Nikada prije u životu nije vidio toliku količinu krvi koju je tog majskog prijepodneva 1992. zatekao nakon masakra u sarajevskoj Ulici Vase Miskina (današnjoj Ferhadiji), kaže u razgovoru za Anadolu Agency (AA) Dragan Mioković, penzionisani policajac koji je tokom opsade Sarajeva bio pripadnik odjeljenja za vršenje uviđaja najčešće smrtnih slučajeva uzrokovanih granatiranjem ili snajperskim djelovanjem sa položaja Vojske Republike Srpske (VRS).
Iza Miokovića, koji je bio vođa tima istražilaca Centra službe bezbjednosti (CSB) Sarajevo, desetine su, možda i stotine takvih uviđaja. O teškim i stravičnim scenama sa ulica Sarajeva, granatiranju i teroriziranju civila, svjedočio je i pred Haškim tribunalom u procesima protiv prvostepeno osuđenog za genocid i ratne zločine Ratka Mladića, bivšeg komandanta VRS-a, i Radovana Karadžića, bivšeg predsjednika RS-a, pravosnažno osuđenog na doživotni zatvor zbog genocida i ratnih zločina.
Sve su to teški uviđaji, jako teška iskustva, stravične scene. Mioković kaže kako mu je iz tog vremena najteže bilo raditi uviđaje kada bi žrtve agresora bila djeca. Njemu najteži takav slučaj desio se u nekadašnjoj Ulici Nikole Tesle (današnja Petrakijina), kada je granata pala na stepenište kojim se silazi u Ulicu Dženetića čikma, u zaleđu pijace Markale.
“Minobacačka mina ispaljena sa područja Mrkovića pogodila je sami temelj zgrade, na polovini tog stepeništa, gdje se igralo nekoliko djece. Kada sam došao na lice mjesta, cijeli taj predulaz bio je prekriven folijom kojom su se u tom periodu pokrivali krovovi”, priča Mioković.
Pogođen emocijama i vidno potresen, prisjeća se tih momenata.
“U to vrijeme stanovao sam u Starom Gradu, u blizini tog mjesta uviđaja. Ja sam bio primoran pobjeći s Dobrinje, jer sam još prije zvaničnog početka rata imao direktne prijetnje sa srpske strane. Stanovao sam u blizini policijske stanice u Logavinoj. Sjećam se dobro da se nakon tog uviđaja nisam se vratio u CSB, nego sam otišao u stan. Ušao na vrata i zamolio suprugu samo da priča sa mnom. Samo da joj čujem glas. Ona me pitala šta se desilo, a ja sam rekao: ‘Nemoj me ništa pitati, samo pričaj.’ Tačno sam osjetio da sam tada bio na ivici, kako smo to mi znali kazati, da puknem. Svaki posao ostavlja na čovjeka nekakav trag, moj posao u ratnim uslovima pogotovo, ali taj događaj, to je nešto s čim ću ja lijegati i ustajati dok sam živ. Govorimo o 1994. godini, ja imam dvije kćerke, koje su '87. i '89. godište, i ti dođeš na taj uviđaj i sve to vidiš”, govori Mioković.
U Miskinovoj sam osjetio užas
Masakr u nekadašnjoj Ulici Vase Miskina (danas Ferhadija), gdje su čekajući u redu za hljeb ubijena 22, a ranjena 144 građana Sarajeva, među prvim je masakrima opkoljnog Sarajeva. Za ovaj masakr Mioković kaže, “toliku količinu krvi ja nisam vidio nigdje do kraja rata”.
“Jedan bizaran detalj, ali treba ga reći. U to vrijeme je već ponestajalo hrane u Sarajevu, ljudi koji su imali pse počeli su ih puštati jer nisu mogli više da ih hrane, tako da je bilo dosta pasa lutalica. Naši policajci imali su problem da odstrane te pse (sa mjesta masakra, op.a.), koje je vjerovatno privlačio miris krvi”, priča Mioković.
Naglašava kako je bio u borbi, prije toga je vidio poginulog čovjeka, ubijenog civila, ali da je tada u Ferhadiji prvi put kao čovjek sam u sebi osjetio užas.
“Dobijete poriv da se okrenete i da bježite, jednostavno da bježite. Ta količina krvi i kompletan taj ambijent, to je bilo strašno”, kaže Mioković.
Pitan zašto je u izvještaju naveo da je žena ubijena drugog dana Bajrama
Govoreći i o vrstama naoružanja koje je agresor koristio tokom granatiranja Sarajeva, Mioković kaže kako je korišteno svakojako oružje.
“Pamovi, patovi, od 20 milimatara do tih improvizovanih eksplozivnih naprava, aviobombi tzv. krmača, koje su pravljene od aviobombi koje se u pričvrste za rakete višecjevnog raketnog bacača i navode se. Njima je gađan RTV, soliter na Alipašinom polju. Najčešće i najopasnije, kada govorimo o artiljerijskom naoružanju, bile su minobacačke mine, od 60, najčešće 80, a nerijetko i 120 milimetara. To su stravično ubojita oruđa koja, što eksplozijom, a posebno gelerima, ubijaju sve što se kreće u krugu od 50 do 100 metara. Topovi raznih kalibara, haubice 100, 120 milimetara”, navodi Mioković, napominjući da je Sarajevo gađano čak oružjem koje je namijenjeno za probijanje tenkovskih oklopa.
Govoreći o metodama teroriziranja i brutalnim načinima ubijanja civila, Mioković podvlači kako je to bio tipičan terorizam. U jednom od njegovih svjedočenja u Hagu, advokat odbrane pitao je Miokovića zašto u jednom od svojih izvještaja uz datum, dan, mjesec i godinu, navodi da se to desilo na drugi dan Bajrama.
“Bio sam vrlo interesantan zbog svog imena i prezimena, a tim pitanjem advokat je implicirao kako sam ja 'Alijin čovjek'. Ja mu odgovaram da navodim tačno Bajram iz vrlo prostog razloga. Dakle, ja svjedočim o događaju ubistva žene u tramvaju, metkom ispaljenim s Grbavice. Tramavaji u Sarajevu nisu radili, osim kad se sklopi primirje. Pošto je za Bajram, najveći muslimanski praznik, bilo sklopljeno primirje, tramvaj je tada radio, a on je pucao baš zato. To je definicija terorizma, izazivanjem straha i panike ostvariti neki politički ili vojni cilj”, pojašnjava Mioković.
Naglašava kako je vojska koja je držala Sarajevo pod opsadom bila transmisija JNA, koja je bila vrlo ozbiljna oružana sila.
“Ja to tvrdim i kao neko ko je služio tu vojsku i ko se protiv nje borio. To je bila ozbiljna oružana sila”, dodaje Mioković, pojašnjavajući da upotreba artiljerijskih sredstava, u ozbiljnim vojskama, a JNA je to bila, se nije radila na svoju ruku, odnosno da je za svaku ispaljenu granatu postojalo naređenje. Dodaje da to najbolje potvrđuje i presretnuti telefonski razgovor Mladića u kojem govori: “Tuci po Velušićima (sarajevsko naselje Velešići, op.a.), tamo je manje srpskog življa.”
Posljednji uviđaj sa smtnim posljedicama Mioković je obavio 1995. godine, kada je ubijena djevojčica po imenu Maja Đokić, a ubijena je gelerima minobacačke granate na pješačkom prelazu u Ulici kralja Tomislava (današnjoj Koševo). Mioković ovaj primjer navodi kao jedan od onih gdje je agresor nakon ispaljivanja jedne granate, kroz kratko vrijeme na istu lokaciju ispaljuje i drugu, jer zna da se na tom mjestu već okupila masa.
“Djevojčica je ubijena, ja sam bio u ekipi koja je radila uviđaj. Prošlo je 45 minuta do jednog sata, druga minobacačka granata 120 milimetara je pala blizu nas, nedaleko od današnjeg Spomenika ubijenoj djeci Sarajeva. Srećom, pala je na zelenu površinu, jer da je pala na asfalt, sve bi nas pobila. Granata je pala na travu, pa je zemlja vjerovatno primila dosta gelera, nas je detonacija oborila, nije nikog povrijedila”, priča Mioković.
"Znam da su i tvoja djeca ovdje, hvala ti, Dragane"
Radio je i uviđaj ubistva žene i djevojčice u nekadašnjoj Livanjskoj ulici (danas Braće Begića), a o čemu je također svjedočio pred Haškom tribunalom. Nakon ovog svjedočenja, Miokoviću se telefonom javio čovjek koji je poznavao ubijenu djevojčicu iz Livanjske ulice.
„Taj čovjek mi priča kako je taj dan, imao dogovor da se nađe s tom djevojčicom kako bi od nje preuzeo neku knjigu, da li su išli zajedno u školu, razred. Uglavnom, ona je njemu trebala dati knjigu. On mi je rekao: 'Ja sam malo zakasnio, vidio sam je kako stoji i krenuo prema njoj, pada granata i ona gine.'“, priča Mioković, dodajući kako je tad bio potpuno skrhan, kasnije je imao i susret s čovjekom koji se zove Gordan Petrović, a ubijena djevojčica se zvala Lejla Hodžić.
Mioković se prisjetio i slučaja kada je ubijeno dijete njegovog radnog kolege, koje je imalo svega godinu dana. Vrlo tragičan momenat, ubijeno dijete, s druge strane primjer koji ponajbolje daje sliku toga šta je Sarajevo, šta su Sarajlije uistinu bile, možda i sliku onoga zbog čega su i preživjeli opsadu.
“Moj radni kolega, u kući je sa ženom i bebom od godinu. Piju kafu u kuhinji, negdje oko kuće pada granata. Ulaze u dječiju sobu, geler je ubio dijete od godinu dana. Dženaza je tom djetetu, noću, tako je moralo. Otišli smo na dženazu, stali smo u red i prilazimo čovjeku kako bi izrazili saučešće. Ja, kako mu prilazim, meni se noge smanjuju. Čovjek nosi ubijeno dijete, Dragan mu došao na saučešće. Ja mu priđem, pružim ruku, on me snažno uzima za ruku i povuče prema sebi, a na uho mi kaže: ‘Ja znam da su i tvoja djeca ovdje, hvala ti.’ Ja nemam nikakvog interesa da ovo pričam, ali ovo je priča. Dok sam živ, ja ću govoriti o tome, baš zato. Da budem potpuno otvoren, da se ne zovem kako se zovem, da sam Ismet, vjerovatno ni ja ne bih, jer prošlo je 30 godina i dosta je. Ne, ja hoću da govorim. Ja o tome, mi Dragani, o tome treba da govorimo, isto kao što Mehmedi treba da govore o Kazanima, to je moja teza. Ja, dok sam živ i dok sam pri pameti, ja ću govoriti. Meni ovo ne treba, ali treba da se zna”, poručuje Mioković.
Satisfakcija mi je što sam pred Karadžićem i Mladićem rekao kako se zovem
O svjedočenjima u predmetima protiv Karadžića i Mladića, Mioković kaže kako je imao mogućnost da bude zaštićeni svjedok, no on je želio da se zna za njegovo ime i prezime.
“Svjedočenje protiv Karadžića i Mladića je, što se mene tiče, privatno i profesionalno, moja satisfakcija i to je moja najjača tableta protiv mojih demona. Ja sam zahvalan sudbini što mi je dala priliku da sjednem u istu prostoriju s njima, da kažem kako se zovem, da to ostane zapisano i da pričamo o onome zbog čega sam ja tu”, kaže Mioković.
Na kraju se kratko dotiče i nedavno objavljenog Izvještaja o stradanju Srba u Sarajevu 1992-1995, za koji kaže da je jedan običan pamflet. Prema njegovim riječima, radi se o “izvještaju o stradanju Srba” sačinjenom na 1.200 stranica, a u kojem se o srpskim žrtvama govori na svega 30 stranica.
“Sve ostalo je istorija, da ne kažem srpski mit. Ja sam siguran da taj izvještaj nije pravljen za žrtve, a legitimno je i to istražiti. Međutim, nije pravljen zbog toga, nego za potrebe politike, da li RS-a ili države Srbije, to ne znam.”
Na tvrdnje iz izvještaja da Sarajevo nije bilo pod opsadom, nego pod blokadom, Mioković odgovara slučajem ubistva Rame Bibera, čuvara Trebevićke žičare, 1. marta 1992. godine, a podsjećajući da se prvi napad na Sarajevo desio 4. aprila, mjesec kasnije. Mioković kaže da je vršeći taj uviđaj ubistva Rame Bibera, na Trebeviću tada vidio lokacije koje su fortifikacijski apsolutno pripremljene za artiljersko djelovanje, a svi rovovi za tenkove, topove, minobacače su bili okrenuti prema Sarajevu. Na upit zašto je to tako, odgovoreno mu je kako se radi vježba odbrane Sarajeva od agresije.
Reakciju na izvještaj ne očekuje, iako smatra da je ona neophodna. Mioković pita kako se može očekivati reakcija na jedan pamflet, kada tzv. probosanska politika nije reagovala na intervju glavnog tužioca Sregea Brammertza iz 2017. godine, u kojem kaže da namjera Tužilaštva nije bila da dokazuje vezu Beograda sa ratom u BiH, nego da utvrdi krivicu Karadžića i Mladića. Iako smatra da to neće niko uraditi, Mioković podvlači kako se na taj izvještaj treba reagovati.
U utorak, 8. juna, Međunarodni rezidualni mehanizam za krivične sudove izreći će konačnu presudu Ratku Mladiću, koji je u vrijeme rata u Bosni i Hercegovini 1990-ih bio na čelu tadašnje Vojske Republike Srpske. Prvostepeno je osuđen, uz ostalo, i za držanje u opsadi i snajpersko djelovanje po civilima u Sarajevu, kao i za genocid u Srebrenici i druge ratne zločine. U optužnici Haškog tužilaštva na osnovu koje je donesena prvostepena presuda 2017. nalaze se i masakri nad civilima za vrijeme opsade Sarajeva.
