Samo su dvije velike nepoznanice kad je Bosna i Hercegovina u pitanju. Hoće li država opstati i ko će biti nogometni prvak. Sve ostalo njenim je građanima već trideset godina dobro poznato, a moglo bi se lako svesti na onih par lucidnih i proročanskih riječi čuvene Minke kad je u specijalu “Nadrealista” za doček nove 1991. godine na legendarnom kauču uz TV-program i malo meze uvjeravaju da “će sada poslije izbora sve biti nekako bolje, demokratičnije”: “Je li? Vidjet ćeš ti kad nam ga ovi šuknu!”
Ali, pustimo sad tu muku ili, prostije rečeno, je*o za nedjeljnim ručkom politiku na sportskim stranicama, jer glavnog junaka ove priče ona ionako nikad nije previše zanimala. O Sergeju Jakiroviću je riječ, dobro nam znanom iz HNL-a u kojem je ostavio dubok trag prvo kao igrač, da bi zatim korak po korak počeo graditi trenersku karijeru, prvo u Sesvetama, a zatim na velikoj sceni, na klupi Gorice čiji je predsjednik nakon neočekivanog odlaska Ivana Preleca odigrao u tom trenutku ludo hrabar, a pokazat će se briljantan potez. Jer, logika nalaže da je za prvoligašku premijeru najbolji izbor iskusan stručnjak.
Ali Jakirović je još kao igrač pokazao da se ne boji ničega i nikoga. Imao je, treba priznati, i ponešto sreće jer Črnko mu je na početku puta bio sve ono što mu Medić u Zagrebu nije bio. Možda ga je Dambrauskas rezultatski kasnije i nadmašio nadogradivši igru Gorice, ali ta je momčad, apsolutno osvježenje hrvatskog nogometa od ulaska u Prvu ligu 2017., još dugo nakon njegova odlaska nosila potpis Sergeja Jakirovića nižući pobjede nad favoritima Hajdukom, Rijekom, Osijekom, nerijetko im zadajući bolne udarce baš na njihovu terenu. Onog dana kad je pod vodstvom Siniše Oreščanina u posljednjem kolu na Rujevici ostala bez Evrope, kao da su iscurile i posljednje kapi te čarobne formule.
Karijera mladog trenera bila je gotovo na prekretnici nakon relativno brzog razlaza s Mariborom koji već godinama, baš poput ljubljanskog blizanca, luta bez jasne koncepcije. S posljednjim danima 2020. prihvatio je poziv iz rodnog Mostara, ali ne iz Veleža u kojem je otac Enver kao junior igrao u napadu s Vahom Halilhodžićem, već iz Zrinjskog koji je danas najtrofejniji klub u historiji Premijer lige BiH.
Nakon nepunih godinu dana i mostarski i sarajevski novinari složit će se u konstataciji da Zrinjski nikad nije tako dominirao kao u ovoj sezoni kad je doslovno, i to u derbijima, kao vjetar maglu otpuhao konkurenciju u prvoj polovini prvenstva utrpavši aktuelnom prvaku Borcu devet golova u dvije utakmice, Željezničaru šest, Širokom četiri u derbiju zapadne Hercegovine…
Ali od samih brojki impresivniji je način na koji Zrinjski pobjeđuje kombinirajući presing na suparničkoj polovici s lepršavim akcijama. Jakirović je u Premijer ligu donio moderan pristup nogometu s puno skautinga i poštenog pristupa igračima, usadio im je nevjerojatno samopouzdanje, motivaciju i sve su to, uz činjenicu da je imao presudnu ulogu u selekcioniranju ekipe za novu sezonu, ključni razlozi zašto su bile promašene prognoze uoči početka sezone koje Zrinjski nisu vidjele ni među prva četiri.
Ne dogodi li se neko čudo poput lanjskog kad je Borac okrenuo veliku prednost Sarajeva, titula se iz Banjaluke vraća u Mostar. A onda je, kažu, puno toga moguće – i da Zrinjski napadne Konferencijsku ligu, što bi bio prvi plasman nekog kluba iz BiH u skupinu nekog eurokupa, ali i da Jakiroviću stigne poziv iz saveza za klupu reprezentacije čiji je dres kao igrač oblačio.
Rođeni Mostarac po imenu Sergej – četiri godine prije njega u istome gradu isto ime ponio je danas proslavljeni glumac Trifunović, a još godinu prije nogometaš Barbarez – ne bi smio ostati zapostavljen ni u kontekstu hrvatskog nogometa kad mjesta na onim najužarenijim klupama ostanu upražnjena, a ne da ga se sjete samo novinari kad treba komentirati utakmice. Mada svakako nije bilo realno očekivati da će ga nazvati Nikoličius kad se nedavno morao zahvaliti svom izumu iz Švedske, piše Večernji.
Jakirović možda nije od duge priče i velike filozofije, ali govori jasno i precizno, razumljivo igračima koji ga svugdje prihvate i slijede kad prenosi na njih onu snagu borbenosti o kojoj je kao jednom od četiri najvažnija postulata nogometa govorio pokojni Đalma Marković. Jakiroviću u prilog ide i utjecaj trenerskih korijena na najveće nogometne uspjehe na ovim prostorima. Jer, ako je treći na svijetu bio Blažević iz Travnika, svjetski doprvak Dalić iz Livna, a prvak Evrope Petrović iz Brusnice kod Modriče, onda svakako nije zanemarivo roditi se u BiH.
