U dubokoj starosti i prirodnom smrću, u 92. godini, planetu je na jučerašnji dan napustio jedan od najvećih svjetskih diktatora, general Augusto Pinochet.
Njegov režim u Čileu bio je odgovoran za brojna kršenja ljudskih prava, uključujući otmice, ubistva i mučenja političkih oponenata.
Prema vladinoj komisiji, koja je uključila svjedočenja više od 30.00 ljudi, Pinochevot režim odgovoran je za smrt najmanje 3.197 osoba i mučenje blizu 29.000. Dvije trećine ovih zločina navodno se desilo 1973. godine.
Postao monstrum
Ipak, postavlja se pitanje, koje okolnosti od nevinog djeteta stvore monstruma. Kakvo odrastanje rezultira time da dobijemo beskompromisnog generala, neosjetljivog na ljudsku patnju, koji je spreman da zarad vlasti žrtvuje desetine hiljada svojih sunarodnika, prenosi B92.
Tereza Pinochet, Augustova najmlađa sestra, svjedočila je svojevremeno o snažnoj povezanosti svog brata i majke.
"Bio je njen miljenik, uvijek sladak sa njom. Svakog dana bi je posjećivao prije posla. To je bilo prvo što bi uradio ujutru", prisjećala se Tereza.
"Rekla bih da je to čvrsta veza koja je potrajala cijeli život".
Pinochet je pohađao Sagrados Korazines, jednu od najstarijih privatnih škola (osnovana 1837. godine) u Južnoj Americi. Njegova mlađa braća su bila smještena u internat, ali ne i Augusto.
Nije mogao bez mame, preselio se sa roditeljima u Valpraiso.
Ni kao đak nije blistao. Djeca su mu nametnula nadimak "magarac". Navodno zbog karakterističnog, grohotnog smijeha.
Međutim, postoji i verzija da je razlog nadimku bio njegov (ne)uspjeh u školi. Dosijei pokazuju da nije bio najgori, ali da je bio i daleko od najboljih.
Jedva prolazne ocjene
Uglavnom je dobijao jedva prolazne ocjene, ali je zanimljivo, briljirao u predmetima koji su imali veze sa umjetnošću.
Uživao je u časovima francuskog i latinskog koji je praktikovao i učestvujući na misama. Jedne godine, neočekivano, nagrađen je na matematičkom takmičenju. Međutim, to je bio usamljen događaj tokom njegovog školovanja.
Ipak sve nedaće odrastanja padale su u sjenku ogromne podrške njegove majke, Aveline Ugarte, moćne žene baskijskog porijekla, čija je i ambicija bila da joj sin dosegne visoki vojni čin.
Otac, Augusto Senior, potomak bretonskih proizvođača sira koji su se naselili u Čileu početkom 18. vijeka da bi izbjegli ratove za špansko nasljeđe, želio je da mu sin bude ljekar.
Pinochet je diplomirao 1937. kao pješadijski oficir. Kasnija karijera bila mu je stabilna, ali rutinska, oslonjena na njegovu stručnost u „geopolitici“, predmetu koji je predavao na čileanskoj "Ratnoj akademiji".
Ova kvazi-nauka, posmatrala je nacionalne države kao živa bića i bila je jedan od izvora nacizma.
Prema njegovim memoarima, Pinochet je prvi put bio upozoren na "zaista đavolske privlačnosti marksizma" 1948. godine, dok je komandovao zarobljeničkim logorom za zabranjene komuniste.
Susret sa Allendeom
I ovdje je sreo doktora Salvatora Allendea, koji je 1973. godine izvršio samoubistvo u bombardovanim ruševinama vladine palate La Moneda, umjesto da preda mjesto predsjednika.
U to vrijeme, Allende je bio mladi ljekar i socijalistički senator koji je dolazio da posjeti zatvorenike. Tadašnji poručnik Pinochet je zaprijetio da će ga upucati ako to pokuša - iako je Allende uvijek povezivao drugog oficira sa incidentom.
Članovi Allendeovog predsjedničkog štaba pamtili bi Pinocheta prije puča kao snishodljivog oficira i ulizicu – "čovjeka koga bismo pozvali da nam treba džip", rekao je jedan.
Tri sedmice prije puča, kada je konstitucionalista general Carlos Prats podnio ostavku na mjesto vrhovnog komandanta usred sve veće političke krize, Allende je imenovao Pinocheta da ga zamijeni u uvjerenju da je on jedini preostali lojalan član vrhovne komande vojske.
"Pitam se šta su uradili sa jadnim Pinochetom", pitao je odlazeći predsjednik svoje saradnike kada su se pojavile prve vijesti o puču i ne sluteći da je upravo čovjek za koga pita ustvari pretedent na njegovo mjesto.
Sam Pinochet će kasnije tvrditi da je, iz bezbjednosnih razloga, dvije godine sam planirao puč sa studentima oficirima na vojnoj akademiji.
Umiješani u zavjeru
Drugi generali, koji su svakako bili umiješani u zavjeru, rekli su da je on smatran nepovjerljivim i da nije igrao nikakvu ulogu. Ono što nije sporno jeste da mu je tri dana prije puča postavljen ultimatum od vrhovnih zapovjednika mornarice i vazduhoplovstva da im se pridruži ili snosi posljedice.
Na sam dan nije bilo sumnje da je Pinochet glavni.
"Shvatio je šta mu je palo u krilo i nije imao alternativu osim da to prati", rekao je kasnije jedan od njegovih najbližih civilnih saradnika.
Amaterski snimci radio prijenosa između komandnih mjesta tog dana otkrivaju Pinocheta kog će svijet upoznati. Dok je pregovarao o Allendeovoj predaji, grubo se našalio kako je odveo predsjednika iz zemlje i srušio avion na putu.
U roku od godinu, pošto je vojska potvrdila svoju ogromnu snagu na državnom nivou, planovi za rotirajuće predsjedništvo između četiri člana vladajuće hunte šefova službi su odbačeni i Pinochet je imenovan za predsjednika Republike.
Tijesna grupa civilnih i vojnih savjetnika osmislila je režim fokusiran na njega kao inkarnaciju vojne "historijske misije da prepravi zemlju".
Specijalni generalski čin
Potencijalni rivali su bili ili penzionisani ili su umrli u misterioznim okolnostima. Godine 1974., general Prats je postao jedna od žrtava - ubijen je sa svojom ženom u egzilu u Buenos Airesu od bombe postavljene pod njihov automobil - napad koji je kasnije pokazalo da su ga izveli Pinochetovi agenti.
Specijalno za Pinocheta ponovo je ustanovljen vojni čin general-kapetana, koji je do tada imao samo oslobodilac zemlje od Španaca početkom 1800-ih, Bernardo O'Higins.
Njegova uniforma je bila brižljivije krojena od svih drugih. Jako mu je to bilo važno. Sebe je predstavljao kao vizionara koji je, vođen "tajanstvenom rukom Božijom", učinio Čile "jedinom zemljom u historiji koja se oslobodila jarma komunizma".
Oko njega se širila propaganda da uživa posebnu zaštitu Bogorodice, zaštitnice vojske i zemlje. Kultu ličnosti doprinijele su statue nalik onim vjerskim kao i posteri "Besmrtnog" koji su se pojavljivali na demonstracijama podrške nakon njegovog hapšenja u Londonu.
Izvukao se, kao i nekoliko puta naknadno. Sud u Čileu je 2002. godine odbio da ga procesuira za ubistva i odmazde počinjene tokom 17-godišnje vladavine, jer nije bio zdravstveno stabilan za suđenje. Preminuo je 10. decembra 2006. godine od posljedica srčanog udara, u vojnoj bolnici u Santiagu.
