Raščerečio me Pero Plosko, predsjednik Mjesne zajednice Pirićina, zbog prošlotjednog pisanja na ovom mjestu. Čudom se taj stranački dužnosnik, usput i prakaratur, načuditi ne može kako sam se USUDIO u isti krto strpati „hrvatskoga roda sinove“, posvećene žrtve bjelosvjetske zavjere, mučenike patriae croatiae, sa vjerskim fanaticima, zadrtim sećijašima, isključivim islamistima, perzijskim špijunima...
Odakle mi, biva, snaga i hrabrost da u istu rečenicu udjenem svetačke likove „Prlića i ostalih“ i mračne pojave iz čuvenog Procesa 1983., isturene šaltere bliskoistočnog fundamentalizma. Upravo oni i njihovi sljedbenici – uvjeren je Plosko – koče makar i minimalni napredak Bosne i Hercegovine, podapinju, ne daju ni koraka napraviti prema civiliziranoj Europi, prema zapadu, prema „integracijama“.
Gospodar Pirićine, najmanje mjesne zajednice u Hercegovini, par dana se raspitivao, zvao, čančao okolo, nakon čega mi je prirpijetio prijavom Vijeću za štampu. Vidi, bogati, pomislio sam.
Naravno, zgoda s Ploskom ostala bi na razini seoske sprdačine, zaboravljena i ostavljena tek u arhivi lokalnog MUP-a kojemu je lojalni dužnosnik dostavio „izvješće“, da me nije nazvao urednik i pripomenuo da se po istoj osnovi ljutnuo i Nedžad Latić koji je svoje čuđenje mojim USUĐIVANJEM okačio na portal. Ni on ne može doći sebi kako sam se USUDIO.
Onda sam se počeo čuditi i ja. Pa, čime se to ljudi bave, na šta troše vrijeme, kako ih tako lako ščepa šizofreno uvjerenje da imaju neko poslanje, da ispunjavaju mesijansku obvezu. Kako se ne mogu riješiti mahnite mantre da su svi drugi zločinci, krvoloci, zavjerenici, zaplotnjački kurvini sinovi, a da je samo „njihova strana“ predvođena pamučnim dušama, širokim srcima i preplavljena morem ljubavi.
Kako jednostavno ljude obuzme ludilo pod utjecajem kojega tvrde da su svi sudski procesi MONTIRANI, od Bombaškog i rajnog Tite, do Joske Prcele koji je onomad obio seosku zadrugu. Od Vlade Dapčevića do Sakiba Mahmuljina. Od Fikreta Abdića do Tute! Sve montirano i usmjereno protiv naroda, nacije i vjere. Otkud manijakalna potreba da se svojata Bosna i Hercegovina, da se glas onog drugog kvalificira kao smjelost, kao nesvakidašnja hrabrost. Plosko i Latić uglas viču: USUDIO se! Ploski kvarim stopostotnu premreženost njegove „stranke povijesne zadaće“, a Latić se ibreti „ko je taj“ koji troši kisik na teritoriji „njegove zemlje i njegove vjere“.
A nitko da se skruši, pokaje i ispriča za stravične logoraške muke u Dretelju, Bugojnu, Tarčinu, Omarskoj. Nikome da proradi savjest da makar anonimno otkrije masovne grobnice. Nad tim se stvarima ne čude ni Latić, ni Plosko. Jer, to su svete tajne naših pravednika!
A, ako netko slučajno, u nekom bezazlenom tekstu, podastre par riječi o povijesnim anakronizmima, slijedi čuđenje i upit: Kako se USUDIO?
Ipak, sve bi dobro bilo, i ne bismo ovakve brige brinuli, kada bi Plosko iskreno poštovao „tisućljetnu uljudbu“, a Latić „žrtve montiranog procesa“, kao što ih poštuje adresat njihovog iracionalnog iščuđavanja.
Stavovi izneseni u ovom tekstu su lični stavovi autora i ne odražavaju nužno uređivačku politiku Raporta.
