Sedamdesetosmogodišnji Vejsil Hasić i njegova supruga Zubejda zarazili su se koronavirusom u martu 2021., u periodu kada se Bosna i Hercegovina suočavala s nedostatkom medicinskog kisika. On kaže da je njegov život zavisio od kisika koji je dobijao u sarajevskoj bolnici.
U nedostatku kisika, on je osjetio gušenje u plućima i grlu.
“Ti dišeš ili ako hoćeš disati na nos, kad u sebe povučeš zrak, nozdrve se sastave. A ako hoćeš otvorenih usta da dišeš, teško, i onda vazda moraš tražiti nekakav položaj i usta i otvora kisika one maske da bi pomiješao zrak i kisik, pa da možeš lakše disati”, kaže Hasić.
U bolnici nije bio u istoj sobi sa suprugom pa je koristio kada god je mogao da je obiđe. Njeno stanje se mijenjalo, kaže Hasić. Posljednji put ju je vidio kroz prozor sobe u kojoj je bila. Sve do izlaska iz bolnice nije znao ništa o njenom stanju. Tek kada je izašao iz bolnice, saznao je da je njegova supruga preminula tokom liječenja.
On je u bolnici bio ukupno 11 dana. Dva dana nakon dolaska, prebačen je na odjel, gdje je priključen na kisik, koji je primao cijelu sedmicu. Kisik mu je pomagao da diše, ali mu je bilo teško da se navikne na proces.
“Kad hoću da progutam nešto, i ždrijelo i grlo i krajnici bole. Ali ja uzmem malo na jezik soka pa malo promućkam, pa polako to popijem”, kaže Hasić.
U vrijeme kada je on bio u bolnici, Bosna i Hercegovina se, poput velikog broja zemalja u Evropi, suočavala s problemima da obezbijedi dovoljno medicinskog kisika. Hasić kaže da mu je tokom boravka u sarajevskom kliničkom centru, kada se bolnica suočavala sa izazovima da obezbijedi dovoljno kisika, rečeno da mora da se strpi.
On kaže da pacijentima niko nije davao konkretne informacije o količinama kisika, samo im je rečeno da postoje nedostaci, a kada stigne da će biti priključeni.
“To nam se dešavalo tri dana”, kaže on.
Lokalne vlasti, krizni štabovi i bolnice katogorički su negirali da je tokom posljednjeg talasa pandemije koronavirusa u proljeće 2021. godine dolazilo do nestanka medicinskog kisika.
Većina ih danas izbjegava govoriti o ovoj temi ili odgovornost preusmjeravaju na druge, ali razgovori koje je vodila Balkanska istraživačka mreža Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) otkrivaju da problemi iz marta nisu uspješno riješeni i da ne postoji jedinstven plan izbjegavanja sličnih scenarija u budućnosti.
Zdravstveni sistemi u nekoliko zemalja, poput onoga u Indiji, na određeno vrijeme su doživjeli kolaps jer su ostali bez medicinskog kisika.
Iz Ministarstva zdravstva Vlade Kantona Sarajevo rečeno je da nisu imali kritičnih situacija s nedostatkom medicinskog kisika, već da je u jednom trenutku bila smanjena rezerva, što je brzo riješeno.
Na upit BIRN-a BiH što je dovelo do toga da zdravstvene ustanove ostanu bez dovoljne količine kisika, odgovor ministra zdravstva Harisa Vranića je bio – “povećana potrošnja zbog većeg broja pacijenata koji su tražili kiseoničku podršku”, te na upit ko je odgovoran za ovu situaciju, istakao je da niko nije odgovoran “jer nije ni bilo situacije”.
U vrijeme kada su se bolnice suočavale s nedostacima, na internet oglasima počele su se pojavljivati boce s medicinskim kisikom za koje nije bilo potvrde da li su prošle obaveznu zakonsku autorizaciju sigurnosti. Njihova se cijena kretala od 50 pa do 1.500 maraka.
Borba iz dana u dan
Doktor Dragan Stevanović, internista u penziji koji je tokom pandemije koronavirusa radio kao dobrovoljac na COVID odjelu u sarajevskoj Općoj bolnici, kaže za BIRN BiH da je posljednji talas stvorio situaciju koja zahtijeva posve nove uslove rada te su bile potrebe za velikom količinom kisika u kratkom vremenu, za šta domaće i bolnice širom svijeta nisu bile pripremljene.
“Prvo, nismo mogli da razvedemo kiseonik do bolesnika, jer ih je mnogo više nego što je to bilo prije u bolnicama; drugo, velika potreba za velikim količinama je izazvala stalnu prijetnju da neće biti dovoljno kiseonika u bolnicama”, kaže Stevanović.
Za nabavku kisika za zdravstveni sistem u najvećoj mjeri je zadužena kompanija “Messer”. Avdo Dedić, generalni direktor ove kompanije u BiH, kaže da je borba za nabavku medicinskog kisika bila “borba iz dana u dan”. U kritičnim trenucima nabavke su bile po sedam do osam puta veće nego tokom uobičajenih potreba.
“Odjednom je žarište u Sarajevu, ali nije u Tuzli, pa mi sad forsiramo, zahtjevi su veći ovamo, a u Tuzli, ne mislim bukvalno da ne damo nego smanjimo isporuke, onda odjednom i Tuzla kreće, kreće Zenica, kreće Travnik, kreće Mostar, i da ne pričamo koje zdravstvene ustanove pa i fizička lica koja su tu dolazila”, prisjeća se Dedić.
Najveći problem za njih je bilo pronaći dovoljno cisterni za transport kisika, specijalizovanih vozila koja nije moguće kupiti brzo. “Messer” ima tri cisterne, za koje kažu da su u svakodnevnim okolnostima sasvim dovoljne za osiguravanje dovoljnih količina kisika. Jedan od problema bio je i sam odlazak i punjenje cisterne, za što je u nekoj od država središnje Evrope potrebno najmanje četiri do pet dana.
Kisik se nabavljao iz Turske, Italije, Njemačke, Austrije i Hrvatske.
Zbog bržeg dostavljanja kisika bolnicama, kaže Dedić, od nadležnih su tražili da se pojednostavi komunikacija kako bi u nju bilo uključeno manje ljudi, što usporava proces.
“Da se usmjeri jedan do dva čovjeka s jedne strane, jedan do dva s druge strane, i taj smo dopis poslali svim zdravstvenim ustanovama, tako da ta komunikacija ide veoma usko i tako da znamo gdje je ko”, kaže Dedić.
Najveće usporavanje cijelog procesa, prema Dediću, stvaralo je nepostojanje centralnih razvoda kisika u bolnicama. Dio bolnica nije imao takav sistem pa se do svakog kreveta morala dostavljati boca. Neke bolnice su počele uvoditi centralne razvode, a neke su svoje proširivale tokom pandemije. Ali danas se o tome rijetko govori i ne mogu se naći planovi unapređenja ovih sistema u budućnosti.
Šta se uradilo da se ne ponovi treći val?
Po mišljenju Stevanovića, jedan od problema jeste to što BiH nema dovoljno dobavljača medicinskog kisika i što u krizi mora da čeka na red poslije većih zemalja.
“Strategija se očito mora promijeniti. Prvo moramo ipak obezbijediti domaću proizvodnju onoga što možemo – kao što je kiseonik, kao što su infuzione otopine, kao što su vakcine, kao što su neki lijekovi. Bez obzira je li to skuplje ili jeftinije, ovakva situacija vas više opominje da morate imati domaću proizvodnju na koju se možete osloniti”, kaže on.
On kaže da je potrebno pretpostaviti da će se i u narednim periodima dešavati slične situacije pa je potrebno povećati kapacitete bolnica. Stevanović smatra da bi velike bolnice morale osigurati mogućnost da ne zavise u potpunosti od dobavljača, jer u sklopu bolnica postoje pogoni, “male fabrike kiseonika koje se montiraju uz bolnice”, koje bi osigurale veću količinu kisika.
“Potrebno je mnogo više kapaciteta unutar bolničkih sistema, s bolničkim linijama, bez onih boca sa strane za dostavljanje kiseonika, odnosno plinova do bolesničkog kreveta”, kaže on.
Prema Dedićevim informacijama, klinički centri u Sarajevu i Tuzli te bolnica u Zenici već su postavili rezervoare za kisik.
Kantonalna bolnica u Zenici nije prije pandemije imala centralni razvod kisika. Iz ove bolnice kažu da se nisu suočili s nedostatkom kisika koji je mogao značajno uticati na stanje pacijenata, ali jesu sa upozorenjima dobavljača da teško obezbjeđuju potrebne količine.
“Prije pandemije, Kantonalna bolnica Zenica nije imala centralni razvod kisika za prostore u kojima su se liječili COVID oboljeli, pa smo bili prisiljeni raditi centralni razvod u periodu epidemije. Obezbijedili smo centralni razvod kisika za 90 posto kreveta za COVID oboljele iz većih mobilnih spremnika. Trenutno uređujemo centralni razvod kisika za sve prostore koje možemo izdvojiti za COVID oboljele iz jednog velikog stacionarnog spremnika”, navode iz ove bolnice za BIRN BiH.
Opća bolnica “Prim. dr. Abdulah Nakaš” odranije je imala centralno snabdijevanje kisikom, a u novom COVID odjelu instalacije su pojačane i razvedene u svaku sobu.
“Posredstvom UNDP-a nabavili smo oksigenatore – aparate koji mogu iz zraka koncentrirati kisik i dopremati ga pacijentima”, rečeno je iz bolnice.
Kantonalna bolnica “Dr. Irfan Ljubijankić” u Bihaću ima funkcionalan centralni razvod za kisik u svim ključnim objektima kompleksa, a u vrijeme najveće potražnje za kisikom, ova bolnica je bila u situaciji da dva puta puni sistem iz rezerve koja se nalazila u bocama. Kako kažu za BIRN BiH, nijednom nisu došli u visokorizičnu situaciju da ostaju bez kisika i time životno ugroze pacijente.
“Iako naizgled nismo imali velikih problema, moramo istaći da je ova situacija pokazala svu kompleksnost i nefunkcionalnost sistema u našoj zemlji, preklapanja nadležnosti, neodgovornosti i, što je najtragičnije – nekompetentnosti, što i danas osjećamo kao posljedicu po ukupan integritet zdravstvenog sektora u BiH”, naveli su iz bihaćke bolnice.
Stevanović kaže da je posljednji val pandemije ogromno iskustvo za sve i da bi se država trebala bolje organizovati oko protočnosti zdravstvenog sistema, racionalnog planiranja, stvaranja kapaciteta “i onog što 20 godina nije radila – razumnog i unaprijed planiranja kadrova”.
“Država, nažalost, u mnogo čemu, ne samo u ovom pogledu, nije učinila ono što bi jedna normalna država, državna administracija trebala da učini. Zašto je to tako – neki se vade zbog komplikovanosti političkog sistema u BiH, koji je takav kakav jeste, neki kažu da smo presiromašna zemlja, ali bilo je siromašnijih zemalja koje su bolje reagovale”, objašnjava dr. Stevanović.
