Milioni ljudi posljednjih 12 dana u panici hrle prema granicama iz straha od ruske vojske koja nemilosrdno bombarduje i uništava ukrajinske gradove u, kako to naziva Vladimir Putin, 'specijalnoj vojnoj operaciji', dok velika većina civiliziranog svijeta to naziva invazijom i agresijom.
Hiljade ljudi stiže i u zemlje regiona, prije svega Hrvatsku, a što se tiče BiH prve izbjeglice stigle su u Međugorje. No, tokom prošle noći ukrajinske izbjeglice stigle su i u Sarajevo.
Sklonili smo se u ostavu za hranu
Nataliia Zhukova i Leonid Zhukov, koji dolaze iz Kropivnickya, mjesta nedaleko od Kijeva, jutros su stigli u glavni grad BiH gdje im živi kćerka koja je udata za Bosanca. U Sarajevo su, nakon dramatičnog puta, stigli rano jutros. S jednim koferom. To je sve što su uspjeli ponijeti iz grada kojeg razaraju Rusi.
Naša ekipa ih je obišla, a oni su u ekskluzivnoj ispovijesti za Raport opisali pakao koji su prolazili protekle dvije sedmice. Tokom cijelog intervjua suze Nataliia nije mogla suzdržati, jer je, kako je kazala, sve izgubila. Svoj mir, dom, prijatelje...
Na samom početku rekla nam je da će pretežno ona pričati, jer je njen suprug izgubio glas zbog drame i stresa koje je doživio na granici sa Poljskom. Leonid je cijelo vrijeme slušao i tresao se, vjerovatno od stresa i straha koji ga još ne popuštaju.
"Hvala Bogu, dobro smo... Oprostite, ne mogu da se smirim. Avioni su letjeli iznad nas... Tog kobnog 24. februara u 4 ujutro su nas probudile sirene. Sedam aviona nam je bilo nad glavom, mislila sam u početku da su to naši avioni. Letjeli su toliko nisko. Upozorili su nas da, ako čujemo sirene, odmah potražimo sklonište. Tako smo i uradili. Sklonili smo se u ostavu. Tog dana, kada su prestale sirene, vratili smo se u svoje domove da samo nešto nabrzinu pojedemo i onda smo opet otišli u sklonište. Svako malo su se čule sirene", ispričala je kroz suze Nataliia.
Kako su se u podrume spustili nakon prvih sirena za uzbunu, tako su u njima proveli i naredna tri dana.
"Tri dana smo bili u podrumu, oglašavale su se sirene za sirenom. Bukvalno smo bili samo u podrumu. Osmi dan smo jedva uspjeli da pobjegnemo. Moja kćerka je molila prijatelje da nam pomognu. Većina je otišla svojim automobilima. Nisu imali kombije za druge ljude, svako je imao samo za svoju porodicu. Jedva smo uspjeli da nađemo prijevoz za sebe. Jedna kćerkina drugarica je pomogla da nađemo kombi koji vozi ljude na granicu sa Poljskom. Mjesto u kombiju se čeka nekoliko dana. Zovu vas kad imaju slobodno mjesto. Osmi dan su nas nazvali. Rekli su da za dva sata moramo biti spremni. Kada su nas nazvali i rekli da imamo samo toliko vremena da se spremimo, uzeli smo samo nekoliko stvari i pasoše. I krenuli.
Uzeli smo kartu za Budimpeštu
Od našeg mjesta do granice sa Poljskom putovali smo 15 sati. Na granici su bile ogromne gužve. Ljudi znali stajati po 12 sati. Porodice sa bebama, stari, bolesni... Međutim, neki čekaju i po dva dana. Ja sam bila jako loše, dolazila je Hitna pomoć i to je bila sreća u nesreći, jer smo zbog toga mogli brže da pređemo granicu. Nisam mogla da stojim na nogama. Na granici je moj muž izgubio glas od stresa. Noge su mi bile otečene, dali su mi tablete. Sve ono što se dešavalo i dešava na granici je tužno gledati... Mnogo je bilo žena sa djecom i tek rođenim bebama. Upoznali smo tri mlade žene sa troje male djece. Jedna je beba imala samo dva mjeseca. Ljudi su ih propustili da idu. Mnogo je to bilo bolno za gledati. Na granici su nam davali hranu, lijekove, stvari... jer se dugo vremena stoji i mnogo je hladno", priča Nataliia.
U Poljskoj su bili smješteni u centru za prihvat izbjeglica u Korczowi. Tu svaki dan pristižu hiljade Ukrajinaca. Vlada potpuni haos. Nataliia i njen muž Leonid nisu se tu dugo zadržali.
"Uzeli smo kartu za Budimpeštu i otputovali. Dobili smo karte gdje piše pomoć za Ukrajince i to je besplatno. Tu je po nas došao zet i cijelu noć smo se vozili do Sarajeva", ispričala nam je.
Mjesto iz kojeg dolaze je u u ruševinama, ali niko od civila nije bio povrijeđen dok su oni bili tamo. Nažalost, priča Nataliia, veliki broj mladih ukrajinskih vojnika koji srčano brane svoju zemlju, izgubili su živote.
"Blizu mjesta u kojem smo živjeli je i aerodrom. Glavni cilj su sada Kijev, Harkov... Sada još iz aviona gađaju naš grad. Ali, svi smo bili zajedno. Ljudi su non-stop jedni druge zvali, pomagali jedni drugima. Kada bi se oglasile sirene i mi, jer smo stariji, ne bismo nekada dovoljno dobro čuli, onda bi nas zvali kćerkini prijatelji da se sklonimo u podrum. Ljudi su se zbližili. Ima mnogo ruskih diverzanata koji postavljaju markere i simbole po našem gradu kako bi olakšali svojoj vojsci. Još puno prije invazije, Rusi su dolazili u Ukrajinu i stavili to sve. Sve je to planirano. Ne može se za tako kratko vrijeme sve to brzo postaviti", ispričala nam je ova Ukrajinka.
Najviše je boli što su Rusi i Ukrajinci uvijek bili kao jedan narod, i ne može da vjeruje da se ovo desilo. Kako kaže, nije vjerovala da Putin uopšte planira ovako nešto.
Živjeli smo u mraku
"Iskreno da vam kažem, mediji su još davno pričali o tome da će Vladimir Putin napasti našu zemlju, da on hoće Donjeck i Lugansk. Međutim, niko nije mogao da vjeruje da će nam se ovako desiti. Zato što su Rusi i Ukrajinci uvijek bili jedan narod. Oprostite, ne mogu da suzdržim suza... Prvi dan kada se desio napad, imali smo mnogo hljeba, komšije su nam pomagale jer nismo mogli hodati. Bilo nas je strah da hodamo kada je policijski sat. To nam je bilo strogo zabranjeno. I kada je dan vani, u kućama je bilo mračno. Strah nas je bilo upaliti svjetlo. Živjeli smo u mraku", ispričala je Nataliia.
Samo za 24 sata život svakog Ukrajinca se iz korijena promijenio. Kako nam je kazala, ipak na kraju vjeruje da bi se uskoro agonija trebala završiti, ali sa sretnim krajem.
Nataliia kaže da noći traju kao godina te da su po cijelu noć boravili u hladnim skloništima, sklupčani jedni uz druge.
"Mogu da vam prepričam samo jednu od tih paklenih noći. Imali smo idilične živote i sve se rasulo kao staklo preko noći. U podrumima je toliko hladno, vlaga je bila. Morali smo tamo da sjedimo po cijelu noć, ne bismo mogli ni da odemo u WC. Grad je uništen", priča Nataliia.
Dodaje kako su imali dovoljno hrane, ali da su marketi bili zatvoreni i većina hrane je bila razgrabljena još prvog dana invazije. Ljudi su bili u strahu i sve su kupovali, od hrane do lijekova.
Nataliiju i Leonida najviše boli što su otišli iz svoje zemlje, ali više nisu mogli ostati, prije svega zbog zdravstvenog stanja.
"Sve nam je tamo ostalo. Stan, stvari, prijatelji i sve što smo imali. Mnogi ljudi su ostali zato što imaju strah od toga da bježe. Ne znaju kuda da idu i oni su ostali tu. Obećali su da će nam paziti stan. Svaki dan zovu prijatelji. Bez obzira na dešavanja, ljudi su jedni uz druge. Vjerujem u našu vojsku, mlade momke, vjerujem u našu domovinu i da ćemo se odbraniti od neprijatelja. Jedan mladi vojnik je poginuo kada je srušio most da vojnici Rusije ne bi mogli preći. Uvijek bi se tamo vratili, tamo je naš dom, naša zemlja. Sve nam je tamo. Tamo smo proživjeli živote. Davno su nas zvali da krenemo, ali nismo mogli vjerovati da će se sve ovo desiti. Nismo bili svjesni...", kazala je Nataliia.
Zelenskij je stao uz svoju zemlju
Volodimir Zelenskij tokom invazije na Ukrajinu svojim stavom i ponašanjem pozitivno je iznenadio cijeli svijet. Svi Ukrajinci, kako nam je kazao ovaj bračni par, u njemu vide vođu i vjeruju mu.
"Svaki predsjednik provodi svoje. Prije njega je bio predsjednik koji je pobjegao u Rusiju. Kada je krenula invazija, Volodimir Zelenskij je stao uz svoju zemlju. Svi Ukrajinci su uz njega. Zelenskij je veliki borac za našu domovinu. Uvijek sam vjerovala u njega. Osijedio je za samo nekoliko dana. Puno ljudi je ostalo i reklo da će ostati uz našu zemlju. Kazali su da hoće da zaštite domovinu, da žive u svojoj zemlji. Žena ne može da se bori i da ubije nekog, ali imala sam želju da bacim ruskim vojnicima so u oči. I ljudi koji se ne mogu boriti puškama, rade nešto drugo, kako bi na neki način doprinijeli", kazala je Nataliia Zhukova.
Jutros su stigli u Sarajevu i još se pokušaju oporaviti od svega što im se desilo u proteklih nekoliko dana. Međutim, sada im je najviše potrebna pomoć dobrih ljudi.
"Čim smo došli, malo se odmorili, nazvali smo svoje prijatelje. I oni, pored svojih problema, našli su vremena da nazovu nas, da vide da li smo dobro i da li je sve uredu. Prijavit ćemo se u Crveni križ, uz pomoć komšija naše kćerka, kako bi dobili status izbjeglice. Tada bismo trebali dobiti zdravstveno osiguranje. Sve ostalo je na dobrim ljudima da nam pomognu. Neki ljudi iz Sarajeva su nam već ponudili pomoć. Potrebna nam je pomoć, izašli smo bez ičega.
Vjerujem u Boga, imamo nadu i vjerujemo u predsjednika naše zemlje da će se sve to dobro završiti i da će to dobro proći. Pomoć i saosjećanje su važni u ovoj situaciji. Ljudi koji su razumni, imaju srca i osjećanja. Najbitnije je da dobijemo zdravstveno osiguranje, odnosno da dobijemo status izbjeglica", zaključila je Nataliia Zhukova.
