Bolovi ovakve vrste dovode do smanjenja aktivnosti, utječu na kvalitet života, dugo traju i teško se liječe, zbog toga je od izuzetne važnosti liječiti bol dok je u akutnoj fazi i ne dozvoliti njegov razvoj u hronični.
Lumbalni sindrom predstavlja grupu oboljenja koju karakterizira bol u donjem dijelu kičme sa ili bez širenja bola niz jednu ili obje noge.
To je veoma čest i rasprostranjen zdravstveni problem i doživi ga bar jednom u životu više od 80 posto svjetske populacije. Predstavlja najčešći uzrok izostanka sa posla, a prema ukupnim troškovima liječenja u Americi je na trećem mjestu, iza malignih oboljenja i oboljenja srca.
Pik prevalenca dostiže krajem šeste decenije života. Prevalenca lumbalnog bolnog sindroma djece je od jedan do šest posto, ali sa rapidnim porastom u populaciji adolescenata, od 18 do 50 posto. Studije koje ukazuju na ovaj porast incidence definiraju sljedeće rizikofaktore u školskoj populaciji: prekomjerna težina školske torbe, nivo sjedenja đaka u odnosu na nastavnika i visina stolica i školske klupe.
Prema dužini trajanja bola lumbalni sindrom dijelimo na akutni (do šest sedmica), subakutni (šest do 12 sedmica) i hronični (duže od 12 sedmica). Kod hroničnog bola u leđima bolovi su umjerenog intenziteta sa periodima pogoršanja koji mogu trajati od nekoliko sati do nekoliko dana.
Hronični bolovi dovode do smanjenja aktivnosti, utječu na kvalitet života, dugo traju i teško se liječe, zbog toga je od izuzetne važnosti liječiti bol dok je u akutnoj fazi i ne dozvoliti njegov razvoj u hronicitet.
Na razvoj hroničnog bola utječu i razni psihosocijalni faktori, kao što su nerealna očekivanja od tretmana, preokupacija bolešću, neadekvatna ponašanja, kao što je strah od aktivnosti. Sve ovo dalje dovodi do emocionalnih problema, problema na poslu i sl.
