Svaka je država, na svoj način, jaka. Makar bila i Albanija, kao država je jaka – vazio je prije više od trideset godina pokojni Mirko Paradžik, rođeni Ljubušak, priprost u naravi i zanimljiv u izričaju. Po starom hercegovačkom običaju, kafana mu se iza leđa beljila i podsmjehivala. Kakva Albanija i pasije smokve!?
Nikad se nije ta Paradžikova prispodoba aktualizirala kao ovih dana, a umjesto Albanije u priču se utisnula naša domaja Bosna i Hercegovina. Rusko neprihvaćanje Visokog predstavnika u našoj zemlji i protivljenje bilo kakvoj normalizaciji iste, potvrdilo je birtijsko naklapanje o jačini svake države.
Nema ovozemaljske nepogode koja se nije sručila na ovaj nesretni komadić zemlje, nema frustrirane političke spodobe koja nije oštrila „onu stvar“ na nj, nema zvijeri u ljudskoj mješini koja nije na njega zinula. Bosnu i Hercegovinu su rastakali provincijski povjesničari, ishlapjeli kartografi, poludjeli istoričari, umišljeni poete, nerealizirani oficiri... Na ovaj komadić krvavoga tla jurtisala je punom snagom silna jugoslavenska armija, srpski „uglednici“, hrvatski politički i društveni otpad, komunistički omladinci kojima je lezilebaroška karijera pobjegla ispred nosa...
Srbija i Hrvatska uložile su nemale kapacitete svih vrsta nebi li i formalno raskomadali jednu, ako ništa drugo, simpatičnu državicu. Neki visokoumnici bi sad rekli da je ovakva kakva jest apsolutno neodrživa, da je načeta konstitutivnost, da su pogažena raznorazna načela. To možda i stoji, ali stoji (još uvijek) i Bosna i Hercegovina. Retogradne snage dobrano ojačane Rusijom, Selmom Cikotićem i najezdom njegovih „turista“, nisu odvalile ni „crno ispod nokta“ od zemlje koja je, ipak, „na neki način jaka“.
Vidimo, dakle, da su nastojanja svih nabrojanih atakera, ustvari, mačkova trka do pojate. A pojata je – američka ambasada u Sarajevu. Sve je lako dok se ne oglasi portir te iste ambasade, dok on ne podigne ton. Onda ujednačeno i sinkronizirano utihnu i Rusi i ovdašnja im bratija, kriminalci, sjecikese, ubojice, načelnici, pročelnici, sekretari... U toj istoj portirnici više je političke snage i autoriteta nego u vascijeloj BiH, a kamoli kad bismo prošetali do zamračenog ureda njegove ekselencije.
Pred tom portirnicom topi se, k'o sladoled u prančioku, sav destruktivni napor tog negativističkog ešalona, tu se obesmišljava tridesetgodišnje upinjanje da „nema Bosne“, tu izgara manijakalna, luđačka, iracionalna, nerazumna potreba da se ruši vlastita država. A ta država, kakva jest da jest, na neki način je jaka! U pravu je bio Paradžik, priznajem. Satisfakcija je posmrtna, ali...
Izranjavana, izudarana, opkoljena, spaljena, preorana – sve je to Bosna i Hercegovina, ali i žilava, uspravna i drčna. I bit će tako dok je portirnice ispred američke ambasade. I grlatog portira u njoj!
Stavovi izneseni u ovom tekstu su lični stavovi autora i ne odražavaju nužno uređivačku politiku Raporta.