Uvod za priču o Danu nezavisnosti BiH počinje s Badinterovom komisijom davnog decembra 1991. godine.
Ona je tada konstatirala disoluciju SFRJ te donijela odluku kojom se pozivaju sve jugoslovenske republike da se izjasne o eventualnoj nezavisnosti i daljnjem statusu.
Osjećaj koji izaziva Dan nezavisnosti 2024. neuporediv je s onim koji su doživjeli oni Bosanci i Hercegovci koji su na historijskom referendumu za nezavisnost naše države od Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije zaokružili da na listiću na kojem je jednostavno pisalo:
"Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine - Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?".
Rođena je mala zemlja i s njom i mala demokratija, nezavisna, suverena, spremna da sama i slobodna nastavi zacrtanim putem.
Na referendum je izašlo 64 posto Bosanaca i Hercegovaca, odnosno 2.073.568 glasača, od kojih je 99 procenata glasalo za nezavisnost. Mahom za su glasali Muslimani (Bošnjaci) i Hrvati, dok je većina Srba odbila da izađe na referendum pozvana od tadašnjeg predsjednika SDS-a Radovana Karadžića.
Lider ove stranke ostao je upamćen po prijetnji koja će se obistiniti:
"Nemojte da mislite da nećete odvesti Bosnu i Hercegovinu u pakao, a muslimanski narod možda u nestanak".
Tadašnji lider, a potom i vrhovni komandant Vojske RS-a, sadašnji je osuđenik za ratne zločine pred Tribunalom u Haagu, koji će potom uslijediti.
Referendum je ujedno bio i uvod u rat. I koliko god BiH bila spremna da krene zacrtanim putem, scenarij koji je doživjela daleko je bio od onih rola koje je bila spremna igrati.
Trideset dvije godine poraća, ratom rastrgane veze i dalje se ne spajaju, pitanje prošlosti svakako je suštinsko pitanje i našeg postojanja u ovoj nam državi.
U jednom dijelu male zemlje na brdovitom Balkanu slavi se Dan nazavisnosti, u drugom je samo neradni dan, a u trećem je sasvim običan radni dan bez ikakvih obilježavanja, isticanja zastava i sl.
Gotovo trideset godina od kraja rata naovamo ratna retorika nije prestala.
Ali, vremena nisu više za oružje, nisu više za razdvajanja, nego za spajanja. Prvi put u historiji mlade nam države imamo priliku biti dio evropske porodice, maknuti se iz ove istosti. A Evropa nas neće rajedinjene i nesložne. Trebamo li, u prvom redu, sami sebi takvi?
Država nas treba sad više nego ikad, a trebamo i mi nju. Zato moramo isplivati iz jučer i zaplivati u sutra. Pod plavo-žutom zastavom!
