Ovo nije najbolji historijski momenat za hagiografiju pretheranog autoritarnog populiste. Čini se da režiser Ridley Scott prepoznaje opasnosti. Njegov novi 158-minutni ep “Napoleon” govori o tome kako ogromna i nemilosrdna ambicija francuskog vođe truje njegov život, njegovu zemlju i na kraju cijelu Evropu, piše CNN u svojoj analizi velikog historijskog epa.
Pa ipak, iako Scott žali Napoleonovu grotesknu oholost, on je također očigledno fasciniran njom i uživa u prilici koju mu pruža za široki spektakl i holivudsko stvaranje mitova. Film je ujedno i upozorenje o našim populističkim vrećama gasa i predmetna lekcija o besprijekornom entuzijazmu naše medijske kulture za "velike likove".
Skot počinje svoju priču sa Francuskom revolucijom u kasnom 18. vijeku i terorom. Napoleon, kojeg igra oskarovski glumac Joaquin Phoenix, talentirani je mladi oficir čije vojne pobjede brzo ga dovode do utjecaja i moći. Na početku filma, njegov stoički izgled, bezgranično samopouzdanje i ogroman uspjeh, a da ne spominjemo njegovu ličnu hrabrost u borbi, daju mu glamur standardnog holivudskog akcionog heroja. Mogli biste gledati “Top Gun” ili “Umri muški” sa njihovim poletnim, zanosnim, pravednim protagonistima koji se bore naprijed ka neizbježnom nasilnom osmijehu pobjede.
Te rane scene očaravaju Napoleona i imaju za cilj da vam pokažu populistički poziv koji ga je doveo do vodstva Francuza. Ali Skot polako otkriva drugog, manje privlačnog Napoleona, dok se Feniksove kremaste crte lica počinju pomjerati i povlačiti i otkrivaju se kao maska zaglavljenog čovjeka koji voli da misli o sebi kao da ima kremaste crte.
Napoleon sentenciozno insistira da je iznad "sitnih nesigurnosti", ali ga njegovi postupci pobijaju. Njegova veza sa prvom suprugom Josephine, koju igra Vanessa Kirby, prožeta je ljubomorom i farsom. Previše je zaokupljen sobom da bi bio osjetljiv ljubavnik; njihove scene u spavaćoj sobi, u kojima on grca dok ona izgleda popustljivo, ali dosadno, neke su od najsmješnijih i najneugodnijih u filmu. Na kraju, Napoleon odbacuje svoju voljenu Josephine po strani jer ne može zatrudnjeti. Kao samokrunisanog cara, njegov hvaljeni osjećaj vlastite sudbine zahtijeva nasljednika, čak i ako ta odluka čini jadnim i njega i Josephine, a da na kraju ne osigura svoju dinastiju.
Privatni Napoleon je smiješan; javni je, konačno je jasno, čudovište. Njegov genij kao generala je stvaran - ili barem jeste dok on ne počne da vjeruje u to malo previše žarko. U drugoj polovini svoje karijere, on dosljedno potcjenjuje svoje protivnike i vodi svoje ljude u katastrofu jer neće priznati neuspjehe niti pozivati na strateško povlačenje. Stotine hiljada njegovih vojnika smrzlo se na smrt u užasnoj ruskoj zimskoj kampanji 1812. Napoleon je prognan na ostrvo Elba, i još jednom se dočepao moći prije nego što su ga Britanci jednom zauvijek porazili u bici kod Vaterloa. Film završava završnim ekranom teksta koji kaže da je 3 miliona ljudi poginulo u Napoleonovim ratovima.
To je mnogo smrti i jada da se zadovolji ego jednog blesavog čovjeka. Opet, Scott zna isto toliko, zbog čega publici daje podatke o broju mrtvih. Ali, u isto vrijeme, filma ne bi bilo da Scott nije bio fasciniran blesavim čovjekom, a ne samo egom i smrću.
Scott je režiser koji voli dramatične vizuale, a scene bitke su bujne, gotičke scene. Slike bitke kod Austerlica iz 1805. su posebno živopisne; Napoleon namami suparničke vojske na zaleđeno jezero, koje potom bombarduje, dozvoljavajući Skotu da pokaže ljude i konje i krv kako tonu u usporenom snimku ispod ledenih voda. Druge sekvence u filmu prikazuju Napoleona kako jednostavno klimne glavom kako bi pokrenuo konjički napad ili rafal iz topa; film vas poziva da promišljate njegovu moć ne kao priču upozorenja, već kao sjajan filmski spektakl.
Čak i kada Scott predstavlja Napoleona kao drogu, on je narkoman vrijedan filma. Državni udar na Drugi direktorij 1799. godine, koji je okončao posljednji ostatak Republike i uzdigao Napoleona do kontrole nad Francuskom, prikazan je kao jedva kompetentna vježba šamaranja. Napoleon se na kraju kotrlja po podu dok ga napadaju sredovječni političari, koji sve vrijeme urlaju s bučnim kukavičlukom da ga pokušavaju ubiti. To nije portret velikog vođe. Ali je zabavno, pa čak i šarmantno.
Veliki čovjek nije manje velik ako ima noge od gline; smiješni trenuci i neuspjesi su na mnogo načina ono što Napoleona u filmu čini simpatičnim i gledljivim. Stoičkog, savršenog Napoleona bilo bi teško uzeti na dva i po sata. Nespretni Napoleon koji je loš u seksu je mnogo zabavniji.
Činjenica da Napoleon ne može živjeti u skladu sa svojom slikom koja je veća od života dio je onoga što Napoleona čini većim od života. To je dinamika koja koristi i bivšem predsjedniku Donaldu Trumpu, našem budućem Napoleonu.
Postoje očigledne razlike između Trumpa i Napoleona — Trump je izbjegao regrutaciju i nije bio uspješan general; Napoleon nikada nije izabran i osvojio je velike dijelove Evrope; Trumpov pokušaj državnog udara bio je neuspješan. Ipak, postoje neke prepoznatljive sličnosti među populističkim vođama kroz vijekove. Poput Skotovog Napoleona, Trampova beskrajna nadutost i samopoštovanje čine ga karikaturom samog sebe. Ali to ne umanjuje njegovu privlačnost. To ga uveličava.
Trump ima čudno narandžast ten, piše postove na društvenim mrežama velikim slovima i stalno govori smiješne, nečuvene stvari na način koji je toliko hiperboličan da mediji žele to pretvoriti u šalu. Na Dan veterana, na primjer, Trump je ponovio nacističku retoriku u ogorčenom govoru u kojem je svoje neprijatelje nazvao "štetočinama". Naslov New York Timesa prikazao je incident kao da se radi o slatkoj, smiješnoj gluposti: "Trump vodi govor povodom Dana veterana u drugom smjeru." (Naslov je tiho promijenjen nakon kritike.)
Trump je tokom svoje političke karijere imao koristi od medijske fascinacije. Godine 2016, u svojoj prvoj predsjedničkoj kampanji, prema podacima koje je prikupio mediaQuant, dobio je oko 5,6 milijardi dolara zarađenih medija, jer su novinski kanali pratili svaki njegov govor i besmislicu, što mu je dalo ogromnu prednost na republikanskim predizborima. Ranije ove godine, CNN je ugostio gradsku vijećnicu s bivšim predsjednikom u kojoj je on neprestano lagao i klevetao ženu koju je porota u građanskoj presudi utvrdila da je seksualno zlostavljao (što Trump negira). Debakl je privukao najveću publiku u udarnom terminu mreže u skoro godinu dana.
Trump je trenutno vodeći republikanski predsjednički kandidat, tako da će, naravno, biti u vijestima. Međutim, voajeristički tenor konjskih trka koji je na ivici sjedišta većine pokrivenosti je izbor. “Napoleon” sugerira da je naša fascinacija grotesknim populističkim vrećama samo po sebi izvor njihove moći. Volimo priče o džinovima čija je fascinantna mana to što misle da su veći nego što jesu.
Ako želite zaista pokazati Napoleonovo zlo, morali biste priču ispričati iz perspektive jednog od onih jadnih vojnika koje je vukao po Evropi u plitki grob. Ako želite pokazati Napoleonovu prazninu i sebičnost, morali biste snimiti film pod nazivom "Josephine". Ali sve dok gledate u cara - čak i ako se ambivalentno rugate caru - odajete čast caru. Napoleon možda ne voli ovaj film, ali sigurno bi uživao da vidi svoje lice razneseno na velikom platnu.
