U prvom izdanju Politbiroa uživo gost Bakira Hadžiomerovića je glumac, direktor Kamernog teatra 55, Emir Hadžihafizbegović. U vrlo emotivnom i otvorenom razgovoru Hadžihafizbegović otkriva dosad nepoznate detalje saobraćajne nesreće koju je imao kod Zagreba 2014. godine u kojoj je poginula Ankica Kuduz.
Hadžiomerović: Spomenuo si saobraćajnu nesreću. Kako si to predeverao?
Hadžihafizbegović: To jedino ja i moja porodica znamo. Tada sam zapravo shvatio da su ljudi u životu jako bitni. Ljudi te u životu razočaraju, doživiš teške stvari u životu od ljudi kojima si vjerovao. A Boga mi te ljudi i dignu. Da nije bilo ljudi, teže bih ja to prebolio. Ono što je najvažnije, utvrđeno je da nisam kriv. Cijela ta priča, noć, preticajna traka, čovjek koji je sve pomeo pri skretanju desno je pobjegao. On je kasnije uhvaćen. Dobio je i zatvor. Gospođa je stradala...
To je težak period mog života, znam ja kako mi je bilo... Ja sam isto teško stradao. Imao sam tešku operaciju lijeve ruke dva puta, nastradala je butna kost, imao sam potres mozga. Nisam mogao ustati iz kreveta dobrih mjesec i po dana. Dolazili su ljudi iz Sarajeva, iz cijele ex Jugoslavije, da me obiđu. Ono što je vrlo bitno, stupio sam u kontakt s tom porodicom preko Tarika Filipovića, koji je bio prijatelj kćerke gospođe koja je poginula, a ja sad imam jedan lijep i plemenit odnos sa njom. Mi smo se našli, kćerka, Tarik Filipović i ja. Sjeli smo, popričali, isplakali se...
Sve se desilo prije sedam godina, već sedam godina ima. I, kako bih rekao, ne bježim od te priče. Ja znam, jedini ja znam kroz šta sam prošao, kao što zna i porodica nastradale gospođe Ankice Kuduz. I, jednostavno, to je jedna velika kušnja bila kojoj se ja, isto tako kako sam sam kroz nju prošao, sam i vratim u nekim danima, satima, noćima... I to je, ne znam kad će me Bog pozvati sebi, možda sutra, možda za 10-15 godina, ali, naravno, sa tom nekom pričom, tom noći...
Snimao sam film za Amerikance. Došao sam na jedan dan u Sarajevo. To je bio 14. oktobar 2014. Krenuo prema Zagrebu i nazvao producenta. Mi smo sutra trebali za Dublin da letimo charter letom i da snimamo neke scene u Dublinu, u pitanju je jedan akcioni američki film, u kojem je igralo još nekoliko glumaca sa područja ex-Jugoslavije, a uglavnom su glumci bili stranci. To se desilo pred sami charter let, ujutro u 6 sati je trebalo da letimo, a to se desilo u 22 sata navečer, 40 kilometara prije Zagreba.
