Na drugoj međunarodnoj konferenciji socijalistkinja u Kopenhagenu 1910., Clara Zetkin predložila je proglašenje jednog dana u godini u čast ženskih prava. Njena sugestija je prihvaćena i prvi Dan žena obilježen je 19. marta 1911. Kasnije je to promijenjeno u 8. marta, jer su toga dana 1917. žene u Sovjetskom Savezu dobile pravo glasa. UN je datum prihvatio 1975. i proglasio ga Međunarodnim danom žena.
Upravo je ova 'dama' pokreta radnica postala ikona borbe za ravnopravnost žena, a njen buntovni život političarke, feministice i angažirane pacifistkinje donio joj je veliki ugled, ali i brojne neprijatelje. A nažalost, i nakon više od sto godina, njene teze o podčinjenom položaju žena su i dalje aktualne.
Kćerka učitelja koja je 'upijala' znanje
Clara Zetkin, kćerka seoskog učitelja, odrasla je u domu u Saskoj u kojem su se njegovale kršćanske i humanističke ideje. Već tokom obrazovanja za učiteljicu u Leipzigu priključila se njemačkoj Socijaldemokratskoj stranci. Službeno se nije mogla učlaniti jer je njemački zakon branio učlanjivanje žena u političke stranke.
Sa svojim životnim partnerom, jevrejskim tipografom i revolucionarom Ossipom Zetkinom iz Odese, preselila je u Pariz, gdje je rodila dva sina i pisala za francusku i njemačku radničku štampu. Tamo je promijenila svoje djevojačko ime Eissner u Zetkin, bez obzira na to što nije bila udata za svoju veliku ljubav Ossipa Zetkina. Prema zakonu, izgubila bi njemačko državljanstvo jer se državljanstvo supruge određivalo prema onom muža.
'Žene će biti potčinjenje dok ne budu ekonomski neovisne'
Sudjelovala je u radu osnivačkog kongresa "Druge internacionale" u Parizu kao izaslanica njemačkih socijaldemokrata. Tamo je održala govor kojim je postavila temelje proleterskog ženskog pokreta. U govoru je, među ostalim rekla: "kao što kapitalisti podjarmljuju radnike, tako muškarci podjarmljuju žene. A one će u tom položaju ostati sve dok ne budu ekonomski nezavisne."
Nakon rane smrti svog životnog partnera Zetkina 1890. godine, bez ikakvih sredstava za život preselila je iz Pariza u Stuttgart. Tamo se zaposlila kao urednica proleterskog ženskog časopisa "Jednakost" i udala za slikara Georga Friedricha Zundela.
Iako još nije mogla postati službenom članicom SPD-a, Zetkin je postala aktivnija u manje direktnim metodama promicanja socijalizma i regrutiranja žena, sindikalizmu. Povezala je njemačke sindikate s međunarodnim organizacijama, a ujedno je održavala stotine govora godišnje. Na SPD-ovoj konferenciji 1896. godine podržala je mjere koje štite majke radnice te se založila za žensko pravo glasa.
Uskoro je postala jedna od vodećih žena socijalističkog pokreta pa je u srpnju 1889. godine bila jedna od osam delegatkinja na Međunarodnom radničkom kongresu u Parizu. Ondje je predstavljala njemačke radnice i održala govor o odnosu ženskog rada i kapitala te specifičnostima ženske nadnice u kapitalističkom sistemu. Naglasila je da se ona i njezine drugarice ne bi trebale usredotočiti samo na dobivanje određenih prava poput prava na obrazovanje ili ekonomsku jednakost, nego i na dokidanje kapitalističkog sistema koji tlači žene dvostruko, kroz kapitalističku porodicu i tržište rada. Zetkin je objasnila da je kapitalizam, u stalnoj potrazi za jeftinijom radnom snagom, otjerao žene u tvornice i snizio nadnice muškarcima. Stoga radnice i radnici imaju istog neprijatelja koji ih iskorištava, kapitalistički sistem koji treba svrgnuti. Ujedno se protivila konceptu buržujskog feminizma za koji je tvrdila da je sredstvo razjedinjavanja radničke klase.
Revolucionarno prijateljstvo
Tokom Prvog svjetskog rata, Clara Zetkin je s Karlom Libknehtom, Rosom Luxemburg i drugim utjecajnim političarima iz SPD-a odbacila stranačku politiku Burgfrieden (primirje s vladom, obećanje o uzdržavanju od svih štrajkova tokom rata). Uz druge antiratne aktivnosti, Zetkin je organizirala međunarodnu žensku antiratnu konferenciju u Berlinu 1915. godine. Zbog antiratnih stavova bila je uhapšena nekoliko puta tokom rata.
Godine 1916, Clara Zetkin je bila jedna od suosnivačica Spartakističke lige i Nezavisne socijaldemokratske stranke Njemačke (USPD) koja se 1917. godine otcijepila od svoje matične stranke, SPD-a, zbog neslaganja s njenim proratnim stavovima. U januaru 1919., nakon Njemačke revolucije u novembru prethodne godine, osnovana je Komunistička partija Njemačke (KPD) kojoj Clara Zetkin pristupa. Bila je prva žena koja je ušla u samo vodstvo socijaldemokrata, a na prvoj međunarodnoj socijalističkoj konferenciji žena u Stuttgartu izabrana je za sekretarku. Sprijateljila se s Lenjinom na svom prvom putovanju u Sovjetski Savez. Intervjuirala ga je o "ženskom pitanju", 1920. godine.
Kao predsjedavajuća Reichstaga upozorila na nacizam
Do 1924. godine, Clara Zetkin je bila članica centralnog ureda KPD-a. Od 1927. do 1929. godine bila je članica partijskog centralnog komiteta. Također je bila članica izvršnog komiteta Kominterne od 1921. do 1933. godine. Godine 1925. izabrana je za predsjednicu njemačke ljevičarske humanitarne organizacije Rote Hilfe (Crvena pomoć). U augustu 1932. godine kao predsjedavajuća Reichstaga po senioritetu pozvala je narod da se bori protiv nacizma.
Clara Zetkin je od 1920. do 1933. godine bila narodna zastupnica u njemačkom Reichstagu, no ona je pretežno živjela u Moskvi gdje je vodila ženski sekretarijat Treće internacionale. Oštro i smjelo je kritizirala Staljina, ali ju nikada nije likvidirao. Dana 30. augusta 1932. otvorila je sjednicu njemačkog Reichstaga kao najstarija članica parlamenta.
Kada su Adolf Hitler i njegova Nacionalsocijalistička njemačka radnička stranka) preuzeli vlast, KPD je izbačena iz Reichstaga, 1933. godine. Clara Zetkin posljednji put odlazi u izgnanstvo, ovoga puta u Sovjetski Savez. Tamo je preminula 20. juna 1933. godine, sa skoro 76 godina. Sahranjena je pod zidinama Kremlja u Moskvi.
Govor iz 1882. zvuči jezivo aktuelno
Usprkos pravu glasa, i makar nominalnoj ravnopravnosti, njezine riječi s govora u Parizu 1882. i nakon gotovo 150 godina, pokazuju koliko malo je društvo napredovali, obzirom da i dalje neki otvoreno zazivaju pokornost žena.
"Jedan od nezaobilaznih uvjeta za oslobođenje i nezavisnost je rad. Ako je cilj da žena postane slobodno ljudsko biće, onda ženama ne treba oduzimati rad, niti skraćivati njihovo radno vrijeme. A ni ograničavati područja u kojima žene mogu raditi, osim u nekim sasvim rijetkim slučajevima."
