Prekid takmičenja u BHT Premijer ligi BiH i Kupu BiH apsolutno je protiv interesa fudbala i sporta, a pitanje je i da li je u skladu sa aktima Saveza, FIFA-e i UEFA-e.
U suštini Premijer liga BiH je prekinuta jer tri od 12 klubova iz RS ne bi mogli jednu ili dvije domaće utakmice igrati na svom stadionu prije 01.07. 2020. (i ovaj broj se mogao smanjiti kroz promjenu redoslijeda odigravanja kola) dok se za Kup BiH uopće i ne zna zašto je prekinut. Znači zbog 3-6 utakmica koje ekipe iz RS nisu mogle igrati kao domaćini (i to bez publike) otkazano je 66 utakmica PL BIH i šest utakmica Kupa BiH.
Postoje slučajevi kad se iz sigurnosnih razloga (epidemija i rat su sigurnosni razlozi) ili zauzetosti stadiona meč ne može igrati na stadionu na kojem klub inače igra. U tom slučaju klub (po nalogu Saveza) igra tamo gdje se može igrati. Podsjećamo na slučajeve Tuzla City - Sarajevo iz prošle sezone (igrano u Banovićima na isti dan kada je igrala Sloboda kući na Tušnju) ili Sarajevo - Drina prije par godina (igrano u Travniku zbog koncerta Dine Merlina).
Metalleghe je igrao u Travniku i Banja Luci, Olimpic je igrao u Čitluku i Lukavici, Radnik je igrao u Velikoj Obarskoj (na kukuruzom ograđenom terenu) i Ugljeviku, kao i svoje evropske utakmice u Banja Luci prošle godine i prije 3-4 godine. Nisu se utakmice odgađale, nije se sezona prekidala.
Zanimljivo je da je Borac Banja Luka u sezoni 1992/1993 igrao Prvu Saveznu ligu SR Jugoslavije i 18 domaćih utakmica u Beogradu i Valjevu.
Tada nije bio problem igrati u drugom gradu, pa čak i državi (400 km od BL).
Prva liga NFSBiH je 1995. počela u oktobru mjesecu, prije potisivanja Dejtonsog sporazuma, pa se igralo i putovalo po 12 sati u jednom pravcu na gostovanja.
Samo šest dana nakon sukoba u Borovu selu Hajduk je usred Beograda igrao finale kupa Jugoslavije sa Crvene zvezde. Nisu odustali od trofeja premda nikoga više u Hrvatskoj nije zanimala Jugoslavija. U Hajduku čak ponosno ističu da je u njihovim vitrinama ostao 17 kilograma težak prelazni pehar Maršala Tita i cijene to kao svoj najvrijedniji eksponat.
Šahtjor Donjeck već 5-6 godina igra van Donjecka domaće utakmice pa UEFA i Savez Ukrajine nisu zbog toga prekinuli ligu.
Ima i "gorih" primjera klubova koji decenijama ne igraju domaće utakmice u svom gradu (Qarabaq Agdam, Anorthosis Famagusta) pa zbog toga niko ne prekida lige.
Začuđujuće je i zašto bilo koja ekipa nije proglašena pobjednikom Kupa na sličnom principu (nigdje definisanom u aktima NFSBIH) po kojem je FK Sarajevo proglašeno prvakom. U Kupu je odigrano 28 od predviđene 34 takmice sto je 82,3 % takmičenja (ako gledamo i entitetske kupove procenat je i veći).
Što se tiče UEFA-inog pomjeranja LP i LE za avgust i pomjeranjem roka za prijave klubova za evrokupove (kao i čitavog kalendara evrokupova) oni su jasno rekli šta žele kad je u pitanju završetak sezone.
Ako se 21.06. može igrati u Bergamu gdje je umrlo od koronavirusa preko 4.000 ljudi zašto se ne može igrati u Bijeljini i Ugljeviku gdje sve skupa ni 50 nije zaraženo.
Zato što im BiH i nije baš mila i draga jasno je da nekome u RS i eventualno u Zapadnoj Hercegovini (mada je i to nejasno zbog činjenice da je možda najveći gubitnik odluke o prekidu Široki Brijeg) nije u interesu da se igra fudbal, koji se kako spomenusmo igrao i u ratu i koji ako hoćete predstavlja i nekakav kontinuitet državotvornosti, ali je pravo pitanje šta je s bošnjačkim članovima Izvršnog odbora NSBiH.
Jesu li baš isključivi taoci nakaradne politike ili je do historijske sklonosti podvijanja repa.
