Genocid na području Srebrenice (tzv. Zaštićenoj zoni UN-a') potvrđen je pravomoćnim presudama međunarodnih sudova, kao i pravosudnih institucija u regionu, kojima je u skladu s najvišim međunarodnim pravnim standardima, činjenično, temeljeno na relevantnim materijalnim dokazima/dokumentima, svjedočenjima i vještačenjima, verificiran najteži zločin i jedini genocid počinjen na evropskom tlu nakon Drugog svjetskog rata.
Genocid u Srebrenici (Rezolucijom Vijeća sigurnosti UN-a broj 819 od 16. aprila 1993. godine ustanovljena kao zaštićena zona UN-a) potvrdila je i najviša sudska instanca u sistemu Organizacije ujedinjenih nacija (OUN) – Međunarodni sud pravde (ICJ) u Haagu presudom od 26. februara 2007. godine.
Odlučujući po tužbi Bosne i Hercegovine protiv Srbije (tužba pokrenuta 1993. godine protiv ondašnje Savezne Republike Jugoslavije-SRJ), ICJ je utvrdio odgovornost Srbije zbog kršenja Konvencije o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida, a istom presudom direktnim izvršiocima genocida označeni su vojska i policija Republike Srpske.
Presudom ICJ-a je, između ostalog, utvrđeno “da je Srbija prekršila obavezu sprečavanja genocida iz Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida u vezi sa događajima u Srebrenici u julu 1995. godine, te da nije ispunila obaveze iz privremenih mjera koje je Sud naredio 8. aprila i 13. septembra 1993. godine u ovom predmetu, i to tako što je propustila poduzeti sve mjere koje je imala na raspolaganju da spriječi genocid u Srebrenici”.
Prema podacima kojima raspolaže Balkanska istraživačka mreža BiH (BIRNBiH), Haški tribunal (ICTY), odnosno njegov sljednik Međunarodni mehanizam za krivične sudove (MMKS) i Sud Bosne i Hercegovine, te pravosuđa u Srbiji i Hrvatskoj dosada su osudili ukupno 54 osobe na pet doživotnih kazni i 781 godinu zatvora – za genocid, zločine protiv čovječnosti i druge zločine u Srebrenici tokom jula 1995. godine.
Time je trasiran put ka utvrđivanju istine, sagledavanju razmjera i dokumentiranju brutalnih zločina, počinjenih u julu 1995. godine, a izrečene presude opomena su i trajni podsjetnik civiliziranom svijetu kako se ništa slično u budućnosti nikada i nikome ne bi ponovilo. Nažalost, ni najnoviji razvoj dešavanja na tlu Evrope ne ide u prilog izrečenim očekivanjima.
Za genocid u Srebrenici osuđeni su najviši civilni i vojni dužnosnici RS – Radovan Karadžić, prvi predsjednik RS i vrhovni komandant Vojske RS (VRS), koji je u martu 2019. godine u Haagu osuđen pravomoćno na kaznu doživotnog zatvora za genocid u Srebrenici, te zločine protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja u drugim dijelovima BiH (1992-1995.).
Karadžić je u maju 2021. godine iz Pritvorske jedinice u Haagu prebačen na izdržavanje kazne u zatvor u Velikoj Britaniji.
Također, bivši komandant Glavnog štaba VRS Ratko Mladić je na doživotni zatvor osuđen pravomoćno 8. juna 2021. godine, čime je Apelaciono vijeće MMKS-a potvrdilo prvostepenu kaznu, izrečenu za genocid, zločine protiv čovječnosti, kršenje zakona i običaja ratovanja, odnosno, udružene zločinačke poduhvate, ubistva, progone, terorisanje civila i uzimanje talaca.
Proglašavajući Mladića krivim za genocid u Srebrenici, Haški tribunal je u prvostepenom postupku utvrdio da je imao genocidnu namjeru da uništi Bošnjake u Srebrenici kao značajan dio zaštićene grupe, a dokaz za tu njegovu namjeru, po presudi, bila je poruka Srebreničanima da “mogu opstati ili nestati”.
"Mladić je više puta izjavljivao da je došlo vrijeme za osvetu Turcima, kao i da bi Turaka davno nestalo da ih ne čuva međunarodna zajednica", rečeno je prilikom izricanja prvostepene presude u novembru 2017. godine.
Ovom, kao i drugim presudama ICTY-a i Suda BiH, utvrđeno je kako su pripadnici vojske i policije RS u julu 1995. izvršili napad na tada zaštićenu enklavu Srebrenicu, nakon čega je više od 7.000 muškaraca i dječaka ubijeno, a više od 40.000 žena, djece i starijih protjerano.
Apelaciono vijeće MMKS potvrdilo je u konačnoj presudi Mladiću zaključke Pretresnog vijeća ICTY-a kako je u Srebrenici postojao udruženi zločinački poduhvat (UZP) s ciljem uklanjanja bošnjačkog stanovništva ubistvima muškaraca i prisilnim iseljavanjem žena, djece i starijih muškaraca. Potvrđeno je da su od jutra 12. jula 1995. zločini genocida, istrebljenja i ubistva postali dio sredstava za postizanje tog cilja.
Mladić je, kako je Apelaciono vijeće utvrdilo, značajno doprinio tom UZP-u i dijelio namjeru za postizanje zajedničkog cilja.
Vijeće je, također, naznačilo da nije ubijeđeno u navode Mladićeve žalbe da je on djelovao u cilju evakuacije civila zbog humanitarnih razloga, potvrdivši zaključke iz prvostepene presude da civili koji su napustili Srebrenicu u julu 1995. nisu imali drugu mogućnost.
Vijeće nije prihvatilo ni navode iz žalbe koji se odnose na dokaze o njegovom odsustvu iz Srebrenice, nepostojanju efektivne kontrole nad MUP-om, autentičnosti i pouzdanosti određenih presretnutih razgovora, kao i njegovom znanju o zločinima i nemogućnosti da kazni odgovorne.
Hronološki posmatrano, prva presuda kojom je utvrđen genocid u Srebrenici bila je ona koju je Radislavu Krstiću, bivšem načelniku Štaba/zamjeniku komandanta Drinskog korpusa VRS, izrekao ICTY, a koji je 2004. godine pravomoćno osuđen na 35 godina zatvora.
ICTY je onda konstatirao kako je zločin planiran 's vrha', te da su najodgovorniji članovi Glavnog štaba VRS.
"Vijeće naziva masakr u Srebrenici njegovim pravim imenom – genocid. Oni koji su za njega odgovorni, nosit će žig i on će služiti kao upozorenje drugima koji pomisle da počine jedan tako jeziv čin", kazao je, među ostalim, sudija Theodor Meron na izricanju presude Krstiću.
Kako se u toj presudi navodi, „za čuvanje, prijevoz i pogubljenje bosanskih muslimana angažovane su jedinice VRS, uključujući pripadnike Zvorničke brigade te Desetog diverzantskog odreda. Učešće tako velikog broja jedinica pokazuje do koje je mjere proces bio isplaniran, a učešće Diverzantskog odreda pokazuje da je u tu operaciju bio direktno umiješan Glavni štab VRS”.
Kada se radi o vojnim aspektima presuda za Srebrenicu, najviše je osuđenih iz Glavnog štaba VRS i Zvorničke brigade, a kada se radi o policijskim strukturama, najveći broj bivših pripadnika Drugog odreda Specijalne policije Šekovići i Centra za obuku “Jahorina” MUP-a RS.
Da je genocid u Srebrenici bio svjesno planiran dokazuje i dokument broj 283/95 od 13. jula 1995., koji je potpisao tadašnji načelnik Centra javne bezbjednosti (CJB) Zvornik Dragomir Vasić, a radi se o dokumentu koji je ICTY-u dostavio jedan od članova ekspertnog tima za istraživanje ratnih zločina.
Vasić je kao svjedok Tužiteljstva u Hagu, u procesu generalu Momčilu Perišiću, bivšem načelniku Generalštaba Vojske Jugoslavije, svjedočio “da je načelnik bezbjednosti Glavnog štaba VRS Ljubiša Beara dobio od generala Ratka Mladića naređenje da pobije muslimane zatočene u Bratuncu nakon okupacije Srebrenice”.
Ljubiši Beari je u ICTY-u na suđenju za genocid 2010. godine izrečena kazna doživotnog zatvora, 2015. godine, a ista kazna izrečena je i Zdravku Tolimiru, načelniku Sektora za obavještajno-bezbjednosne poslove Glavnog štaba VRS.
Beara je 2017. godine preminuo tokom izdržavanja kazne u zatvoru u Njemačkoj, a Tolimir godinu prije, u trenutku kada je čekao upućivanje na izdržavanje kazne.
Na doživotni zatvor osuđen je i potpukovnik Drinskog korpusa VRS Vujadin Popović, koji je oglašen krivim za genocid, istrebljenje, ubistvo i progon Bošnjaka.
Bivšem načelniku uprave za operativno-nastavne poslove Glavnog štaba Radivoju Miletiću je izrečena zatvorska kazna u trajanju 18 godina, dok je član Glavnog štaba VRS Milan Gvero osuđen na pet godina, ali je umro dok se nalazio na privremenoj slobodi.
Pri Glavnom štabu VRS djelovao je 10. diverzantski odred, čijih je šest nekadašnjih pripadnika osuđeno zbog pogubljenja na ekonomiji "Branjevo", u blizini zvorničkog sela Pilica, gdje je ubijeno oko 800 muškaraca, od kojih su neki imali poveze na očima i rukama, a koji su prethodno dovezeni autobusima iz škole u ovom mjestu.
Dražen Erdemović je bio prvi koji je u ICTY-u priznao krivicu zbog učešća u ubistvima zarobljenih muškaraca i dječaka, te je 1996. godine osuđen na pet godina, dok je Marko Boškić priznao krivnju te je u Sudu BiH, po sklopljenom sporazumu, osuđen na deset godina zatvora.
Na dugotrajne kazne zatvora osuđeni su – Franc Kos, koji je dobio 35 godina, Stanko Kojić 32 i Zoran Goronja 30 godina, dok je Vlastimiru Golijaninu izrečena zatvorska kazna u trajanju od 15 godina.
Kosu, bivšem komandiru Prvog bijeljinskog voda 10. diverzantskog odreda, izrečena je do tada najstrožija kazna u Sudu Bosne i Hercegovine zbog zločina u Srebrenici.
"Ubijali smo po deset ljudi koje je Vojna policija izvela iz autobusa. Zarobljenici iz prva dva autobusa imali su vezane ruke, a mislim da su ostalima i oči bile vezane. Za strijeljanje ljudi iz jednog autobusa trebalo nam je do sat vremena", kazao je Kos tokom svjedočenja.
Dosada je osuđeno šest nekadašnjih pripadnika Zvorničke brigade VRS, a najstrožija kazna, od 35 godina, za pomaganje u genocidu izrečena je načelniku bezbjednosti u Brigadi Dragi Nikoliću, dok je zamjenik komandanta Dragan Obrenović osuđen na 17 godina nakon priznanja krivnje.
"Kriv sam i za ono što nisam učinio, što nisam pokušao zaštititi te zarobljenike, bez obzira na privremenost moje tadašnje funkcije. Iznova sebi ponovo postavljam pitanje šta sam mogao da učinim, a šta nisam učinio. Hiljade nevinih žrtava je stradalo. Ostali su grobovi, izbjeglice, sve razoreno i nesreća opšta. Dio odgovornosti za to snosim i ja", kazao je Obrenović, referirajući se na tragična dešavanja.
Bivši komandant Zvorničke brigade Vinko Pandurević je osuđen na 13 godina zatvora zato što nije spriječio i kaznio svoje podređene koji su učestvovali u zločinima počinjenim u Srebrenici, a načelnik inžinjerije u brigadi Dragan Jokić osuđen je na devet godina.
Pomoćnik načelnika za bezbjednost Milorad Trbić je zbog genocida osuđen na 20 godina, nakon što je Sud BiH zaključio da je učestvovao u udruženom zločinačkom poduhvatu i operacijama hvatanja, zatvaranja i pogubljenjima po prijekom postupku, te potom pokopavanja i prikrivanja tijela ubijenih Bošnjaka iz Srebrenice.
Trbić je prva osoba koju je Sud Bosne i Hercegovine osudio zbog genocida, dok je Slavko Perić, pomoćnik komandanta za bezbjednost Prvog bataljona Zvorničke brigade VRS, dobio 11 godina zatvora za pomaganje u genocidu.
Veza između Glavnog štaba VRS i policijskih jedinica na terenu u Srebrenici, prema presudama ICTY-a, bio je Ljubiša Borovčanin, koji je od 10. jula 1995. bio komandant združenih snaga jedinica policije, a koji je u Haagu osuđen na 17 godina zatvora.
Kako je sudski utvrđeno, masovna ubistva Srebreničana nakon 11. jula vršena su i u skladištu Zemljoradničke zadruge u Kravici, za šta je osuđeno ukupno devet nekadašnjih pripadnika Drugog odreda Specijalne policije Šekovići, od kojih su većina bivši pripadnici Trećeg voda Skelani ove jedinice.
Tako su na po 20 godina zatvora osuđeni Željko Ivanović, Brano Džinić i Radomir Vuković, a ista kazna je izrečena komandiru Trećeg voda Skelani Milenku Trifunoviću te nekadašnjim pripadnicima tog voda Slobodanu Jakovljeviću, Branislavu Medanu, Aleksandru Radovanoviću i Petru Mitroviću.
Kako je presudama potvrđeno, pripadnici Drugog odreda Šekovići učestvovali su u zarobljavanju velikog broja Srebreničana, koji su sprovedeni u skladište Zemljoradničke zadruge Kravica, gdje su ubijeni.
U presudama je, također, navedeno da su Trifunović, Radovanović i Mitrović iz automatskih pušaka pucali u zarobljene, Džinić i Vuković su na njih bacali ručne bombe, a Jakovljević, Medan i Ivanović su čuvali stražu kako bi spriječili bjekstvo zarobljenika kroz prozore skladišta, u čemu im se, nakon što je ispalio hice, pridružio i Mitrović.
Jedini bivši pripadnik Drugog odreda Šekovići koji je sporazumno priznao krivicu za sudjelovanje u pretresanju bošnjačkih sela u Srebrenici, zarobljavanju i sprovođenju muškaraca do magacina u Kravici, a potom čuvanju straže kako neko od napadnutih ne bi pobjegao, jeste Vaso Todorović, koji je osuđen na šest godina.
Osim policajaca Drugog odreda Šekovići, za zločine počinjene u Kravici osuđeni su i pripadnici Centra za obuku “Jahorina” pri MUP-u RS.
Komandant ovog centra u julu 1995. Duško Jević i komandant Prve čete ove jedinice Mendeljev Đurić osuđeni su na po 20 godina zbog učešća u ubistvima u Kravici i prisilnom premještanju civilnog stanovništva s područja Srebrenice.
U sudskoj odluci stoji “da su njih dvojica, svjesni da će muškarci biti pogubljeni po prijekom postupku, naredili pripadnicima Prve čete da sudjeluju u prisilnom premještanju, odvajanju vojno sposobnih muškaraca, njihovom zatvaranju i držanju u tzv. ‘bijeloj kući’, te kasnijem masovnom ubijanju zarobljenih u skladištu u Kravici”.
Na istu kaznu od 20 godina je osuđen Božidar Kuvelja, kao pripadnik Drugog voda u Prvoj četi, zbog sudjelovanja u prisilnom preseljenju i ubistvima muškaraca u Kravici.
"Vijeće je zaključilo da je, nakon masovnog ubistva muškaraca u Kravici 13. jula 1995. godine, Kuvelja u jutarnjim satima narednog dana pucao iz puškomitraljeza u preživjele koji su na prevaru pozvani da izađu iz skladišta", navedeno je u presudi.
Čak trojici bivših pripadnika ove jedinice su kazne izrečene po sporazumima o priznanju krivnje, te je Dragan Crnogorac osuđen na 13 godina, a Milivoje Ćirković i Zoran Kušić na po pet godina zatvora.
Ćirković i Kušić su priznali da su u blizini Zemljoradničke zadruge Kravica, po naređenju svojih starješina, ubili po jednog zarobljenika bošnjačke nacionalnosti.
Zbog genocida i drugih zločina u Srebrenici počinjenih nakon 11. jula 1995. godine, Apelaciono vijeće Suda BiH je u oktobru 2018. osudilo Ostoju Stanišića, bivšeg komandanta Šestog bataljona Zvorničke brigade VRS-a na pet godina zatvora za pomaganje u genocidu, smanjivši mu prvobitnu kaznu od 11 godina zatvora.
Vijeće je zaključilo kako su pripadnici Šestog bataljona VRS 14. i 15. jula 1995. godine pod nadzorom optuženog, sudjelovali u prihvatu i osiguranju više stotina zarobljenih muškaraca, koji su držani u školi u zvorničkom selu Petkovci, a kasnije je njih više od 700 strijeljano na obližnjoj brani.
"Optuženi je angažovao pripadnike Šestog bataljona da čuvaju zatvorenike pred školom, mada je nesporno da su ih čuvali i drugi pripadnici VRS-a. Vijeće je, također, zaključilo da je Stanišić znao za plan ubijanja, ali nije moglo zaključiti da je dijelio genocidnu namjeru sa izvršiocima - rečeno je prilikom izricanja presude.
Međutim, noviji podaci o dinamici suđenja svjedoče o svojevrsnom kontinuitetu zastoja i kašnjenja u procesuiranju najtežih zločina, a na što, pored žrtava, upozoravaju i relevantne domaće i međunarodne institucije.
Naime, pravomoćne presude kojima su Rade Garić i Srećko Aćimović osuđeni na 17, odnosno sedam godina zatvora zbog genocida i zločina nad Bošnjacima iz Srebrenice i Vlasenice, te oslobađajuća presuda bivšim policijskim rukovodiocima i jedna optužnica, rezultat su rada državnih pravosudnih institucija u 2021., odnosno 2022 godini.
Radetu Gariću je Apelaciono vijeće Suda Bosne i Hercegovine smanjilo kaznu za tri godine, te ga drugostepenom presudom osudilo na 17 godina zatvora za zločine počinjene nad bošnjačkim stanovništvom iz Vlasenice i Srebrenice 1992. i 1995. godine.
On je oglašen krivim za progon Bošnjaka iz Vlasenice i Srebrenice ubistvima, prisilnim nestancima, fizičkim i psihičkim zlostavljanjem te drugim nečovječnim djelima. Garić je u okviru zločina protiv čovječnosti osuđen za učešće u tri odvojena slučaja ubistva bošnjačkih civila.
Aćimoviću je također smanjena kazna za dvije godine. On je kao bivši komandant Drugog bataljona Zvorničke brigade VRS, u prvostepenom postupku 16. oktobra 2020. godine oglašen krivim za pomaganje u genocidu, konkretno, za pomaganje u zatvaranju bošnjačkih muškaraca dovezenih u školu u selu Roćević, općina Zvornik, i njihovim ubistvima na obali Drine kod Kozluka, te osuđen na devet godina.
Presudom je utvrđeno da je učestvovao u ubistvima 818 muškaraca 15. jula 1995. na obali Drine kod Kozluka.
"Optuženi je bio svjestan da će biti ubijeni, ali je potom svjesno počinio radnje da se provede plan počinjenja genocida. Postupajući po naredbi koju je dobio iz komande Zvorničke brigade, optuženi je obezbijedio municiju i dao naredbu da se zarobljenici prevezu na obalu Drine u Kozluku, gdje su na lokaciji šljunkare ubijeni po kratkom postupku i potom pokopani. Tog je dana, 15. jula 1995. godine, ubijeno 818 muškaraca iz Srebrenice", naveo je sudija Suda BiH Staniša Gluhajić, čitajući prvostepenu presudu.
Sud BiH je 16. augusta 2021. godine donio drugostepenu presudu kojom je kao neosnovana odbijena žalba Tužiteljstva BiH, dok je žalba branioca optuženog Srećka Aćimovića uvažena u pogledu odluke o kazni, te je prvostepena presuda preinačena i Aćimović je osuđen na sedam godina.
Istovremeno, Sud BiH je u augustu 2022. godine u nedostatku dokaza oslobodio Miodraga Josipovića, Branimira Tešića, Dragomira Vasića, Danila Zoljića i Radomira Pantića optužbi za učešće u djelimičnom istrebljenju bošnjačkog stanovništva istočne Bosne.
Josipović je bio načelnik Stanice javne bezbjednosti (SJB) u Bratuncu, Tešić zamjenik komandira Policijske stanice u Bratuncu, Vasić načelnik zvorničkog Centra javne bezbjednosti (CJB), Zoljić komandant Posebnih jedinica policije (PJP), a Pantić kao bivši komandir Prve čete PJP-a.
Vasić je oslobođen optužbe za izvršenje genocida, a ostala četvorica za pomaganje u genocidu.
Presudom izrečenoj u Srbiji su na ukupno 53 godine zatvora 2007. osuđena četvorica pripadnika “Škorpiona” - Slobodan Medić (20 godina zatvora), Branislav Medić (20 godina zatvora), Pero Petrašević (13 godina zatvora) i Aleksandar Medić (pet godina zatvora), za ubistva šestorice Srebreničana počinjena u julu 1995. na području Trnova.
Druga presuda donesena je nakon što je s bivšim pripadnikom 10. diverzantskog odreda Brankom Gojkovićem zaključen sporazum o priznavanju krivice kojim je osuđen na zatvorsku kaznu u trajanju deset godina.
Za sudjelovanje u strijeljanju šestorice srebreničkih Bošnjaka u Trnovu, još dvojica pripadnika “Škorpiona” Milorad Momić i Slobodan Davidović osuđena su 2005. u Hrvatskoj na po 15 godina zatvora.
Optužnica protiv pripadnika zloglasne jedinice (“Škorpiona”) podignuta je na osnovu videosnimka koji su napravili pripadnici te jedinice tokom egzekucije u Trnovu. Snimak je prvi put javno prikazan 2005. na suđenju Slobodanu Miloševiću sudom u Den Haagu.
Prema najnovijim podacima BIRN-a BiH, Međunarodni mehanizam za krivične sudove (MMKS) i Sud Bosne i Hercegovine u proteklih 12 mjeseci izrekli su tri pravomoćne presude kojima su tri osobe osuđene na 48 godina zatvora za zločine počinjene u Srebrenici nakon 11. jula 1995., a pet osoba je oslobođeno.
Istovremeno, u Srbiji je donesena jedna osuđujuća presuda po Sporazumu o priznanju krivnje, dok je Tužiteljstvo Bosne i Hercegovine podiglo samo jednu optužnicu protiv nedostupne osobe - Miomira Jasikovca, koji se tereti za genocid u Srebrenici.
Državljanina Srbije, Miomira Jasikovca, nekadašnjeg komandira čete Vojne policije Zvorničke brigade VRS-a, Tužiteljstvo BiH tereti da je od 13. do 15. jula 1995. svjesno pružio pomoć članovima udruženog zločinačkog poduhvata (UZP), čiji je plan bio da zatvore i po kratkom postupku pogube vojno sposobne muškarce iz srebreničke enklave, a žene, djecu i starce prisilno premjeste i na taj ih način unište kao grupu.
Nekoliko dana prije potvrđivanja u BiH, protiv Jasikovca optužnicu podiže Tužilaštvo za ratne zločine Srbije i istog dana, odnosno 5. decembra 2022., s njim potpisuje sporazum o priznanju krivnje, po kojem je kasnije u beogradskom Višem sudu osuđen na pet godina zatvora zbog saizvršilaštva u ratnom zločinu protiv civilnog stanovništva.
U presudi se navodi da je Jasikovac, zajedno s njemu podređenim pripadnicima čete Vojne policije Zvorničke brigade i drugim jedinicama VRS, držao prethodno zarobljene pripadnike Armije RBiH i civile muškarce koje su sproveli do obližnjih lokacija, gdje su ih, upotrebom vatrenog oružja, likvidirali nepoznati pripadnici VRS-a.
Odranije je poznat slučaj Milenka Živanovića, ratnog komandanta Drinskog korpusa VRS, koji je gotovo istovremeno, početkom 2022. godine optužen i u Bosni i Hercegovini i u Srbiji za slične zločine u Srebrenici 1995. godine.
Optužen je da je vršio planiranje i rukovođenje aktivnostima jedinica Drinskog korpusa u rasprostranjenom i sistematskom napadu usmjerenom protiv bošnjačkog civilnog stanovništva na području Srebrenice i Žepe 1995. godine. Tereti se i da je učestvovao u udruženom zločinačkom poduhvatu.
Prema srbijanskoj optužnici, on je naredio prisilno preseljenje bošnjačkog civilnog stanovništva sa određenih područja u zoni odgovornosti Drinskog korpusa i svojim naredbama i radnjama sudjelovao u prisilnom preseljenju bošnjačkog civilnog stanovništva iz 'zaštićene zone' Srebrenica.
Protiv Živanovića u toku je postupak u beogradskom Višem sudu zbog zločina u Srebrenici, a prije toga je podignuta i potvrđena optužnica protiv nekadašnjeg komandanta bataljona Vojne policije 65. zaštitnog puka pri Glavnom štabu VRS-a, Zorana Malinića, a kasnije je donesena naredba za raspisivanjem potjernice.
Zbog nedostupnosti bh. pravosuđu određen broj predmeta, poput slučaja “Kravice“, proslijeđen je na rješavanje u Srbiju, a čije trajanje (suđenje počelo prije sedam godina) i opetovano odgađanje suđenja u ovom predmetu izaziva opravdanu sumnju u namjere srbijanskih pravosudnih organa da ovaj postupak okončaju i izreknu pravičnu presudu.
Naime, Nedeljko Milidragović, Aleksa Golijanin, Milivoje Batinica, Aleksandar Dačević, Vidosav Vasić, Jovan Petrović i Bora Miletić su optuženi da su, kao pripadnici Centra za obuku “Jahorina“ Specijalne brigade policije Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske (MUP RS), učestvovali u ubistvu bošnjačkih zarobljenika iz Srebrenice u zemljoradničkoj zadruzi u Kravici. S njima je bio optužen i Dragomir Parović, čiji je predmet, zbog zdravstvenih problema, odvojen, a optužnica protiv njega odbačena.
Prema dostupnim podacima, proces je u ovom predmetu odlagan više puta zbog bolesti optuženih, a zatim i njihovih branitelja. Također, Sud je tražio i vještačenje nakon čega je jedan od optuženih proglašen procesno nesposobnim. Usto, ročište je dva puta odlagano, jer Apelacioni sud, koji je odlučivao o procesnim pitanjima, nije na vrijeme donio odluke neophodne da se proces nastavi.
Shodno tome, kod žrtava postoji opravdana bojazan da se i u drugom predmetu u beogradskom Višem sudu, koji se vodi protiv bivšeg komandanta Drinskog korpusa Milenka Živanovića, može očekivati odlaganje iz istog razloga kao i u predmetu za ubistva u Kravici jer će, nakon promjene člana Sudskog vijeća, izvođenje dokaza i saslušavanje svjedoka djelimično ili u potpunosti biti ponovljeno.
Trenutno je sedam osoba za kojima je Sud BiH raspisao međunarodne potjernice za genocid i druge zločine na području Srebrenice.
MMKS je krajem maja na po 15 godina zatvora osudio nekadašnje čelnike srbijanske Službe državne bezbjednosti - Jovicu Stanišića i Franka Simatoviča, koji su pored zločina počinjenih Bosanskom Šamcu, Bijeljini, Zvorniku i Doboju, proglašeni odgovornim i za ubistva Srebreničana na području Trnova, čiji su egzekuciju izvršili pripadnici spomenutih Škorpiona.
Sud BiH je u proteklih 12 mjeseci najveću kaznu – 18 godina zatvora – izrekao bivšem pripadniku Vlaseničke brigade VRS-a Momčilu Tešiću zbog učešća u strijeljanju 17 muškaraca s područja Srebrenice 13. na 14. juli 1995. u mjestu Mršići (opština Vlasenica).
Prvostepeno vijeće je podsjetilo na svjedočenje preživjelog sa strijeljanja, koji je kazao da je u Lukama izdvojen u grupi od 22 muškarca i da su nakon zlostavljanja u školi odvezeni na lokaciju na kojoj su vojnici, upalivši svjetla i otvorivši stranicu kamiona, prebacivali muškarce i ubijali ih.
Sa Tešićem se sudilo i bivšem komandantu Vlaseničke brigade Miletu Kosoriću u odnosu na kojeg je predmet razdvojen zbog zdravstvenog stanja, dok bivši pripadnici brigade Borislav Stojišić i Rajko Drakulić nisu bili dostupni u trenutku optuživanja.
Inače, veliki broj u međuvremenu optuženih, nedostupni su bh. pravosuđu.
Naime, bijegom u Srbiju, suđenje Milomiru Savčiću je obustavljeno. Njega pripadnici Sudske policije, nakon što mu je Sud BiH 9. augusta 2021. godine odredio pritvor zbog nepoštivanja izrečenih mjera zabrane, nisu pronašli na adresi.
Milomir Savčić, bivši predsjednik Boračke organizacije RS, optužen je da je, u svojstvu komandanta 65. zaštitnog motorizovanog puka pri Glavnom štabu VRS-a, pomagao u genocidu počinjenom u Srebrenici u julu 1995. godine.
Prvi koji se u vrijeme optuženja za genocid u Srebrenici nalazio na teritoriji Srbije je Milisav Gavrić, nekadašnji zamjenik komandira Policijske stanice (PS) Srebrenica.
Optužnica koja ga tereti da je u Potočarima pomagao u prisilnom transportu nekoliko hiljada bošnjačkih civila, sudjelovao u izdvajanju muškaraca iz grupe civila, te da je odvodio muškarce koji su bili u krugu Cinkare kojima se od tada gubi svaki trag, potvrđena je u junu 2008. godine.
Međutim, pored jasnih dokaza i sudski utvrđenih činjenica i nadalje je prisutna praksa negiranja genocida, pa je bivši visoki predstavnik u BiH Valentin Inzko u julu 2021. godine nametnuo izmjene i dopune Krivičnog zakona BiH kojim se zabranjuje negiranje genocida, ali i drugih ratnih zločina ili veličanje osuđenih ratnih zločinaca.
I pored toga što je, prema raspoloživim podacima, na adresu Državnog tužiteljstva upućen je veliki broj krivičnih prijava podnesenih na temelju zabrane negiranja genocida, drugih ratnih zločina ili veličanja zločinaca, dosada nije podignuta nijedna optužnica za negiranje genocida. Izostanak optužnica za negiranje genocida u Srebrenici kod žrtava izaziva bojazan da bi nekažnjavanje moglo dovesti do ponovnog ohrabrivanja negatora.
Iako praksa nekažnjavanja negiranja genocida nailazi na brojne osude domaćih i međunarodnih zvaničnika te izaziva uznemirenost i ogorčenje u javnosti, zasada se na tom planu ne bilježe bilo kakvi pozitivni pomaci.
Jedno od najnovijih upozorenja u tom kontekstu stiže od visokog predstavnika Christiana Schmidta koji je na "Konferenciji o kolektivnom sjećanju", dan prije komemoracije u Srebrenici (10. jula) izjavio kako će raditi na tome da svi koji negiraju genocid budu krivično gonjeni.
"Zbog toga će upravo sutra sa mnom u delegaciji biti glavni tužitelj Bavarske, sa svojim kolegama koji inače rade na slučajevima negiranja holokausta, kako bismo pronašli najbolje načine za sankcionisanje negiranja genocida", rekao je Schmidt.
Istaknuo je da niko ko želi bolju budućnost ne smije negirati genocid i ne smije zanemarivati ono što se desilo.
Nažalost, ni do danas, 28 godina nakon genocida počinjenog u Srebrenici, nisu pronađene, ni identificirane sve žrtve, niti su pred lice pravde privedeni brojni počinitelji i naredbodavci brutalnih zločina.
Na nedovoljan angažman nadležnih pravosudnih institucija u BiH i evidentno kašnjenje u procesuiranju ratnih zločina, te na kontinuirani pad pravomoćno osuđenih od 2014. godine upozoravaju žrtve, umorne od čekanja, ali i brojne relevantne domaće i međunarodne institucije, izražavajući bojazan da će usljed proteka vremena brojni počinitelji izmaći pravdi.
Tako je Misija OSCE-a u Bosni i Hercegovini u jednom od svojih ranijih izvještaja procjenila kako pravosudne institucije BiH neće ispuniti rok zacrtan u Revidiranoj strategiji za rad na predmetima ratnih zločina, u skladu s kojom svi predmeti trebaju biti okončani do kraja 2023. godine, a što je sada i očigledno.
"Prihvatanje činjenica je kamen temeljac za mir i pomirenje, i njihovo poricanje i pokušaji revizionizma ometaju procese pomirenja", ističe se, između ostalog, u Izvještaju OSCE-ove misije u Bosni i Hercegovini.
Državna strategija za rad na predmetima ratnih zločina, koju je Vijeće ministara BiH usvojilo u decembru 2008., zamišljena je kao niz smjernica za procesuiranje predmeta ratnih zločina do kraja 2023. godine.
U septembru 2020. godine usvojena je Revidirana državna strategija za rad na predmetima ratnih zločina, s ciljem jačanja mehanizama za praćenje njezinog provođenja, prvenstveno kada se radi o ulozi i nadležnostima Nadzornog tijela za njenu provedbu.
Revidirana strategija sačinjena je nakon što rok za okončanje najsloženijih predmeta nije ispoštovan prema Strategiji za rad na predmetima ratnih zločina iz 2008. godine. Prema ovoj strategiji, najsloženiji predmeti trebali su biti završeni u roku od sedam godina na državnom nivou, a preostali u roku od 15 godina.
Značajna izmjena se odnosila na redefiniranje kriterija na osnovu kojih će se izvršiti raspodjela predmeta.
Kriteriji za ocjenu složenosti predmeta u Revidiranoj strategiji, koji su zasnovani na dvojakoj procjeni složenosti predmeta – na težini krivičnog djela i ulozi počinitelja, osmišljeni su tako da osiguraju da se najsloženiji predmeti, uključujući one s optužbama za genocid, zločine protiv čovječnosti i komandnu odgovornost ili udruženi zločinački poduhvat, procesuiraju na državnom nivou, a manje složeni predmeti u entitetima i Brčko distriktu BiH.
Strategijom je izričito zacrtano da se pravosudne institucije na državnom nivou moraju prioritetno posvetiti istragama i presuđivanju predmeta koji uključuju najodgovornije počinitelje, kao i najsloženijim predmetima.
Takva prioritizacija bi trebala osigurati privođenje pravdi lica najodgovornijih za davanje naređenja ili onih koji su imali komandnu odgovornost nad drugim licima u počinjenju najtežih zločina.
Uz ostalo, u OSCE-ovom izvještaju se insistira da se u vezi s Revidiranom strategijom, od Tužiteljstva i Suda BiH zatraži da provedu sve preporuke iz tematskog izvještaja Misije iz 2019. – Upravljanje predmetima, i izvještaja sutkinje Joanne Korner iz 2020. godine, te da javnosti daju relevantne i detaljne informacije o istragama krivičnom gonjenju i presuđivanju predmeta ratnih zločina.
Referirajući se na obaveze Tužiteljstva Bosne i Hercegovine, britanska sutkinja Korner je u septembru 2020. godine konstatirala kako je ovo tužiteljstvo ispoštovalo samo četiri od ukupno 32 preporuke koje je dala u Izvještaju iz 2016. godine, a koje se tiču unapređenja rada na predmetima ratnih zločina, dok je 15 preporuka ostalo neprovedeno, a čak 13 tek djelimično provedeno.
Britanska sutkinja Korner, nekadašnja viša tužiteljica Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ/ICTY), je u izvještaju "Unapređenje procesuiranja predmeta ratnih zločina na državnom nivou u BiH", zaključila da Državno tužiteljstvo nije napravilo napredak u radu na predmetima ratnih zločina te da je došlo do pada kvaliteta rada na istragama i podizanju optužnica za ratne zločine.
Istovremeno, navela je kako u Tužiteljstvu BiH još postoje isti problemi koji su postojali i u vrijeme pisanja prethodnog izvještaja, potcrtavajući kako će za rješavanje nekih od tih problema biti potreban radikalan pristup.
Nakon dužeg zastoja, Vijeće ministara BiH je krajem marta o. g. napokon donijelo Odluku o formiranju Nadzornog tijela za praćenje provedbe Revidirane državne strategije za rad na predmetima ratnih zločina, dvije i po godine nakon njenog usvajanja, a čije je formiranje bilo predviđeno u roku od 30 dana od usvajanje Revidirane strategije.
Tom odlukom je u Nadzorno tijelo imenovano šest članova, šest zamjenskih i dva člana bez prava glasa, a za predsjedavajućeg tog tijela Halil Lagumdžija, predsjednik Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH.
Prema odluci o formiranju Nadzornog tijela, svi koji rade na izvršavanju Revidirane države strategije izvještavat će Nadzorno tijelo o provedenim aktivnostima.
"Nadzorno tijelo će o izvršavanju mjera iz Revidirane strategije podnositi kvartalne izvještaje Vijeću ministara BiH na usvajanje", saopćeno je ranije iz Vijeća ministara BiH.
Konstituirajuća sjednica Nadzornog tijela za praćenje provođenja Revidirane državne strategije za rad na predmetima ratnih zločina održana je krajem maja kada su razmotrena tehnička pitanja formalizacije pravnog okvira funkcioniranja i rada Nadzornog tijela, te istaknuto da će ovo tijelo, kao prvi specifični korak u izvršenju svog mandata, posebnu pažnju posvetiti pitanjima regionalne saradnje bh. pravosuđa sa nadležnim jurisdikcijama zemalja u regionu.
Različiti aspekti procesuiranja ratnih zločina u BiH, uključujući stanje provedbe Revidirane strategije, bili su u fokusu konferencije glavnih tužitelja koju je Visoko sudsko i tužiteljsko vijeće Bosne i Hercegovine organiziralo 4. jula u Sarajevu.
Predsjednik VSTV-a BiH Halil Lagumdžija, koji je ujedno i na čelu Nadzornog tijela za praćenje provedbe Revidirane strategije, tada je izjavio kako su tužiteljstva u BiH u obavezi da fokusirano usmjere svoje kapacitete na procesuiranje složenih i prioritetnih predmeta ratnih zločina, te da glavni tužitelji imaju obavezu da osiguraju najviše standarde efikasnosti i kvaliteta u tom pogledu.
Sada, kada su stvorene neophodne tehničke i druge prepostavke za djelovanje, ostaje da se vidi hoće li ovi koraci rezultirati odlučnijim pozitivnim pomacima ili će postati povodom za nove opstrukcije i odugovlačenja na planu procesuiranja predmeta ratnih zločina, uključujući i zločin genocida.
