Pozvali su me da budem jedan od govornika na otvaranju izložbe posvećene ratnoj fotografiji koja je postavljena u metrou u Kijevu. Na fotografijama su prizori s ratišta u Hrvatskoj, Bosni, Siriji te u Iraku. Izloženo je 70-ak fotografija. Pomislio sam kako je neobično vidjeti izložbu o ratu u zemlji u kojoj bjesni rat, nisam znao kakav će imati učinak, prenosi Jutarnji list svjedočenje svog reportera.
"No, svjedočio sam Ukrajincima kako gledaju izložene fotografije u suzama. Izložba je radi sigurnosti otvorena u podzemnoj željeznici. Nakon Kijeva odlazi u druge gradove u Ukrajini, među kojima su Dnjipro i Herson, a potom nastavlja dalje Evropom. Na otvaranju je bilo mnoštvo uzvanika, novinara, njemačka veleposlanica u Ukrajini Anka Feldhusen i naša veleposlanica Anica Djamić te zamjenici gradonačelnika Vitalija Klička. Budući da je riječ o glavnoj i vrlo frekventnoj stanici, mnogo ljudi prolazi onuda i mnogi se zaustavljaju", kaže advokat Danilo Gregović koji je u Zagrebu prije četiri godine otvorio privatni Muzej ratne fotografije nazvan "Images of War".
Ratne fotografije
Na put u Kijev krenuo je, doslovno, preko noći.
"Nazvala me novinarka njemačke radiostanice ADR. Ne znam, zapravo, kako su došli do mene. Pitala me mogu li im snimiti i poslati izjavu u vezi s izložbom ratne fotografije koju otvaraju. Snimio sam izjavu i nakon toga su me nazvali s pitanjem hoću li doći u Kijev. Trebalo mi je, doslovno, petnaest minuta da odlučim da ću ići, bio sam počašćen. Sa mnom je u Kijev išao i kreativni direktor Muzeja ratne fotografije, moj sin Marko, koji živi u Berlinu. I on je bez razmišljanja prihvatio poziv. Izložbu je organizirao lokalni sindikat ukrajinskih novinara, a financirala zaklada Friedrich Ebert".
Putovanje dalje opisuje: "Jednostavno, putuje se kroz Evropu s dva presjedanja. Potom dođete u Žežov uz poljsko-ukrajinsku granicu. Vozi se dvanaest sati. Oni su ponosni na stroge granične kontrole, pojačano provjeravaju ko im ulazi u zemlju, no i jako su ljubazni".
Ipak, nije mu bilo posve ugodno.
"Bili smo u noćnim kolima, vlak je jurio kao lud i treskao se, bila je to užasna noć, od spavanja nije bilo ništa. No, došao je na odredište točno u minutu, u 9.01. Povratak je bio nešto drukčiji. Kad se vozite vlakom, čini se kao da ste bilo gdje na svijetu, no prizori koje gledate kroz prozor posve su drukčiji".
Boravak u hotelu bio im je ugodan:
Česte uzbune
"Grad je zamračen, no, imaju generatore, ima svjetla i rade liftovi. Uzbune su česte, no tokom našeg boravka bila je samo jedna. Sirene nisu toliko glasne kao što su bile u Zagrebu i kraće traju, barem kako mi se činilo". Hotel, dalje, opisuje: "Uokolo vlada napetost, no hotel je svojevrsna oaza. Svi imaju generatore i skloništa, što navode i na svojim stranicama. Sve pomalo podsjeća na opsadu Sarajeva. U hotelu se opuštaju vojnici u civilu, no lako ih je prepoznati. Ima puno i humanitarnih djelatnika".
Atmosfera je na ulici, kaže, uobičajena: "Bili smo u restoranu, no pod zemljom kad se sirena oglasila, i samo je dvoje ljudi ustalo od stola i otišlo, ostali su ostali sjediti. Pitao sam konobaricu za mišljenje, no ona je rekla da smo ispod zemlje, da je to u redu".
Ono što je zapazio, kaže, jedna je poprilično neobična situacija: "Ljudi su neprekidno gledali na krovove jer su se bojali da ledeni snijeg ne padne na njih, kao da su osjećali opasnost i od toga". Bio je, kaže, zatečen čistoćom grada: "Nema opušaka cigareta, ljudi traže kante kako bi ih bacili. To je golem, nepregledan grad, milioni i dalje žive ondje i naizgled sve funkcionira normalno. Ulice su minimalno ispražnjene. Svi s kojima sam razgovarao, od hotelskog osoblja, preko taksista do novinara vjeruju da će rat završiti njihovom pobjedom, nisam primijetio ni trunku sumnje", kaže, i nastavlja: "Uzeli smo taksi do Buče koja je udaljena 20-ak kilometara, gdje su Ukrajinci dignuli u zrak most. No, za razliku od drugih gradova u Ukrajini i Vukovara koji je sravnjen sa zemljom, tu je razaranje točkasto, u blokovima".
Govor Rona Haviva
Vraćamo se na samu izložbu. Danilo Gregović kaže o čemu je govorio na otvaranju izložbe: "Ono za što se zauzimamo u našem muzeju jest da rat pripada muzeju. No, tamo je sada crno-bijela situacija kakva je svojedobno bila i kod nas. Jedna je od teza da bi im trebao biti bliži ruski pacifist od huškača iz vlastitog dvorišta. No, trenutačno nije situacija takva da bi se to moglo reći. Rat je tragedija, mizerija, a onima koji su pokopali djecu svejedno je jesu li im djeca žrtve pravednog ili nepravednog rata".
Na izložbi su pokazane, među ostalim, i fotografije znamenitog ratnog fotografa Rona Haviva koje su i u fundusu zagrebačkog Muzeja rata. Kako kaže Gregović: "Poznajemo se još iz Sarajeva. Kako su izložene u podzemnoj željeznici i njegove fotografije, organizator mi je rekao da postoji mogućnost da on dođe. Bio je u gradiću koji je na samoj granici, poslao sam mu poruku i našli smo se. Došao je na izložbu i održao sjajan govor. Rekao mi je da je jako sretan što se glas raširio i što smo mi pokrovitelji te izložbe. On smatra da je zadatak fotografije ne da te zabavi, nego da te poduči, da ti se rat smuči.
Nema iluzija
To je poruka njegovih fotografija. Emocionalno je suzdržan čovjek, no nakon otvaranja je došao do mene i zagrlio me. Potpuno je posvećen tome što radi. Njegove su fotografije odredile sudbine. Ona s predsjedničkim kandidatom u Panami koji je ubijen, razrezan pred njegovim očima bila je, mislim, među faktorima koji su odlučili da Amerika pošalje ondje svoje trupe. Druga je fotografija iz Bijeljine, gdje arkanovac, dok mu visi puška, cipelari ljude koji leže na cesti pokrivenih glava. Ta fotografija, doduše, nije tada imala efekta. Nemam iluziju da može promijeniti svijet bolje to nego apatija, cinizam još i gore. Uz Bijeljinu, izložene su fotografije Vukovara".
Iskustvo koje neće zaboraviti, pitamo na kraju razgovora našeg sugovornika? "Da, nikad ga nećemo zaboraviti." The New York Times je upravo objavio reportažu o ljudima koji su se u ponedjeljak poslijepodne u Kijevu sklonili u skloništa, a jedno je od njih i glavna stanica podzemne željeznice. Nazvana je Zlatna vrata, prema utvrdi koja je služila kao ulaz u grad prije tisuću godina.
Antiratna kampanja
Što se tiče muzeja koji je otvorio u Zagrebu, on kaže: "Kao što znate, zatvoren je jer ga je potres razrušio i pitanje je koliko će trajati obnova. Dotad muzej prebacujemo na internetsku platformu, što će omogućiti veću vidljivost.
Danilo Gregović, piše u njegovoj biografiji, advokat je, bivši sudija, šef kabineta prvog hrvatskog ministra vanjskih poslova, a neko vrijeme i Globusov kolumnist. O ratnim fotografima Gregović nam je u tada u razgovoru rekao: "Kvalitetni ratni fotografi su ljudi koji imaju i umjetnički talent i adrenalin koji im nije dovoljan u običnom životu pa onda odlaze u opasne zone gdje su ratovi, borba za život ili smrt".
Istaknuo je i Rona Haviva, a kako je tada rekao: "Vjerujem da ovakvi muzeji mogu pridonijeti osvješćivanju svih negativnih posljedica koje nosi rat. To je neka vrsta antiratne kampanje, rat prikazan iz rakursa žrtve, a žrtva je uvijek jednako pogođena, bez obzira je li žrtva pravednog ili nepravednog rata. Kad vidite ranjenog sirijskog izbjeglicu, ne znate kojoj političkoj opciji pripada, vidite samo njegovu nesreću. Osvijestiti taj segment jedan je od ciljeva izložbe i muzeja".
Tri genocida
Razgovarali smo kad je rat u Ukrajini počeo i s Ronom Havivom, koji je nagrađivani fotoreporter, nominiran za nagradu Emmy i suosnivač Fotografske agencije VII, posvećene dokumentiranju sukoba i podizanju svijesti o pitanju ljudskih prava diljem svijeta, a dulje od tri desetljeća pratio je više od 25 sukoba. Tada nam je rekao: "Sve me to podsjeća na situaciju kakva je bila u Hrvatskoj 1991. godine i u Bosni 1992.". Naime, Ron Haviv dobro je poznat našoj publici, autor je nekih od najpoznatijih fotografija iz Vukovara, autor je knjige "Blood and Honey: A Balkan War Journal". Njegove su se fotografije koristile i kao dokumenti tokom suđenja u Haagu.
I on je mislio da su ratovi u Evropi gotovi, no kako govori: "Nažalost, svi mi koji smo vjerovali u to, pogriješili smo". Nedavno je na Ted Talku govorio da je tokom karijere dokumentirao tri genocida, u Ruandi, u Bosni te u Darfuru. Rekao je da on i njegovi kolege ratnim fotografijama pokušavaju pomoći ljudima da se suoče s onim što se događa i da eventualno spriječe sljedeći genocid. Kako ističe u razgovoru za Jutarnji: "Svojim radom pokušavamo utjecati na ljude, no to je veoma spor proces i lekcija je koja se, očito, teško uči. Teško je provjeriti koliko zapravo imamo uspjeha".
