Ma da ste i iglica, u ovom trenutku na Lastovu bi smještaj teško našli. Nema ga, sve je puno, do zadnjeg kreveta! Ako je naša cijela obala hit, onda je Lastovo top s obzirom na neočekivani ljudski mravinjak koji je prenapučio ovaj mali, daleki otok, piše Slobodna Dalmacija.
Domaći se šale kako je naroda stiglo toliko da im fali još samo nekoliko duša, pa da otok od težine zaroni pod morsku površinu. Kao napuhani morski madrac na koji je sjelo previše odraslih. Srećom to je samo šala koja pokazuje i da niko nije očekivao ovakvu ovogodišnju turističku žetvu. To je i dokaz da ljudi u strahu od korone, u želji za što većom izolacijom od drugih, ovo ljeto biraju daljinu, sigurnost.
Pa iz Hrvatske, Austrije, Slovenije Njemačke, Češke, Poljske, Slovačke, Francuske, Italije autima stižu na jug jugova, putujući satima kopnom, a onda još i više morem.
Otok puca po šavovima
Samo kako bi uhvatili svoje sigurno mjesto pod borom. I spremni su taj put itekako dobro platiti, domaći nam kažu kako ovoljetni gost u glavnini dolazi iz grupe visoke platežne moći, počesto vozi odlični, skupi automobil, i troši u restoranima kao da mu je to zadnji dan u životu. Ne gleda ni u kunu ni u euro, nego diše punim plućima, živi punom parom.
"Jesu, došli su nam najbolji gosti ikada, ali Lastovo puca, puca doslovce po šavovima. Ja u cijelom svom životu, a dugo sam već ugostitelj, ovakvu navalu ljudi, ovoliko puno turista na otoku vidio nisam. Ovo je godina Lastova. Nismo bili spremni na ovakvu invaziju, niko ovo čudo očekiva nije. Niko nije virova da će otokom jurcati toliko auta. Evo vam pokazatelj koliko je svita došlo, ovo je prvi put u životu da vidim da za auto nema mista u trajektu za Split. I da se mora čekat. Došli smo do kraja, preko ovoga ne može", veli nam Marčelino Simić, vlasnik restorana "'Porto Rosso" i marine u Skrivenoj luci.
Troše kao da nema sutra
Gdje god priupitamo ljudi nam isto pričaju. Domaći nam vele kako je s početkom turističke sezone u akvatorij uplovilo 10 do 15 posto više jahti nego rekordne 2019. godine. Šiju debelo i 2018. godinu. Plovila ima na sve strane, jahti, čartera, jedrilica, gumenjaka. Uplovljavaju u prelijepe otočne vale, što je zanimljivo brojni ostanu i po sedam, neki i po 15 dana. S koronom se očito promijenio i stil ljetovanja. Marčelino nam priča kako je globalna pošast donijela još jednu vrlo zanimljivu stavku, promijenila je u ljudima način gledanja na život.
"Vratile su nam se obitelji, ima puno male djece i ja im stvarno skidam kapu kad vidim koliko živaca imaju kad satima imaju volje voziti autoputom i onda još sate provesti u trajektu da bi do nas došli. Ja bi im povelju za to da. S druge strane tu ima i jako puno ljudi visoke platežne moći, što ne broje ni u kunu, ni u euro. Troše i troše kao da sutra ne postoji, uživaju u novom otkrivanju slobode, žive punim plućima. Zbog korone duže vrijeme se nije trošilo, nešto se uštedilo, shvatili su da je život krhak i da u njemu treba uživati. Pa jedu i piju ko da je smak svita. U povijesti ovako odličnih gostiju nismo imali", veli Marčelino.
Fali puno toga
Pa iznosi podatak iz njegovog restorana koji pokazuju potrošačku promjenu kod ljudi. Do prije korone gosti su u prosjeku naručivali dvije do tri litre domaćeg, kvalitetnog stolnog vina od litre, te jednu bocu 0,7 flaširanog vrhunskog. Ovo ljeto flaširano vino vodi bitku, u prosjeku se naručuju tri boce u odnosu na bocu kućnog. Do sada je gost u prosjeku po osobi trošio 200 do 300 kuna dnevno, sada po 450 i više. To pokazuje da je otok prenapučila bogatija struktura, koja već u ranim satima rezervira svoje restorantsko mjesto. Ne samo po obalnim restoranima, već i po onima iz unutrašnjosti otoka, također poznatima po vrhunskoj gastronomiji.
"Sve je to lipo da su došli, ali ima to i drugu stranu. Nemamo banku na otoku, pa su na pošti veliki redovi. Fali nam i svega u dućanu. I tu je red, kao i jedinoj mesnici koja se nedavno otvorila. Nema srdele i inćuna friškog, sve je to iz mini hladnjača s kopna, sve je to preprodaja. Ima ribara ali oni vataju samo obor i jastoge, a to ide za restorane. Eto. Sve u svemu, došli smo do krajnjih granica, sve van ovoga bi bilo samouništenje. Ako izdržimo do kraja rujna, bit ćemo junaci svi mi", veli nam jedan domaći.
A radni su junaci i jer zbog drugačijih pretpostavki o sezoni nisu doveli s kopna veći broj sezonaca. I to se u ovakvoj konstelaciji pokazalo kao veliki nedostatak. Vlasnici restorana ukazuju na veliki problem, ne samo lastovski, već i općenito hrvatski. Nemamo dovoljno kvalificiranih ljudi. Nedostaju. Imamo krizu.
"Nema više bazena u Slavoniji i Bosni. I morat ću za naredne sezone tražit osoblje iz Filipina, a slastičare iz Turske. Kuhara nema ni za lijek. Da mi je to neko priča prije petnaest godina ne bi virova. Teško je održat kvalitetu s ovakvim turističkim brojevima, niko na otoku za ovako nešto nije bija spreman. Ovo nam lito treba dat za mislit, da vidimo šta ćemo i kako ćemo dalje. S koronom ili bez nje", kaže Marčelino Simić.
