Život je pravi zajebant, kao da je iz Švrakinog, sarajevskog naselja gdje sve može. Sulude kombinacije karaktera i ambijent dovode tamo do najpitoresknijih pojava.
Postoje ljudi prema kojima život iskali bijes kao da su bogapitaj šta počinili. Iz čista mira, osvete što su mu se podsmjehivali, ogovorali, pljuvali, brutalni bili prema njemu.
A onda kada je to potpuno nezasluženo, u čovjeku karaktera crnogorsko-sarajevskog/pribojskog-alipašinskog rukometaša Fahrudina Melića moguće je jedino valjda može proizvesti uzlet u visine.
Budaletine koje tvrde i obećavaju
Sa životom je nezgodno, nije to dobročinitelj baš u svakom mogućem obliku i prilici. Ljudi većinom imaju legitimno pravo da se prema životu odnose drsko i agresivno.
Raznih ćete ljudi susresti tokom obavljanja života. Ako uzmemo da je on najčešće nepravedan, naići ćete na nepravedno zapostavljene, brojne ugnjetavane, ali i one koji su oličenje njega samog. Pa onda tu imaju i spletkaroši, to su oni koji vas gledaju u oči dok vam pričaju, štaviše umiljati su i - lažu. Budaletine koje tvrde i obećavaju vam danas jedno, a sutra će vas opanjkati jer ste kao izmislili da vam je neko jučer išta obećao. Raznih tu fela ima.
Desit će vam se i ljudi koji će rođenu mater prodati za pet, deset, 80 nečega... koji će pregaziti preko mrtvih, 32, 132, 1032 mrtva, nebitno koliko ih ima ili će ih biti. Ima i intelektualnih ptića koji tajkunu podilaze kao da sutra neće svanuti. Ne znaju jadni i imbecilni da će koliko sutra biti smaknuti, degradirani i vraćeni u mišiju rupu iz koje ih je lansiralo do visina da nam pokazažu svu raskoš svog ptićarstva i elementarnog papanluka.
Većina, ne računajući nekolicinu što krv propišaše, a u našim uslovima što rukom ne mrdnuše već u pravu stranku se učlaniše, ljudi psuju život iz potpuno razumljivih razloga. Možda čak ni ne postoji smislenija i opravdanija psovka nego što je ona upućena životu. Kahveni mlin ne može tu primirisat', ni ljeljak, ni mater, ni stomajka.
Život je kreten, ali da ga zna prenijeti - zna. Probudi se u njemu umjetnička nota pa ispreplete razne ludosti, potpuno nevjerovatne priče.
Dva lica života nekad se u jednom insanu isprepliću da je je to zapanjujuće. Ispadne nekad da se sa sobom život sam isposvađa.
Jedna od onih priča za koje kažemo kao da ih je život ispričao je upravo i Melićeva.
Fahrudin je svijetli primjer dostojanstva, sabura, posvećenosti, prkosa i pameti koji u najtežim trenucima stvaraju preokret i dovode do nečega što svima može da ulije nadu.
Iako sportska priča, ona je primjenjiva na razne oblasti i teško da ima ljepša, a da nam je toliko bliska, da je iz komšiluka i od ljudi koji su nam tu, pred nosom.
Rukomet u BiH je sport kojeg ponajviše cijene u manjim sredinama. Ipak, početkom ovog stoljeća i u Sarajevu koje danas nema isprofilirinu publiku ni za šta, kamoli rukomet, ovaj sport dobivao je snažniju ulogu. Ponajviše zbog entuzijazma i posvećenosti ultrasposobnog Nermina Salmana. Kasnije će uključenost još nekih uglednih ljudi dovesti do najvećeg uspjeha našeg klupskog sporta, plasmana među 16 najboljih timova Evrope 2011. godine, a dotad će RK Bosna osvojiti sedam titula prvaka BiH.
Fahrudin Melić početkom tog poslijeratnog buđenja rukometa u Sarajevu (prije rata Željezničar je imao respektabilan tim u jugoslovenskim okvirima), upao je u pubertet. Najvažnije godine u sportskom razvoju. I umjesto da to buđenje doprinese lakšem razvoju inače manijakalno posvećenog i radišnog ljevaka, trka za titulama i što većim uspjehom stavljala ga je u zapećak iako se znalo da je "mali zvijer".
Teži put odabrao njega
Zanimljivo je da je početak njegove priča vezan uz priču Mirsada Terzića, kapitena rukometne reprezentacije i njenog simbola, još jednog rijetkog velikog rukometaša koji je krenuo iz Sarajeva (uspješan rukometaš iz Sarajeva je poput zastupljenosti Lade Nive u Los Angelesu). Zajedničko za obojicu je da ih je u svijet rukometa uveo Adil Tabak, jedan od vrlo vjerovatno najpodcjenjenijih ljudi kada je rukometni sport u BiH u pitanju. Adil da je samo to što je imao učešća u karijeri ove dvojice zaslužuje da ga se s poštovanjem tretira, ali kao i mnogo šta u BiH ne uzima se baš njegovo za bitno.
Nakon epizode u RK Briješće putevi su im se razišli. Jedan je otišao u Želju, drugi u Bosnu (vjerovatno jer je pasionirani ljubitelj bordo boje), a onda je Terziću sve bilo lakše prelaskom u Izviđač. Mela nije odabrao teži put, već je teži put odabrao njega.
Smjenjivali su se tokom godina u Bosni mnogi igrači na desnom krilu, Melić je dobivao na kapaljku priliku da igra i to protiv ekipa koje bi natamburali tridesetak razlike... Uslijedile bi potom posudbe, hajmo malo u Zrinjski, pa ga daj u Goražde... Sve je ličilo na tužnu priču o nevjerovanju u svoje i postepenom propadanju karijere u koju je uloženo mnogo krvi i znoja.
No, strpljiv je bio Melić, nije se dao zavesti i pokolebati i to mu se konačno isplatilo dolaskom u RK Bosna čovjeka za kojeg jednom reče da mu "treba bistu podići" - Irfana Smajlagića. Od njega na jednom treningu o rukometu više naučiš nego od nekih za čitavu sezonu."
Irfan ga je neobično cijenio i trebalo je samo da radi ono što mu se kaže. Jeste bilo naporno, ali je vrijedilo. Poslije dvije-tri sezone Melić je sve sablaznio odlaskom u Borac jer se očekivalo da može napraviti puno unosniji inozemni transfer, ali i time je pokazao koliko je inteligentan. Bila je to odskočna daska, prvo do Gorenja, a zatim i do Francuske gdje je nezamislivo postao član PSG. Da mu tamo jedan Luc Abalo bude zamjena. Otprilike je to kao kada bi neki fudbaler Sarajeva koji je posuđen u Prvu ligu FBiH za četiri godine završio u Real Madridu. A neće ni u Real Betisu, ni za sto godina.
Melić, otac troje djece, danas je član Chamberyja i nedavno je drugu godinu zaredom izabran za najbolje desno krilo francuske rukometne lige. Naš, odavde, sa Alipašina. Priča o njemu je takva da je ne bi ispričao ni najprevejaniji švrakindolac. Priča o čovjeku koji bi nam zbog toga kakav je - svima trebao biti primjer.
