Dejtonski sporazum pružio je ključeve za svjetliju budućnost. Sada je na Bosancima i Hercegovcima da preuzmu kormilo i usmjere zemlju prema naprijed, piše za DW Dunja Mijatović.
Kada je prije 25 godina potpisan Dejtonski sporazum, u Bosni i Hercegovini je zavladalo olakšanje. Njime je stavljena tačka na jednu od najkrvavijih i najgnusnijih stranica u istoriji savremene Evrope. Zahvaljujući sporazumu, odrasla je generacija koja nije morala da se skriva u skloništima ili da brine hoće li neko biti ubijen dok stoji u redu za vodu. Ali, ako se to izuzme, malo je razloga za radost.
Čak i nakon 25 godina, BiH je ostala zaglavljena u ozbiljnim strukturalnim problemima i nemogućnošću funkcionisanja. Njen ustav (op. red. Anex 4 Dejtonskog sporazuma) predviđa složen i skup administrativni i politički sistem, zakrčen eksorbitantnom (pretjeranom) zaštitom interesa etničkih grupa ali i mehanizme koji su nacionalističkim političarima omogućili stavljanje veta na važne odluke koje bi mogle pomoći zemlji da napreduje. Svaliti svu krivicu na Dejtonski sporazum ipak je smokvin list kojim se prikrivaju mnogo dublji problemi.
Dejtonski sporazum stvorio je složeni sistem koji treba reformisati, ali BiH nije jedina država koja funkcioniše sa složenim institucionalnim sistemom. Problem je samo što se istinski duh demokratije orjentisane na konsenzus, koju predviđa Dejtonski sporazum, zloupotrebljava u različitim političkim agendama koje za cilj imaju određene političke interese. Štaviše, Dejtonski sporazum sadržava ključne elemente za izgradnju društva zasnovanog na poštivanju ljudskih prava i vladavine zakona, uključujući direktnu primjenu Evropske konvencije o ljudskim pravima i njen prioritet nad svim ostalim zakonima.
Ljudska prava imaju ustavni status a institucije za ljudska prava su donijele neke prelomne odluke u vezi sa zaštitom prava povratnika i manjina. Ono što je zaista spriječilo zemlju da napreduje je uvriježena vizija politike koja kapitalizira diskriminatorski status quo i dugotrajne etničke tenzije u cilju sopstvenog održavanja na vlasti.
Neprovođenje odluke Sejdić-Finci
To najbolje odslikava izborni sistem. 2009. godine Evropski sud za ljudska prava utvrdio je u presudi Sejdić i Finci da je izborni sistem Bosne i Hercegovine diskriminirajući jer je iz izbora za Predsjedništvo i Dom naroda isključio sve one koji nisu pripadnici konstitutivnih naroda, odnosno ne zadovoljavaju zahtjeve za etničkom pripadnošću i mjestom prebivališta. Jedanaest godina kasnije, provođenje te presude kao i nekoliko drugih presuda Evropskog suda za ljudska prava u vezi s ovim pitanjem ali i diskriminirajućim odredbama koje se odnose i na same pripadnike konstititivnih naroda su i dalje mrtvo slovo na papiru, uglavnom zbog nedostatka političke volje.
Isti nedostatak političke volje koči proces suočavanja s prošlošću i zacjeljivanja još uvijek svježih rana. Mnogi ratni zločinci još nisu kažnjeni, hiljade nestalih tokom rata i dalje se vode kao nestali a napredak u pružanju ratne odštete civilnim žrtvama rata teče sporo. Trenutni politički diskurs karakteriše: revizionizam, poricanje genocida, veličanje ratnih zločinaca i pokušaji podrivanja legitimiteta Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju. Podjele po etničkim linijama u obrazovanju i dalje traju. Djeca se školuju po različitim nastavnim programima pohađajući dvije škole pod jednim krovom ili monoetničke škole.
Potreban radikalan zaokret u vođenju politike
To su zastrašujući problemi, za koje je potreban radikalan zaokret u načinu vođenja politike u zemlji. Umjesto što koriste svoj institucionalni položaj za konsolidaciju ličnih interesa, političari bi se trebali suočiti s izazovom izgradnje prosperitetnije i jedinstvenije zemlje. Reakcija pravosuđa na ogromnu korupciju i korupcionaške afere je slaba, što pojačava nedostatak povjerenja običnih ljudi u ove institucije i onemogućava građanima da se privikavaju na društvo izgrađeno na vladavini zakona, jednakosti i odgovaranja pred zakonom.
Pored toga, građani su zabrinuti zbog poražavajuće financijske situacije, izuzetno niskog nivoa životnog standarda i javnih usluga. Inspiraciju bi trebali potražiti u mladima. Učenici u Jajcu bore se protiv segregacije i podjela u obrazovnom sistemu, dok drugi mladi ljudi postižu impresivne rezultate u sportu, nauci ili humanitarnom radu. Nevladine organizacije i pojedinci nastavljaju graditi mostove između zajednica i rade na prevazilaženju ratnog nasljeđa, podjela i mržnje.
Ove inicijative se moraju održati. Međunarodna zajednica, posebno Evropska unija i Vijeće Evrope, moraju staviti težište na institucionalne i ekonomske reforme. Moraju podržati firme i organizacije koje promovišu inkluziju. Moraju pomoći borcima o braniocima ljudskih prava u njihovoj istrajnoj potrazi za odgovornošću, pravdom i reparacijama.
Pa ipak, glavni akteri bolje budućnosti Bosne i Hercegovine su ljudi i institucije u zemlji. Moraju se energičnije suprotstavljati okretanju nacionalizmu, moraju jačati međuetničke odnose, međusobnu saradnju i boriti se protiv korupcije i nepotizma.
Dejtonski sporazum pružio je ključeve za svjetliju budućnost. Sada je na Bosancima i Hercegovcima da preuzmu kormilo i usmjere zemlju prema naprijed.
