Trovanja i meci u glavu - tako su uglavnom u Rusiji stradali brojni novinari, političari te protivnici režima Vladimira Putina čije su se smrti uglavnom povezivale s Kremljom, ali to nikada nije bilo i službeno dokazano. Za dobar dio njih službene istrage nikad nisu uspjele dokazati tko je stajao iza ubistva, nestajale su i dokumentacije, a neke se pokušalo prikazati i kao samoubistvo. Zapadni mediji poput Washington Posta i Business Insidera u nekoliko su navrata objavljivale tekstove o sudbini Putinovih oponenata, a mi ovdje prenosimo kratke crtice o nekoliko takvih slučajeva.
BORIS NEMCOV, 2015.
Bio je politička zvijezda postosvjetske Rusije te je ubrzo postao zamjenik premijera, a jedno vrijeme u njemu su vidjeli i predsjednički materijal. Ipak, bivšeg ruskog predsjednika Boris Jeljcina naslijedio je Vladimir Putin.
Nemcov je to u samim počecima podržavao, no nije trebalo dugo da postane kritičan prema činjenici da je Putin za sobom ostavljao civilne žrtve zbog čega, je, piše Washington post, bio izguran na margine ruskog političkog života.
Nemcov je 2011. je bio vođa velikog protesta zbog izbornih rezultata, pisao je o korupciji, a nakon toga nekoliko je puta bio uhapšen. U februaru 2015. godine, samo nekoliko sati nakon što je narod pozvao na pobunu protiv ruskog pritiska na Ukrajinu, upucan je s četiri metka u leđa. Putin je lično naložio istragu kako bi se otkrio Nemcov ubica, ali on nikada nije priveden pravdi.
BORIS BEREZOVSKI, 2013.
Ruski oligarh, naučnik i matematičar smatrao se jednim od ljudi koji su bili ključni za Putinov politički uspjeh, iako je sam Berezovsky značaj dobio u vrijeme Jeljcinova mandata. Forbes je njegovo bogatstvo 1997. procijenio na 3 milijarde dolara, no kobno je bilo razmimoilaženje s Putinom nakon čega je emigrirao u Ujedinjeno Kraljevstvo te odlučio da će pomoći u uklanjanju Putina s vlasti.
Javno je izražavao sumnje da Kremlj stoji iza ubstva Aleksandra Litvinenka, a onda je i sam pronađen mrtav u zaključanoj kupaonici svojeg doma u Velikoj Britanij, s uzicom oko vrata, što je prvo okarakterizirano kao samoubistvo. No, mrtvozornik na kraju nije mogao donijeti zaključak o tačnom uzroku smrti.
STANISLAV MARKELOV I ANASTASIA BABUROVA, 2009.
Ruski advokat za ljudska prava i novinarka Novaya Gazete stradali su jedan za drugime, on nakon što ga je ubio maskirani napadač u blizini Kremlja, a ona nakon što mu je pokušala pomoći. Markelov je kao advokat zastupao čečenske civilne žrtve koje su stradale od strane ruske vojske, a kasnije i novinare koji su imali pravne probleme jer su se u svojim tekstovima suprotstavili službenoj Putinovoj politici. Jedna od njih bila je upravo Baburova. Baburova je bila četvrta po redu ubijena novinarka Novaya Gazete nakon 2000. godine. Istraživala je aktivnosti neonacističke grupe, a pripadnici neonacista kasnije su i optuženi te osuđeni zbog ovog zločina.
SERGEJ MAGNICKI, 2009.
Ovaj ukrajinsko – ruski poreznik stradao je nakon jedanaest mjeseci provedenih u zatvoru u koji je dospio nakon što je otkrio da su ruski policijski službenici bili upleteni u veliku poreznu prevaru. U zatvoru je navodno bio brutalno pretučen te je preminuo nakon što su mu odbili pružiti ljekarsku pomoć. Prije hapšenja, tvrdio je da su ruski službenici počinili veliku krađu na štetu države zbog čega su ga uhapsili te u zatvoru podvrgnuli groznom tretmanu. Tokom 358 dana koliko je tamo proveo razvio je pankreatitis, bubrežne kamence te začepljenje mjehura, a otkriveno je i da je neposredno prije smrti bio fizički napadnut. Zbog slučaja Magnitsky SAD su 2012. godine nametnule sankcije Rusima za koje se sumnjalo da su upleteni u njegovu smrt te im je bio zabranjen ulazak u SAD kao i pristup američkom bankarskom sustavu.
NATALIJA ESTEMIROVA, 2009.
Tijelo ove novinarke pronađeno je u šumi u Rusiji, a otkriveno je da je ubijena mecima u glavu i prsa, i to nakon što su je oteli ispred njenog doma u Groznom te ugurali u automobil. Estemirova je kao novinarka izvještavala o otmicama i ubistvima civilnih Čečena, žrtava sukoba između proruskih sigurnosnih snaga i islamističkih militantnih opcija koje su bile odgovorne za neke od najvećih terorističkih napada u Čečeniji.
ANA POLITOVSKAJA, 2009.
Postala je slavna zahvaljujući svojem izvještavanju iz Čečenije gdje se, slično kao i Estemirova, bavila civilnim žrtvama, a tokom karijere preživjela je nekoliko pokušaja ubistva, između ostaloga i jedno trovanje 2004. godine.
Te iste godine objavila je i knjigu "Putinova Rusija" u kojoj je vođu Kremlja optužila da je zemlju pretvorio u policijsku državu. Ubijena je u oktobru 2006. godine kad su je upucali u dizalu njene zgrade nakon čega je slučaj postao internacionalno poznat. U junu 2014. godine za njeno je ubistvo optuženo petero muškaraca, ali nikad nije bilo otkriveno ko je bio naručitelj. Putin je opovrgavao da bi u njeno ubistvo bio upleten Kremlj, tvrdeći kako njeno ubojstvo ima veće negativne posljedice za Vladu nego što je to imalo njeno pisanje.
ALEKSANDAR LITVINENKO, 2006.
Bivšem KGB-ovom agentu sudbina je bila zapečaćena nakon što se okrenuo protiv službene Putinove politike te postao jedan od najglasnijih kritičara ruske sigurnosne agencije, optužujući ih da su bili odgovorni za seriju bombaških napada 1999. u Rusiji. Umro je 2006. godine, tri sedmice nakon što je ispio šalicu čaja koja je bila otrovana Polonijem 210. Britanska istraga slučaja otkrila je da su Litvinenka otrovali ruski agenti Andrej Logovoi i Dmitri Kovtun, i to najvjerovatnije prema naredbama samog Putina. Ipak, Rusija ih je odbila isporučiti, a 2015. godine Lugovoju je čak dodijeljen orden za njegovu službu domovini.
SERGEJ LUŠENKOV, 2003.
Lushenkov je tek trebao postati prava zvijezda liberalne Rusije, no ubijen je u aprilu 2003. godine, samo nekoliko sati nakon što je registrirao političku stranku s kojom je trebao ući u političku borbu na parlamentarnim izborima 2003.
Bivši vojni pukovnik navodno je stradao jer je prikupljao dokaze da iza bombaških napada u stambenim zgradama iz 1999. godine stoji sam Vladimir Putin. Upucan je u blizini svoje zgrade u Moskvi, i to nakon što je glasačima najavio da će pokrenuti neovisnu istragu bombaških napada u Rusiji.
JURI ŠČEKOČIHIN, 2003.
Ruski istraživački novinar bio je još jedan u nizu koji je stradao najvjerovatnije zbog istraživanja bombaških napada, a radio je za Novaju Gazetu. Umro je naglo, u julu 2003. godine od misteriozne bolesti, i to samo nekoliko dana prije nego što je trebao putovati u SAD kako bi se susreo s istražiteljima FBI-ja. Ljekarski su dokumenti, zgodno, odmah proglašeni tajnom, no simptomi koje je imao upućivali su na trovanje radioaktivnim materijalom, sličnom onome od kojeg je umro i Litvinenko. I Litvinenko i mediji tvrdili su da je njegovo ubistvo politički motivirano.
PAUL KLEBNIKOV, 2004.
Bivši glavni urednik ruskog Forbesa ubijen je 2004. godine, a naručitelji njegova ubistva nikad nisu bili otkriveni, iako su ruski mediji tvrdili da je ono povezano s ruskim oligarhom Borisom Berezovskyim, o kojemu je prije toga pisao. Khlebnikov je u Forbes stigao 1989. godine te izvještavao o post-sovjetskom poslovanju i korupciji u zemlji, a na čelu novine bio je samo godinu dana. U tom periodu, Forbes je izdao sve skupa četiri broja, između ostaloga i jedan o sto najbogatijih Rusa, za što se također sumnjalo da je bilo povod za njegovo ubistvo.
DENIS VORONENKOV, 2017.
Bivšeg ruskog člana Dume upucao je u Kijevu ukrajinski nacionalist Pavel Parshov nakon čega je ukrajinski predsjednik Porošenko za njegovo ubistvo optužio Kremlj te ga nazvao činom ruskog terorizma. Voronenkov je 2016. godine sa suprugom emigrirao iz Rusije u Ukrajinu nakon što je svjedočio protiv ukrajinskog predsjednika Viktora Janukoviča, koji je 2014. godine bio svrgnut s vlasti proeuropskom pobunom na Majdanu.
