Joe Biden izabran je za predsjednika 2020. iz jednog glavnog razloga: on nije bio Donald Trump. Niko se u Demokratskoj stranci nije posebno bunio oko njegove kandidature. Nije pocinčao nikakvu posebnu bazu. Kampanja koju je vodio bila je ravna i lišena uzbuđenja. Jedina ideja bila je da je on neuzbudljiva figura koja može proći kroz kampanju bez incidenata, doći na dužnost i osigurati da Republiku ne vodi Trump, piše Telegraph.
Upalilo je, naravno. No, iako je nebiti Trump možda vrlina za kampanju, pokazalo se da to nije dovoljno da se bude uspješan predsjednik.
Ove sedmice, nakon dana provedenih u negiranju da je Amerika tehnički u recesiji, Biden je objavio rijedak vanjskopolitički uspjeh. Nakon samo četvrt vijeka potrage, američke obavještajne agencije konačno su ubile Aymana al-Zawahirija, šefa Al-Qaide.
Bidenova objava o Zawahirijevoj smrti bespilotnim letjelicama data je s istom svečanošću i važnošću s kojom je Barack Obama najavio ubistvo Osame bin Ladena prije 11 godina. Ali Bidenova najava nije imala isti učinak kao Obamina. Možda zato što je Zawahiri bio broj dva u Al-Qaidi i manje poznato ime. Možda zato što je Zawahirijeva sposobnost djelovanja postala toliko ograničena posljednjih godina. Ili možda zato što objava nije upućivala na taj veliki američki uspjeh.
Uostalom, ovo ljeto je prošlo godinu dana kada je Amerika pobjegla iz Afganistana. U tim neurednim, krvavim, ponižavajućim danima, Biden je pokušao objasniti da je misija dva desetljeća duge operacije u zemlji izvršena. Uglavnom zato što al-Qaeda više nije bila u Afganistanu.
Dok niko nije bio jako zainteresiran za još dva desetljeća pokušaja pretvaranja Afganistana u Jeffersonovu demokratiju, Amerikanci se sjećaju neugodnosti tog povlačenja. Postojale su neke gole osnove koje su se još očekivale. Kao na primjer da al-Qaida nije tamo. Zatim se godinu dana kasnije ispostavilo da je šef al-Qaide bio u posjetu svojoj obitelji u kući u Kabulu odmah iza ugla američke amasade.
Snovi o Afganistanu koji su postojali 2000-ih leže u prašini, svakako. Ali koji su snovi ili čak vizije zauzeli njihovo mjesto? Koje su ambicije američke vanjske politike u Bidenovoj eri? Sigurno ih ima?
Trump je imao politiku jasne i vrlo razumljive vrste. Želio je projicirati američku snagu. Želio je odvraćanje snagom. I nije mu smetalo da u vanjskim poslovima zastupa taktiku "luđaka". To je taktika predstavljanja sebe kao potencijalno osvetoljubivog i nepredvidljivog kada ste isprovocirani da niko ne zna šta biste mogli učiniti i stoga ne biste trebali učiniti ništa.
To nije taktika koja nailazi na veliku naklonost mnogih think tankova i stručnjaka za vanjske poslove u Washingtonu. Ali to je taktika za koju se nešto može reći.
Talibani su očito bili uplašeni onim što bi Trump mogao učiniti ako nastave ubijati američke vojnike na njegovoj straži. Vladimira Putina očito je spriječilo da proguta još Ukrajine dok je Trump bio predsjednik. I što je najvažnije, Komunistička partija Kine vidjela je da u Trumpu ima pandana koji ih je spreman prozvati i za ilegalne aktivnosti u području špijunaže i u području trgovine.
Dakle, šta je Bidenova doktrina? Do danas apsolutno niko ne zna, uključujući i njega. Za njegovog državnog sekretara, Anthonyja Blinkena, kaže se da je frustriran zbog poteškoća u donošenju bilo kakvih odluka, a vjerovatno ima manje vidljivosti od bilo koga drugog koji je obnašao tu dužnost posljednjih desetljeća. Čini se da nema posebne ideje. Istina, Biden se pridružio međunarodnoj koaliciji protiv Putina, ali čini se da je govorio naprijed-natrag o tome koji bi mogli biti američki strateški ciljevi u Ukrajini.
Kao rezultat toga, predsjednici Zastupničkog doma, Nancy Pelosi, neobično je prepušteno da učini možda najistaknutiju vanjskopolitičku intervenciju ovog predsjedničkog mandata dosad. Tokom njenog ovosedmičnog putovanja na Daleki istok, mnogo se nagađalo o tome treba li ili ne posjetiti Tajvan: posjet koji bi u Tajvanu, Pekingu i ostatku regije bio viđen kao izraz podrške nezavisnosti otoka.
Nekoliko dana, a zatim nekoliko ključnih sati, činilo se da svi američki mediji prate putanju leta aviona predsjednice Pelosi. Bi li Kinezi učinili nezamislivo (koje su izrazili neki od njihovih ratobornijih predstavnika) i stvarno oborili avion u kojem je bio predsjednik Zastupničkog doma?
To se nije dogodilo. No čini se da se ni Bijela kuća nije složila s planovima putovanja jednog od najviših čelnika Demokratske stranke. U sedmicama prije posjeta, činilo se da Bijela kuća osuđuje tu ideju. KPK i Bijela kuća su se čudno počeli slagati u sugestiji da bi takvo putovanje moglo biti "provokativno".
Naravno, dopustiti kineskim komunistima da diktiraju planove putovanja američkog dužnosnika trebalo bi biti nepodnošljivo. No činilo se da Bijela kuća to ponekad tolerira, čak se slaže. Bio je to položaj koji je Peking iskorištavao s priličnom aplombom.
Postalo je to podsjećanje na aferu Dalaj Lama tokom koalicijskih godina, 2012., kada su se David Cameron i Nick Clegg susreli s tibetanskim vođom dok je bio u Londonu. Činilo se tom prilikom kao da premijer i njegova zamjenica ne znaju u šta se upuštaju. Ali odgovor je bio brz. Peking je odmah prekinuo svoju trgovinsku misiju u Velikoj Britaniji. Uplašena, vlada Ujedinjenog Kraljevstva bila je prisiljena na ponižavajuće izvinjenje, a dužnosnici su zapravo obećali da se više nikada neće sresti s Dalaj Lamom.
Dok je KPK vješta u takvoj diplomatiji, Cameron i Clegg su se pokazali apsolutnim početnicima u tome. Ali jedna je stvar ako je Britanija prisiljena pokleknuti pred Pekingom, a sasvim druga razina ozbiljnosti ako je Amerika. I o tome je bila ovosedmična svađa s Pelosi.
Prije deset godina postavljalo se pitanje smije li Britanija imati politiku prema Tibetu. Pokazalo se da je odgovor "ne". Brzo naprijed u 2022. i pitanje je smije li Amerika imati politiku prema Tajvanu. Odgovor na to sigurno mora biti "da". Pa ipak.
Desetljećima su SAD vodile politiku kreativne dvosmislenosti prema pitanju Tajvana. U stvarnosti to znači da se stav mijenja sa svakom administracijom. Postoji značajna razlika u mišljenjima čak i unutar stranaka u SAD-u. Postoje oni s obje strane prolaza koji vjeruju da bi SAD trebao biti ratoboran u obećanju da će braniti Tajvan, drugi koji vjeruju da Tajvan ne može biti centralno pitanje u kinesko-američkim odnosima. Za sve ove stavove ima se šta reći.
Ipak, iako bi stepen dvosmislenosti mogao biti poželjan, percepcija savitljivosti nije. Rezultat ovosedmičnih događaja bio je da je Bidenova administracija izgledala popustljivo po pitanju Tajvana, a time i po drugim pitanjima. Izgledalo je kao da može biti pod pritiskom, zastrašivanjem i čak maltretiranjem od strane Kine, koja je gurala manje ribe, ali se nije usudila na takav način suprotstaviti Americi.
Vidjet ćemo kakav će biti rezultat ove sedmice. Ali najveći strah u SAD-u nije da Amerika ide u krivom smjeru, nego da se uopće ne ide. Čini se da je Biden, ne prvi put u svom predsjedništvu, nesiguran i nejasan u vlastitom razmišljanju.
To je svakako promjena u odnosu na Donalda Trumpa. Ali ne nužno promjena koju Amerika ili svijet trebaju, piše Telegraph.
