Odluka ruskog predsjednika Vladimira Putina da napadne Ukrajinu u februaru do sada je napravila suprotno od onoga što je očekivao.
Umjesto da produbi političke pukotine na Zapadu, Putinova invazija ujedinila je čelnike i stanovništvo većine zemalja širom Evrope i potaknula daljnje širenje NATO-a, piše "The Conversation".
Čini se da je Putin također vjerovao da će biti relativno lako zauzeti glavni grad Ukrajine i srušiti njenu vladu.
Izgubljena bitka za Kijev
Umjesto toga, ruska vojska izgubila je bitku za Kijev i doživjela ponižavajuće potonuće svoje vodeće crnomorske krstarice, ostavljajući Putinu da nadzire proslavu Dana pobjede 9. maja.
Ovi porazi, zajedno sa smrću hiljada ruskih vojnika, natjerali su Putinove generale u Ukrajini da promijene kurs i usredotoče svoje napade na istok i jugoistok zemlje - područja koja su više jezično i etnički ruska.
Prvi rezultati kampanje za stjecanje kontrole u istočnoj Ukrajini bili su razočaravajući za Putina.
Ponovo su ogorčenost ukrajinskih civila i učinkovitost ukrajinske vojske bili u oštroj suprotnosti s njegovim očekivanim ishodom, prenosi Net.hr.
Većina odluka vođa temelji se na mješavini racionalnih proračuna i već postojećih načina razmišljanja. Putin nije iznimka.
Jedno od njegovih ključnih uvjerenja je da su Rusi i Ukrajinci isti narod, a to je ideja o kojoj je govorio i pisao godinama. To je važan dio zašto je proglasio da će ruski vojnici biti dobrodošli u Ukrajini.
Razumijevanje Putinove loše prosudbe zahtijeva pogled na njegov neuspjeh da shvati promjene u tome kako su se ukrajinski građani identificirali od raspada Sovjetskog Saveza 1991. godine.
Značajne razlike
Tokom većeg dijela razdoblja od raspada Sovjetskog Saveza, Ukrajina je vidjela značajne regionalne razlike u razinama podrške proruskim predsjedničkim kandidatima u odnosu na one prozapadne.
Taj je obrazac odražavao stvarnost da su mnogi stanovnici krajnjih istočnih i krajnjih južnih dijelova zemlje sebe smatrali blisko povezanima, kulturno i politički, s Rusijom. Oni na krajnjem zapadu Ukrajine u međuvremenu su se više identificirali s Evropom nego s Rusijom.
Vidljive podjele u glasanju na predsjedničkim izborima prikrile su važan niz promjena, u kojima je Ukrajina postajala sve više ukrajinska - jezično, etnički i nacionalno.
Još od kasnih 1990-ih i ranih 2000-ih, istraživači društvenih znanosti isticali su kako se stanovništvo Ukrajine, kao cjelina, sve manje povezivalo s Rusijom.
Istodobno se počeo pojavljivati diskretni ukrajinski nacionalni identitet.
Rastuća podrška nakon 2014. širom Ukrajine za sveobuhvatni, građanski nacionalni identitet – utemeljen na ukrajinskom državljanstvu, a ne na etničkom identitetu – bila je najvažnija promjena.
Ponudio je sredstvo za ujedinjenje etničkih Ukrajinaca i etničkih Rusa u Ukrajini.
Putinove agresivne akcije u godinama koje su prethodile invaziji 2022. uvjerile su ljude koji govore ruski u istočnoj i južnoj Ukrajini da o sebi misle, prije svega, kao o Ukrajincima.
Mariupolj kao simbol
Vrijeme i vatrena moć potrebni za stjecanje kontrole nad Mariupoljem, gradom u istočnoj Ukrajini s velikim brojem stanovnika ruskog govornog područja, simbol su kratkoročnih borbi i dugoročnih problema Rusije.
Čak i ako bi ruska vojska stekla i zadržala kontrolu nad istokom i jugoistokom Ukrajine, to će doći tek nakon dugog i užasnog razdoblja borbi i bombardiranja.
Više domova, škola i bolnica u etnički i lingvistički "najruskijim" područjima Ukrajine bit će uništeno, a mnogo više ljudi za koje je Putin tvrdio da ih je želio zaštititi će izgubiti živote.
Dugoročno, napadi koji su u toku dodatno će ojačati ukrajinski građanski nacionalni identitet i učvrstiti ono čega se Putin najviše boji kada je riječ o Ukrajini: široku želju da svoju budućnost gleda na zapad, a ne na istok.
