U borbi sa koronavirusom „ključna su naredna dva tjedna“,
a u borbi za bolji Mostar ključnih je narednih dvanaest godina!
Nakon dvanaest ljeta u Mostaru su, konačno, održani izbori. Taj čin, kao grandiozni dokaz vlastite umiješnosti, kooperativnosti i političke mudrosti, svi akteri pripisuju sebi. Od OHR-a, OSCE-a, vodećih nacionalnih stranaka, opozicije, nevladinog sektora, religijskih zajednica... Baš svi!
Poznajući njih sviju pomalo, najsigurnije je predvidjeti da će se narednih dvanaest godina brojati listići i međusobno optuživati za izborne prijevare. U tom će to natezanje opet nekome iz „međunarodne zajednice“ dodijati, koji će narediti slijedeće izbore. Nakon njih će, valjda, i ti međunarodni skrbnici uvidjeti da su mostarski izbori besmisleni i nepotrebni. Još će dugo, dugo izborni rezultati biti u promil isti, još će puno Neretve proteći dok se bude biralo po vlastitiom nahođenju, a ne po ucjenjivačkom diktatu kao u proteklih tri desetljeća.
Političari „bez glave“, oni za jednokratnu upotrebu, vole reći da je Mostar specifičan grad, sredina sama za sebe, unikatna. A, nije! Najveći hercegovački grad apsolutno je isti kao i ogromna većina u Bosni i Hercegovini. Okovan mržnjom, vjerskom ponajprije, pritisnut političkim anakronizmima i floskulama apokaliptičnog sadržaja, balzamiran imaginarnom ugroženošću, i izluđen vjerom u vlastitu važnost.
Stoga su sve češća razmišljanja da Mostaru i nisu potrebni izbori, barem ne u dosadašnjem obliku, jer to više nije „festival demokracije“ nego tek pusta provjera budnosti čuvara nacionalne svijesti, interesa, ognjišta, vjere, jezika, itd. A kad bi uistinu postojala nacionalna svijest, kad bi se gledao interes, kad bi se istinski vjerovalo, Mostar bi mogao biti najperspektivniji u Bosni i Hercegovini. Mogao bi biti sve ono što sad nije: kulturni, sportski, gospodarski i svaki drugi centar Hercegovine. Mogao bi se vratiti pedesetak godina unatrag pa biti sređen, čist, umiven, poredan... Raspjevan, razigran, razbacan...
Cijela Hercegovina mora hrliti u Mostar na koncerte, u šoping, na sportska događanja, na predstave. Ne smije Mostar biti samo studentski dom i bolnička posjeta, nije Mostar sto metara oko Starog mosta. Ali, šta možemo kad ga njegovi stanovnici sužavaju i limitiraju na ono što sada jest. Svatko u svojoj avliji, zamandaljen i opasan bijelim zidinama, svatko u svom zamku, u svojoj potleušici, ili na vlastitom holivudskom imanju. Svatko na „svojoj zemlji“, u „svojoj vjeri“, na svom topraku.
Može li drugačije? Odnosno, može li bolje?
Pokazat će narednih dvanaest godina!
Stavovi izneseni u ovom tekstu su lični stavovi autora i ne odražavaju nužno uređivačku politiku Raporta.
