Prije 5000 godina na prostoru današnje Španije posebna grupa žena obukla je ceremonijalnu odjeću i ukrasila se nakitom od perlica izrađenih od školjki, slonovače i jantara. Uz to su udisale (ili možda progutale) poseban crveni prah te plesale i pjevale uz zvuke bubnjeva.
Mljeveni mineral zvan cinabarit, bacao ih je u grozničav trans s drhtavicom i delirijem.
Na ovom ‘tripu‘ koji im je mijenjao stanje svijesti, žene su možda mislile da se povezuju s božanstvima ili da mogu proreći budućnost svoje zajednice. No nisu bile svjesne da snaga praha dolazi od njegovog glavnog sastojka: otrovnog metala žive.
Kako su tokom života ponavljale te rituale, otrov se nakupljao u njihovim tijelima. Hiljadama godina kasnije, arheolozi su izmjerili razinu žive u kostima tih žena i drugih iz njihove zajednice, te otkrili da je žive daleko više od onoga što zdravstveni stručnjaci danas smatraju podnošljivim, piše Smithsonian Magazine.
Mnogi iz Valencina, mjesta nastanjenog u bakrenom dobu između otprilike 2900. i 2650. pr. n. e., namjerno su uzimali cinabarit bogat živom u ritualne svrhe, a ostali su ga članovi zajednice vjerojatno konzumirali slučajno, dok su radili s pigmentom ili zbog kontaminacije okoliša, pokazala je studija objavljena prošlog novembra u Journal of Archaeological Method and Theory.
‘To su enormne količine‘, kaže Jerrold Leikin, doktor i stručnjak za toksične metale sa Univerziteta Illinois u Chicagu.
Kad se analizira izloženost živi, obično se govori o nanogramima žive po gramu tjelesnog tkiva, ali rezultati iz Valencine pokazuju mikrograme po gramu - što je 1000 puta više. ‘Čovjek bi očekivao značajne simptome‘, kaže Leikin, koji nije bio uključen u istraživanje, ali je surađivao s arheolozima koji su analizirali razine žive u drevnim ljudima iz drugih regija.
S obzirom da su, po svemu sudeći, patili od akrodinije - što je medicinski izraz za hronično trovanje živom - ljudi iz Valencine vjerojatno su izgubili kosu i imali osipe, kaže Leikin. Možda su patili od gubitka pamćenja, umora i zatajenje bubrega. I u mirovanju i u kretanju doživljavali su drhtavicu, trzaje i probleme s ravnotežom. Osim toga, svako ko je udisao prah ili pare pune žive mogao je dobiti i upalu pluća.
‘Zapadna medicina je u osnovi zabranila živu i proglasila je neprijateljem broj jedan javnog zdravlja‘, kaže Leonardo García Sanjuán, glavni autor studije i arheolog sa Univerziteta u Sevilli u Španiji. ‘Ali u historiji je odnos ljudi sa živom bio prilično složen.‘
Cijenjeni crveni prah
Stanovnici Valencine i drugih društava diljem svijeta, u rasponu od prije najmanje 10.000 godina do danas, koristili su cinabarit bogat živom u kozmetičke svrhe, za magiju i tradicionalnu medicinu - bez obzira na rizik od bolesti ili smrti.
Zapanjujuće visoke vrijednosti žive u zajednici iz Valencina koje su nedavno izmjerene, pokazuju koliko su nekadašnja društva cijenila ovaj crveni kamen.
U vulkanskim regijama, cinabarit nastaje spojem žive i sumpora kada gotovo kipuće tekućine izlaze kroz pukotine stijena.
‘Živa stvara vrlo jarku boju koja ne postoji u drugim vrstama minerala‘, kaže arheologinja Michelle Young sa Univerziteta Vanderbilt. Ta je boja oduvijek vukla ljude da je koriste, kaže Young, koja proučava upotrebu cinabarita u drevnim Andama, ali nije bila uključena u novu studiju.
Drevni su narodi mljeli i miješali cinabarit s uljem ili žumancem da bi napravili boju. Na mjestima poput Meksika, Anda i Iberije, nekadašnji su stanovnici raspršivali pigment po grobovima i leševima, što ih je činilo zapanjujuće crvenima i usporavalo raspadanje tijela. Aristokrati Rimskog Carstva ukrašavali su svoje zidove bojom dobivenom iz cinabarita poznatom kao ‘pompejansko crveno‘. Evropski renesansni umjetnici zvali su tu boju ‘cinober‘ i koristili je na velikim portretima i religijskim scenama kao što je Tizianovo ‘Uznesenje Djevice‘.
No tu boju danas nećete naći u trgovinama s bojama i lakovima. Živa u njoj je otrovna, a Svjetska zdravstvena organizacija uvrstila ju je među deset hemikalija najopasnijih za javno zdravlje. Taj otrovni metal može uništiti imunološki, probavni i živčani sistem te izazvati drhtanje, gubitak pamćenja, glavobolje, djelomičnu sljepoću i još mnogo toga.
Simptomi ovise o količini, trajanju izloženosti i načinu na koji je živa molekularno vezana. Na primjer, kada trudnice jedu ribu kontaminiranu organskim oblikom, metil-živom, toksin može naštetiti njihovim fetusima.
U 18. i 19. stoljeću mlinari su koristili neku vrstu živine soli koja je izazivala razdražljivost, depresiju i delirij, čime su zaradili reputaciju ‘malo ćaknute profesije‘.
U čistom obliku živa može biti kobna, iako smo svi koristili živine toplomjere sve do njihove zabrane u 21. vijeku.