Dejan Bodiroga se u intervjuu za hrvatski portal Index.hr dotakao i dvije legende bosanskohercegovačkog sporta, Bogdana Tanjevića i Mirze Delibašića.
Nekadašnji čuveni košarkaš, koji je kasnije bio i potpredsjednik Košarkaškog saveza Srbije, govoreći o svojoj karijeri, prisjetio se i početaka, odnosno odlaska 1991. godine u italijanski Trst koji je vodio upravo Boša Tanjević.
Najbolja odluka
"Prva ideja je bila da idem kod Kreše (Ćosić, op. a.) u AEK. Međutim, kad su se Krešo i Boša čuli, to je bilo to. Tanjević me uvjerio da je to najbolja odluka za mene, Krešo je tu također puno pomogao.
Kaže da je to bio pun pogodak.
"Pokazalo se da je izbor bio ispravan, Boša je imao hrabrosti da me u tako jakoj ligi sa 16 godina stavi u prvi sastav, da mi da svu odgovornost. To je posebno značajno ako znamo da su u to vrijeme u Italiji mogla igrati samo dva stranca. Jedan od ta dva stranca u Stefanelu sam bio ja.
To je bio jedinstven potez tada u košarci, ali Boša je vjerovao. Poput Ćosića, imao je viziju kako se stvara momčad. S Bosnom je bio prvak Evrope, s reprezentacijom Italije također, a velike stvari je radio i sa Stefanelom i Casertom. U Stefanelu je stao iza mene i bilo je to doba kad sam doslovno odrastao preko noći".
Naglašava Bodiroga da "nije mogao Boša nikome objašnjavati da on ima samo 18 godina i da mu se mora dati vrijeme da sazrije".
"Bio sam stranac i, bez obzira na godine, morao sam raditi razliku. Odmah sam u ruke dobio veliku odgovornost i mislim da me to odredilo kao igrača, kao čovjeka i kasnije je puno utjecalo na sve što sam postigao.
Boša je u isto vrijeme bio sjajan trener, ali i veliki pedagog. Znao je stati kad treba, znao je dati mi slobodu, ali opet, da ne naruši disciplinu. Bilo je to vrijeme kad si se iz utakmice u utakmicu stalno morao dokazivati i, kad sam kasnije pričao s igračima iz starijih generacija, shvatio sam da smo prošli isti košarkaški put".
Stalno se dokazivati
Spomenuo je potom Bodiroga još neke od legendi sa ovih prostra.
"Kad sam slušao Kiću, Moku, Praju, pa Mirzu kad je došao u Trst prvi put nakon izlaska iz Sarajeva, vidio sam da su se morali stalno dokazivati, kroz pobjede i trofeje. U moje doba je vrijedilo da, ako ne osvojiš naslov prvaka Evrope, nemaš šta pričati.
Status kod trenera, navijača, ali i saigrača mogao si dobiti jedino na parketu. Takva su tada bila pravila. Danas mi se čini da igrači više pričaju sa svojim agentima nego s trenerima. Kad sam bio kod Boše, ja nisam ni imao menadžera.
Agenta sam dobio tek kad sam prešao u Real. S njim sam imao odličan odnos, ali čuli bismo se jednom ili dva puta godišnje. Danas je sve drugačije. Sve se promijenilo".
Tanjević ga je prozvao i "bijelim Magicom".
"Da. Na juniorskom Svjetskom prvenstvu u Kanadi, a bilo je to zadnji put kad je zaigrala reprezentacija Jugoslavije, u polufinalu smo izgubili pola koša od Amera. Jedan italijanski novinar je bio oduševljen time što sam ja sa svojih 205 centimetara igrao playa, a kasnije je to Tanjević samo potencirao i nazvao me Bijelim Magicom", rekao je Bodiroga.
