Ugledni novinar Boris Dežulović napisao je kolumnu za Novosti portal, koju prenosimo bez intervencija:
"Mislila sam da je zvuk ezana poziv na rat, prvi put sam u Sarajevu zalegla na pod hotela."
Tako se o desetom rođendanu televizije AlJazeera mirjana hrga na Facebooku prisjetila svog prvog posjeta Sarajevu. Na AlJazeeri, da vam ukratko prepričam radnju ovog napetog biopica, mirjani hrgi "dali su svijet na dlanu i učinili je kompletnijim čovjekom". "Jedan od razloga zašto sam pristala raditi za tu televiziju bio je i osobni strah od nepoznavanja Muslimana i njihove vjere", piše hrga – "Mislila sam da je zvuk ezana poziv na rat, prvi put sam u Sarajevu zalegla na pod hotela" – pa uz violine u offu završava kako će "poslije biti na podu, ali u pancirki, u nekim svjetovima koje nikada ne bih upoznala da nije bilo ove televizije."
Primijetit ćete da mirjanu hrgu pišem malim početnim slovima. To je zato što nije riječ o živoj fizičkoj osobi, nego o društvenoj pojavi, fenomenu koji se ranije, u nedostatku prikladnije riječi, rogobatno nazivao suvremenim hrvatskim novinarstvom. Naravno da ima i novinara koji nisu hrge. Štoviše, nijedan novinar nije hrga: hrga nije novinar, hrga je hrvatski novinar.
Jedan od boljih primjera hrge je mirjana. Kad, recimo, kaže da je, plašeći se vlastitog "nepoznavanja Muslimana" mislila da je "zvuk ezana poziv na rat" – pa to prisnaži priznanjem da je "prvi put u Sarajevu zalegla na pod hotela" – najlakše je reći da laže. To, naravno, nije moguće dokazati, moguće je samo razmjerno utemeljeno pretpostaviti, ali dobra je stvar kod hrge da je teoretičarima svako objašnjenje jednako kredibilno. Uz teoretsku mogućnost da hrga laže kad ispovijeda kako se prvi put začuvši ezan prestravljena bacila na pod, posve je tako ravnopravna i druga od ukupno dvije teoretske mogućnosti: da se, prvi put začuvši ezan, zaista prestravljena bacila na pod. Osim što lažu, hrge su, naime, i temeljito neobaviješteni ignoranti. A one koji su ili a) lažovi, ili b) neobaviješteni ignoranti – shvatili ste do sad – općenito nazivamo hrvatskim novinarima.
Razmotrimo stoga ovaj zanimljiv slučaj hrge.
mirjana hrga u Sarajevu je taj slavni prvi put u životu bila 1999. godine. Znamo to iz jednog od brojnih intervjua koje je dala društvenim rubrikama ljubopitljivih glamour revija. Te 1999. hrga je, međutim, već dovršena osoba s dvadeset osam godina u putovnici. Takva, odrasla hrga 1999. godine teško da je mogla nikad ne čuti ezan: ako ništa drugo, kao djevojčica je odlazila kod svojih u livanjski kraj, u Bosnu dakle i Hercegovinu, odakle joj je otac. Ako pak ništa treće, imala je već dvadeset kad je izbio Zaljevski rat i kad smo prvi put vidjeli CNN, na kojemu su irački i kuvajtski ezani bili poput džinglova. Ako, uostalom, ništa četvrto, ezan je morala čuti barem u jednom od dokumentarnih filmova o arapskim kulturama, u kakvom suglupom američkom ratnom blockbusteru ili nekom drugom iz popularnog akcijskog žanra o spasiteljima svijeta u paklu Kaira ili Istanbula. Ako pak ništa peto, morala ga je čuti na televiziji za svih onih godina kad je svjetska top-tema bila upravo Bosna i Hercegovina.
Osim, jasno, ukoliko mirjana hrga do 1999. godine nije živjela poput Unabombera, u nekoj kolibi usred šume u zabiti Montane. Ili – što ostaje očajničko, jedino preostalo objašnjenje – da je u vrijeme Zaljevskog rata i CNN-a na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu studirala novinarstvo, a u vrijeme rata u BiH bila novinarka nacionalne televizije.
I zaista, kad 1999. godine otkriva Sarajevo, mirjana hrga nije ni vozačica međunarodnih linija Čazmatransa, ni domaćica iz Montane na bračnom putovanju: u trenutku kad kroz prozor hotelske sobe ustravljena začuje poziv na džihad, ona je ugledna novinarka s diplomom političkih znanosti, pet godina staža na Hrvatskoj televiziji i pune tri godine iskustva u timu političkog magazina Motrišta čuvenog Miljenka Manjkasa. Nakon čega ostaje samo jedno pitanje: je li u arhivima HTV-a sačuvan onaj prilog mirjane hrge iz Sarajeva u kojemu se hrabra reporterka Motrišta s krova Holiday Inna – baš poput Petera Arnetta na krovu bagdadskog Rashid Hotela – nadglasava s imamom Alipašine džamije i uživo u programu HTV-a javlja kako "Miljenko, evo kako i sam možeš čuti iza mojih leđa Sarajevom upravo odjekuju pozivi na rat, studio?".
To kad netko takav – tko je devedesetih završio novinarstvo, položivši svjetsku političku povijest, uvod u međunarodne politike, političku geografiju i geopolitiku, upisao potom postdiplomski studij iz međunarodnih političkih odnosa i zaposlio se u Informativnom programu nacionalne televizije kao novinar udarnog političkog magazina – otputuje u Sarajevo i prvi put u životu začuvši ezan oduzet se od straha baci na tepison, to su, eto, hrvatske političke znanosti, Hrvatska televizija i suvremeno hrvatsko novinarstvo. hrga. Koliko je meni poznato, ima još samo jedan kraći i precizniji opisa hrge.
Ili je, naime, to – to dakle da je hrga s diplomom politologije i akreditacijom državne televizije tako mizerna znanja, obaviještenosti, interesa i opće kulture – ili jednostavno laže. Kako u novinarstvu – to zna svatko tko ga nije studirao na zagrebačkom FPZ-u – treba čuti obje strane, sveta nam je dužnost razmotriti i tu mogućnost.
Prvo je pitanje, jasno, zašto bi zaboga netko izmislio tako nešto? To bi bilo kao da, štajaznam, Mujo prizna kako je u dvadeset osmoj u Rimu prvi put u životu čuo crkveno zvono, pa pomislio da nadiru papini križari i od straha skočio pod hotelsku sećiju. Kod Muje, međutim, znamo da je glup. Što je onda kod hrge, ako smo za potrebe ovog ogleda pretpostavili da nije?
Jedini preostali razlog bio bi taj da se kao deklarirana "Hrvatica i katolkinja" jednom lažiranom pobjedom nad vlastitim predrasudama predstavi kao moralno superiorna društvena pojava. Te su male, zgodne plastične katarze sad vrlo popularne i dosta se nose: hrga je, eto, otvorena za nove spoznaje i "učenje o Sarajevo kultura za boljitak veličanstveno država Hrvatska", pa nakon što je od susretljivog recepcionera naučila sve o neobičnom običaju pozivanja na muslimansku svetu misu, zavoljela je i Sarajevo i Bosnu i ćevape i Muslimana Muju. Primijetit ćete, recimo, kako hrga muslimane piše velikim slovom: to je zato što oni nisu neka općenita društvena pojava, nego živi ljudi s po dva oka i uha, kao metnimo i mi, Katolici.
S obzirom da tu stvar, kako rekoh, nije moguće dokazati, već samo razmjerno utemeljeno pretpostaviti, bacimo se sada na utemeljeno pretpostavljanje. Jednako kako teza uložena u pretpostavku laži mora imati dobro utemeljenje, mora ga imati i laž uložena u dokazivanje moralne superiornosti: opravdanje da na politologiji nisu učili o onim "nekim svjetovima" koje će upoznati tek kao reporterka AlJazeere – ili da se za posao na HTV-u opća kultura dokazivala, nemam pojma, analizom u Higijenskom zavodu – ne drži čak ni tako plitku vodu. Razlog mora biti negdje drugdje, svakako izvan zone odgovornosti superiorne kulture iz koje hrga dolazi u Sarajevo.
Ponudila ga je na koncu sama mirjana hrga, sljedećim se Facebook statusom osvrnuvši na podsmijeh kojim je dočekano njeno dramatično iskustvo iz sarajevske hotelske sobe. Da, gospodo, ona nije znala što je ezan, i ne samo zato što u očevom rodnom kraju "nije bilo džamija, već samo crkava": tih godina – u vrijeme kad mladi ljudi saznaju što su ezani – "u Hrvatskoj je bio rat". Da, gospodo, dok ste vi imali "svijet na dlanu" i bacanjem po hotelskim sobama Maroka postajali "kompletnijim ljudima", hrga "nije mogla putovati jer je bio rat". Kasnije je, kako znamo, naučila što je ezan, a što rat, i zadužila suvremeno hrvatsko novinarstvo izvještavajući za Gloriju sa sarajevskih demonstracija 2014. "Dnevničkim zapisima iz pakla Sarajeva".
To, eto, kad bi dojučerašnja savjetnica Predsjednice Republike za vanjsku politiku i novinarka nacionalne televizije s diplomom političkih znanosti i postdiplomskim studijem iz međunarodnih odnosa, iz nadmoćne poze izmislila kako je ezan prvi put čula 1999., jer je, znate, bio rat i nije se moglo putovati u Maroko – to bi bila klasična hrvatska plemenita laž, hrvatska malograđanska inteligencija i suvremeno hrvatsko novinarstvo. hrga. Kraćeg i preciznijeg opisa hrge ni ja ne bih izmislio.
Ako pak nije to – ako nije sitna pomodna laž – onda je samo obrazovanje i opća kultura Bake Praseta. Trećega nema, ne morate provjeravati, ja sam sve pretražio: da ima trećega, ne bi cijelu potresnu priču o četnicima koji su joj ukrali radost ezana hrga sutradan izbrisala s Facebooka, kao što ustrajno i pedantno briše svaku potresnu epizodu svoje uzbudljive povijesti. Pa ipak, ne očajavajte: čut ćemo valjda uskoro i kako je mirjana hrga onomad premrla od straha kad su je Muslimani vodili na sarajevsko groblje, a kamerman Mujo joj rekao da je drži na nišanu.
I kako je naučila neobičnu riječ koja na Muslimanskom jeziku označava nadgrobni spomenik.
