Nevjerovatno prostranstvo virosfere teško je prenaglasiti. Dok je nekoliko hiljada vrsta virusa detaljno proučeno, naučnici kažu kako nismo niti ogrebali površinu. Općenito, neki misle kako bi moglo postojati čak trilion vrsta virusa, piše Science Alert.
Čak i konzervativnije procjene su nevjerovatne. U okeanima možda vrebaju desetine miliona različitih vrsta, a i nije ih baš tako teško pronaći. Stotine hiljada novih vrsta mogu se prepoznati ako pogledate u obilju koje prkosi mašti – čak 10 miliona virusa može biti prisutno u mililitru vode.
Srećom, postoje dvije ohrabrujuće konstante koje su istražene u novoj studiji koju je vodila morska ekologinja Jennifer Welsh s Kraljevskog nizozemskog instituta za istraživanje mora (NIOZ). Ukratko: svaki virus neće zaraziti svako živo biće, a neke životinje u određenom smislu zapravo love i hrane se virusima, uklanjajući ih iz okoliša.
Unatoč ovom vrijednom i nedovoljno cijenjenom javnom servisu, mnogo toga što je temelj ovog fenomena ostaje misterija.
“Virusi su najzastupljeniji biološki entiteti u morskom okruženju, međutim, unatoč potencijalnim ekološkim implikacijama, malo se zna o uklanjanju virusa od strane organizama koji nisu domaćini”, objašnjavaju Welsh i njen tim u novom radu.
U nizu laboratorijskih eksperimenata, istraživači su ispitali kako niz ovih morskih organizama koji nisu domaćini uspijevaju ukloniti virusne čestice iz svog vodenog okruženja – ili aktivnom grabežljivošću ili pasivnim mehanizmima, poput filtera i organizama koji stvaraju fizičke prepreke između virusnih parazita i njihovih domaćina.
Od 10 različitih testiranih životinjskih vrsta, rakovi, srčanke, kamenice i spužve pokazali su se najučinkovitijim u reduciranju virusnog obilja.
“U našim eksperimentima, spužve su smanjile prisustvo virusa za čak 94 posto u roku od tri sata”, objašnjava Welsh.
Nakon 24 sata ta brojka je dosegla čak 98 posto.
Drugi je eksperiment pokazao je da se apsorpcija virusa događa vrlo brzo i učinkovito.
“Čak i ako bismo nove viruse stavili su vodu svakih 20 minuta, spužve su bile iznimno učinkovite u uklanjanju virusa.”
Rakovi su se ispostavili kao drugi najefikasniji, smanjujući brojnost virusa za 90 posto u roku od 24 sata, dok su srčanke riješile 43 posto, a kamenice 12 posto.
Naravno, ovi impresivni rezultati laboratorijskih eksperimenata možda nisu jednako uspješni u divljini, s obzirom na niz promjena u ponašanju koja se mogu dogoditi u biološki raznolikim vodenim okruženjima, a da ne spominjemo mnoštvo drugih varijabli okoliša u igri pod morem.
“Situacija je mnogo složenija jer su prisutne mnoge druge životinjske vrste i utječu jedna na drugu”, kaže Welsh.
Ipak, istraživači smatraju da je ta prirodna sposobnost životinja koje nisu domaćini da smanje obilje virusnih čestica u morskom okruženju nešto što bismo mogli iskoristiti jednog dana, posebno u akvakulturnom uzgoju gdje se organizmi poput spužvi mogu koristiti poput štita kako bi se zaštitila poljoprivredna populacija od virusnih patogena.
Hoće li to u konačnici biti moguće implementirati ili ne, ostaje za vidjeti, ali jasno je, smatra tim, da je postupak uklanjanja virusa u okeanima bio do sada potcijenjen.
“Utjecaj organizma koji nisu domaćini u okolišu zaista je faktor koji je zanemaren u ekologiji virusa”, kaže Welsh.
