U Mostu Radija Slobodna Evropa razgovaralo se o tome da li sadašnja kriza u Bosni i Hercegovini podsjeća na onu uoči početka rata 1992. godine. Sagovornici su bili Stjepan Mesić, bivši predsjednik Hrvatske, i Nenad Čanak, predsjednik Lige socijaldemokrata Vojvodine.
Bilo je riječi o tome koliko je sadašnja kriza opasna, da li je ona posljedica nezavršenih ratova koji su vođeni devedesetih godina, da li u Beogradu i Zagrebu postoje snage koje misle da se Bosna i Hercegovina danas može podijeliti, da li Aleksandar Vučić stoji iza namjere Milorada Dodika da ukine zajedničke institucije na nivou Bosne i Hercegovine ili je to samo igra da se isproba dokle se može ići u osamostaljenju Republike Srpske.
Razgovaralo se i o tome zašto rukovodstvo Hrvatske, koje stalno ističe da je za jedinstvenu Bosnu u Hercegovinu, podržava Dragana Čovića i Milorada Dodika čiji potezi slabe državu, da li Rusija ohrabruje Dodika da izaziva krize u Bosni i Hercegovini i da li bi intervenisala da ga spasi, mogu li u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine biti oni koji je ne priznaju kao državu, kao i o tome da li će Dodik zavšiti u egzilu u Moskvi, kako tvrdi Nenad Čanak.
Da li ova sadašnja kriza ima sličnosti sa onom uoči početka rata u Bosni i Hercegovini?
Mesić: Sadašnja kriza ima dosta sličnosti, ali nije toliko opasna koliko je bila ona devedestih godina. Sličnost je utoliko što ovu krizu ne proizvode Bosanci i Hercegovci već Zagreb i Beograd. Kako se vlada oficijelni Zagreb? Oni kažu da priznaju postojanje Bosne i Hercegovine u njenim prirodnim, državnim granicama, ali prihvaćaju sve ono što govori Dragan Čović. A to je jedan od razbijača Bosne i Hercegovine i saveznik drugog razbijača Milorada Dodika. Koja je onda prava politika Zagreba? Jer ako se priznaje Bosna i Hercegovina, ako se priznaju njene državne granice, zašto se onda razgovara sa njenim razbijačima? Ja mislim da međunarodna zajednica mora istupiti i otpustiti one koji razbijaju Bosnu i Hercegovinu.
Ni republika, ni srpska
Čanak: Ne mislim da je toliko opasno kao onda, međutim, stvari koje tinjaju uvijek prijete da u nekom trenutku dođe do eksplozije. Mislim da je ovo što se sada događa posljedica nezavršenog rata u Bosni i Hercegovini. Da bi se rat završio mora se znati ko je pobijedio, a ko je pobijeđen - i to ne u nivou koja je vojska pobijedila nego koja je ideja poražena, koji je plan jedne ili druge strane uspeo.
Inače, ja volim da Republiku Srpsku nazivam sjeveroistočnom Bosnom i Hercegovinom jer priča o Republici Srpskoj je velika prevara. Niti je to republika, niti je srpska. To je etnička odrednica koja je zloupotrebljena. U pitanju je istorijski faslifikat koji se održava iz privatnih interesa jedne grupe ljudi, a hranjen je strahom od užasa rata kroz koji se prošlo devedesetih godina. I mi u Vojvodini to plaćamo cijenom očiglednog pranja novca iz sjeveroistočne Bosne i Hercegovine koje se vidi na svakom koraku. Radi se o tome da prekidom rata u Bosni i Hercegovini nije završen projekt stvaranja Velike Srbije ili saveza srpskih zemalja ili kako se to danas eufemistički naziva srpskog sveta. U pitanju je kontinuitet svega toga.
Mesić: Mislim da je gospodin Čanak u pravu. U ratu je poginulo 100.000 ljudi, ali to se nije odrazilo na situaciju koja je nastala nakon rata. Bosna i Hercegovina je podijeljena na dva entiteta i na tri konstitutivna naroda, ali nitko nije zadovoljan. A nije zadovoljan zato što je međunarodna zajednica prestala brinuti o Bosni i Hercegovini. Lako je reći - Dejonski sporazum je doveo do mira. To je točno, ali Bosna i Hercegovina nije izgrađena kao funkcionalna država zato što i u Federaciji i u Republici Srpskoj postoje oni koji misle da se Bosna i Hercegovina može podijeliti. To bi bilo manje važno kad ne bi i u Zagrebu i u Beogradu bilo snaga, vrlo moćih, koje misle da se Bosna i Hercegovina može podijeliti.
Međunarodna zajednica je sada pozvana da kaže, ali učinkovito, da je arhitektura Evrope postavljena, da je osamostaljenjem Kosova ona završena. Ostaje proces ujedinjavanja jer samo ujedinjena Evropa može biti veliki igrač u svijetu. Sve bi trebalo usmjeriti ka tom završnom cilju evropskog ujedinjenja. Ali, nažalost, Evropa danas nema lidera. To su sve činovnici, a ne ljudi sa vizijom. U tome je cijeli problem.
Ko stoji iza Dodika?
Kako gledate na prijetnje Milorada Dodika da će ukinuti zajedničku vojsku, pravosuđe i poresku upravu i prenijeti ih u nadležnost Republike Srpske. Dodik tvrdi da je to povratak na, kako on kaže, izvorni Dejton.
Čanak: Dodik zaboravlja jednu sitnicu. Ako bi to uradio, onda bi potpisnici i garanti Dejtonskog sporazuma, a to su velike svjetske sile, morali da reaguju. On se uzda, i to ne krije, da će Rusija stati na stranu njegovih planova. Jer strateški interes Rusije je da Srbija, sjeveroistočna Bosna i Hercegovina i Crna Gora budu nepotopljivi nosači aviona i ruskih balističkih raketa u srcu Evropske unije. To je potpuno jasno. Dodik je u tom pogledu optimista i otuda njegova junačenja što dovodi do rasta tenzija. Međutim, neće Rusija zbog Republike Srpske da zarati s planetom. To može da misli samo naivan čovjek. Tim prije što je sada u toku gasni rat.
Tako da mislim da od Dodikovih prijetnji nema ništa, da on svojim izjavama samo junači sebe i svoje okruženje. Da bi se to raskrinkalo dovoljno je da počne da se primjenjuje Zakon o zabrani negiranja genocida i da se privode pravdi oni koji ga krše. Duboko vjerujem da Dodik ne smije da krene s bilo kakvom silom jer bi to značilo kraj sjeveroistočne Bosne i Hercegovine kao političke zajednice.
Mesić: Dodik je vrlo glasan, ali iza njega ne stoji nitko osim oficijelne Srbije. Ne govorim o narodu već o režimu. Jer Dodik je više u Beogradu nego u Banjoj Luci. On očekuje nekakvu veliku pomoć od Beograda. Od toga nema ništa. Granice se nisu ni za milimetar promijenile ni nakon što je dobro naoružana Jugoslavneska narodna armija krenula ostvariti cilj koji joj je postavio Slobodan Milošević, a to je etnički čista Velika Srbija. Tko će sada podržati Dodika? Nitko. Zato su to prazne riječi, ali uznemiravaju ljude. A Evropa ne može sebi dozvoliti da netko uznemirava ljude na bilo kom dijelu evropskog prostora.
Jer ako bi se dozvolilo da se razbuca Bosna i Hercegovina, šta onda da kažu Mađari kojih ima skoro tri milijuna u Transilvaniji u Rumunjskoj. Onda bi i oni tražili da se pripoje Mađarskoj. To je razbijanje Evrope. Kakva god da je ekipa koja je sada na čelu Evropske unije, koliko god nema ozbiljnu viziju, ona to ne može dozvoliti. Prema tome, Dodik ima krivo. On je došao u politiku voljom zapadnih zemalja jer je bio protiv Miloševićeve politike, a sada zastupa sve ono što je pokušao napraviti Milošević. Kada je došlo do poremećaja? Kada su Milošević i Tuđman nasamo sjeli u Karađorđevu i kasnije u Tikvešu i kada je Hrvatska po prijedlogu Miloševića trebala dobiti banovinske granice iz 1939. godine plus Cazin, Kladušu i Bihać. Tada se mijenjaju odnosi u Bosni i Hercegovini, tada se mijenjaju strane i tada počinje etničko čišćenje. Ali za tako šta više nema oslonca niti u domaćoj, niti u vanjskoj politici.
Sada je u Bosnu i Hercegovinu došao novi Visoki predstavnik. Otišao je Inzko kojeg nije previše podržavala ni njegova vlastita zemlja, a kamoli Evropska unija. Biće dobro da novog Viskog predstavnika podrži prije svega Njemačka, zatim Evropska unija i svakako Sjedinjene Američke države bez kojih se ne može. Svi oni koji ne priznaju Bosnu i Hercegovinu moraju izaći iz politike. Ne može na čelu Bosne i Hercegovine biti netko tko je predstavlja na invalidan način.
Dodik, Džaferović i Komšić ne predstavljaju Srbe, Bošnjake i Hrvate. Oni predstavljaju Bosnu i Hercegovinu - njih trojica. Svaki za sebe ne predstavlja nikoga. Jedan je izabran iz hrvatskog korpusa, ali za njega su glasali svi u Federaciji, drugi iz bošnjačkog korpusa i za njega svi glasali - i manjinci, i Srbi, Hrvati, i Bošnjaci. Dodik je izabran u Republici Srpskoj iz srpskog korpusa, ali to ne znači da on predstavlja Srbe. On u trijumviratu predstavlja Bosnu i Hercegovinu. I on nema šta tražiti nasamo u razgovorima sa Vučićem ili ne znam s kim jer on sam ne predstavlja nikoga. Može ako ga ostala dvojica tamo pošalju.
Okolne zemlje moraju članove Predsjedništva upozoriti - vi nikoga ne predstavljate kad ste sami. Nažalost, to im nitko ne govori.
Ruski reket
Da li Aleksandar Vučić stoji iza Dodikovih prijetnji? On ih nije eksplicitno podržao, ali nije se od njih ni ogradio.
Čanak: Aleksandar Vučić ima izbore za četiri-pet mjeseci. On vrlo pažljivo mjeri svoje poteze da ne bi došao u poziciju da bilo šta ugrozi izuzetno visoke standarde u pobjeđivanju na izborima sa ogromnim procentom glasova koje je sebi nametnuo. Srpska napredna stranka se od jedne konzervativne grupacije pretvorila u populistički pokret koji ima široki zahvat u biračkom tijelu i Vučić stalno mora da pokazuje sve veću i veću dominaciju. Za njega bi bilo opasno da na izborima dobije samo nekoliko procenta manje nego prošli put. To bi bio opasan signal za njegovu stranku i njega lično jer tog momenta se gubi iluzija plebiscitarne podrške i počinje osipanje i rasulo. U tom smislu on dobro zna da ne smije da se svađa sa međunarodnom zajednicom, ali istovremeno pokušava i da od nje profitira koliko može.
Gabriel Escobar, američki diplomata koji je zadužen za ovaj dio sveta, rekao je da SAD podržavaju Vučića dok je na evropskom putu. Ta uslovna podrška govori da ga percipiraju kao nekoga ko jeste na evropskom putu. S druge strane, uvoz ruskog naoružanja je po mom dubokom uvjerenju direktno plaćanje reketa Rusiji da ga ostavi na miru. Uvozi se oružje iz Rusije, krvavo se preplaćuje svaki zarđali šraf, ali to je dovoljno da Rusija ne pravi veći pritisak na njega. Tako da ne vjerujem - bez obzira šta on lično misli i šta bi u dubini duše želio - da bi se on u ovom trenutku usudio da ima bilo kakvu aktivnu ulogu u svemu tome. Vučićeva bliskost sa Dodikom je posljedica činjenice da je ideja objedinjavanja srpskih zemalja duboko uvriježena među biračima na koje on računa. On mora nešto da odigra na tu temu ali, ponavljam, ne vjerujem da iza toga stoji bilo kakva aktivnost kojom bi ugrozio svoju poziciju.
Gospodine Mesiću, da li Aleksandar Vučić stoji iza Dodika?
Mesić: Mislim da je to jedan čisti formalizam da se malo ohrabre razbijači Bosne i Hercegovine - i u Srbiji i u Bosni i Hercegovini. Vučić ima toliko iskustva sa međunarodnom zajednicom da mu je jasno da ovog puta ne može doći do rata u kojem bi on bio prisutan. Može se pričati o ovoj ili onoj opciji, ali biće onako kako bude rekao Escobar i kako bude dogovoreno u Evropskoj uniji.
Opasna igra?
Ima mišljenja da je sve ovo što se događa igra Vučića i Dodika kako bi isprobali dokle može da se ide u osamostaljenju Republike Srpske, pa, kad stigne oštro upozorenje sa Zapada, Vučić će zaustaviti Dodika i predstaviti se kao spasilac i mirotvorac. Da li je u pitanju takva igra?
Mesić: U suštini to je međusobno ohrabrivanje, pa šta se od toga izvuče, jer je jasno da Bosna i Hercegovina mora opstati, da se ona ne može razbiti jer se u slučaju njenog razbijanja razbija Evropa, pucaju mnogi šavovi, a to si Evropa ne može dozvoliti. A Hrvatsku uvlače u tu igru da bude jedan od sudionika, da je nemaju protiv sebe. Međunarodna zajednica bi sada trebala biti daleko odlučnija i reći šta se može, a šta ne može. Mora se reći da onaj tko ne prihvaća Bosnu i Hercegovinu i tko ne poštuje pravila igre ne može ostati u politici Bosne i Hercegovine. Kao što ne može igrati nogomet onaj tko loptu hvata rukom. On ide van sa igrališta.
Čanak: Ako je to igra, onda je opasna. Ipak, mislim da je to mnogo višeslojnije nego što na prvi pogled izgleda. Vjerujem da bi se Vučić koliko sutra odrekao Dodika ako se pokaže da mu može zasmetati. Tu se miješa jako mnogo političkih, čitajte ekonomskih interesa. Jednom prilikom, dok sam još razgovarao sa Miloradom Dodikom pošto ga dugo poznajem, rekao mi je da mu ne pada na pamet ujedinjenje sa Srbijom i da je njegova osnovna ideja nezavisna Republika Srpska zato što je to, parafraziraću, dobro za biznis. Nema bolje stvari za biznis od nezavisne države jer onda možeš da praviš pravila kakva hoćeš. Jedino što planeta tako ne funkcioniše. I tu je cijela poenta. Nije to nikakva priča o nacionalnim interesima. To je kombinacija privatnih interesa i interesa velikih sila gdje smo svi mi na Balkanu sitan novac za potkusurivanje Rusije, Kine, SAD, Evropske unije. Tako nas i posmatraju, tako i postupaju s nama. A onda se pojave groteskne figure kao što je Milorad Dodik koji je od socijaldemokrate - ja sam ga kao takvog upoznao prije mnogo godina - postao sve ono protiv čega smo se zajedno borili.
Vučićev poziv
Ovih dana Vučić je pozvao Bakira Izetbegovića da dođe u Beograd na razgovor o odnosima Srba i Bošnjaka. Izetbegović je najprije prihvatio poziv, pa je odustao nakon što su ga građanske partije zbog toga kritikovale. Njihova je poruka da ne treba da razgovaraju lideri naroda već predstavnici države Srbije i države Bosne i Hercegovine. Kako vi na to gledate?
Mesić: Pa, vi ste dali odgovor. Ponavljam, Džaferović, Komšić i Dodik predstavljaju Bosnu i Hercegovinu. Oni ne predstavljaju svoje narode, oni su samo izabrani iz korpusa svoga naroda, ali predstavljaju Bosnu i Hercegovinu. Onaj tko se želi držati međunarodnog prava treba na razgovor pozvati Predsjedništvo Bosne i Hercegovine. A bilo bi dobro i da to Predsjedništvo poziva šefove država drugih zemalja da dođu u posjetu Bosni i Hercegovini. Ali to mogu da rade samo trojica, samo njih trojica predstavljaju Bosnu i Hercegovinu.
Čanak: Meni je to potpuno bizarno jer Srbi i Bošnjaci nemaju problem. Ne postoji problem između naroda. Postoje političke opcije koje imaju međusobne probleme. I onda bi poštenije bilo reći - hajde da razgovaramo o tome koliko naše političke opcije mogu da opstoje jedna uz drugu. Međutim, umjesto toga cijeli narodi se uzimaju kao taoci, pa se kaže - treba da napravimo istorijsko pomirenje. Pa, nikad nije bilo istorijske svađe. Bili su samo pokolji koje su pravile vrlo organizovane jedinice vrlo jasnih političkih namjera. Sve je to priča za malu djecu koja služi da se zamagli suština. A suština je da je posao političara da obezbijedi miran i solidan život građana, a ne da proizvodi krize zato da bi se pojavljivao kao vatrogasac. Kada to budemo shvatili, onda neće više biti ovakvih nesporazuma.
Dodikov rezervni položaj
Dodik je obećao da će ići do kraja. Mislite li da će on stvarno ići do kraja?
Mesić: Ako misli ići do kraja Bosne i Hercegovine onda ima pravo otići iz Bosne i Hercegovine. Bilo bi jako dobro i za Bosnu i Hercegovinu i za cijelu našu regiju kad bi shvatio da je kraj Bosne i Hercegovine na njenim granicama. Samo neka napusti granice, pa će napraviti veliki korak za Bosnu i Hercegovinu. Ali on ne misli na takav način.
On misli da prijetnjama može nešto izvući, neku korist za svoju politiku. Ali kriva je i međunarodna zajednica. Ona ne smije te iluzioniste držati u politici. Mora im dati ozbiljan odgovor. U svijetu sada ima puno ratova, puno žarišta gdje međunarodna zajednica mora gasiti požare. Za dobar dio tih žarišta krive su Evropa i Amerika. Gledajte, koliko samo Amerika ima vojnih baza u svijetu. Stotine. Kina ima jednu bazu u Džibutiju, a Rusija dvije u Siriji. I to je sve. Ne znam gdje to Rusija prijeti da se mora svijet braniti od ruske agresije. Pa to su priče za malu djecu. To smo valjda preživjeli poslije Drugog svjetskog rata. Bio je sukob Istoka i Zapada, pa se onda pojavljuje Pokret nesvrstanih preko kojeg komuniciraju Istok i Zapad. Potom se raspao Sovjetski Savez, pa je ostala jedna velika sila. A onda su se razvili i drugi i više nije samo Amerika velika sila. Rusija je velika sila, i Indija je postala velika sila, a i Kina.
Sada treba tražiti politiku međusobne komunikacije i treba prestati međusobno plašenje. Jer to vodi u naoružanje i u osiromašenje. Koga? Pa, naroda. Jer oni koji su bogati kroz naoružanje će se još više obogatiti, a oni koji su siromašni postati će još siromašniji.
Čanak: Ne znam šta je kraj, ali, koliko sam ja do sada pratio događanja na prostoru bivše Jugoslavije, kraj je obično takav da oni kojima su usta puna srpstva završe u Moskvi. Tamo je završila porodica Milošević osim Slobodana koji je završio u Hagu. Tamo je završio i Veljko Kadijević koji za vrijeme rata bio sekretar za narodnu odbranu SFRJ. Zašto baš u Moskvi? Zašto baš Rusija prima takve političke emigrante?
Pa zato što su za vrijeme svog političkog života radili za nju. I to je cijela priča. Mislim da Dodik već ima rezervni položaj u Beogradu, a siguran sam da je za svaki slučaj već napravio kombinaciju kako da pobjegne u Rusiju. A to što sada radi samo će ubrzati njegov hod prema kraju.
