Kad god putujem kroz Hercegovinu, južni dio Bosne i Hercegovine, odem na veliko polje 3 kilometra zapadno od grada Stoca koje se zove nekropola Radimlja. Tu se susrećem oči u oči sa 135 srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika poredanih u gusto koncentrirane redove. Dok se divim geometrijskim uzorcima, mjesecima, zvijezdama i ljudima koji me naizgled pozdravljaju raširenih ruku urezanih u bijelo kamenje, pitam se ko je tu pokopan i kako su živjeli. Ovo nije bilo kakvo groblje; ljubomorno čuva stotine godina historije BiH, piše BBC u velikoj reportaži o Radimlji.
Nazvani stećci, ovi monolitni nadgrobni spomenici su neke od najprepoznatljivijih – iako zagonetnih – znamenitosti Bosne i Hercegovine. Oko 60.000 ovih srednjovjekovnih kamenih spomenika leži razasuto širom zemlje (s mnogo manjim brojem pronađenim u susjednoj Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori), a obično su grupirani u nekropolama. Izranjajući iz zelenila bosanskih brda i livada, njihovi živopisni dizajni stoljećima su zbunjivali historičare i putnike, ali i dalje služe kao simbol nacionalnog ponosa i identitet među multietničkim stanovništvom Bosne.
Stećci su nastajali od 12. do 16. stoljeća, a poput nadgrobnih ploča drugdje u svijetu ponekad su ukrašeni križevima i rozetama. Drugi pokazuju oružje, što bi moglo ukazivati na društveni status i zanimanje pokojnika. Scene lova na jelena, viteških dvoboja i kružnih grupnih pogrebnih kola nude fascinantan pogled na svakodnevni život u srednjovjekovnoj Bosni.
Neki stećci imaju ćirilične natpise koji sadrže podatke o pokojnicima, ali i filozofske napomene, kao što je epitaf Viganj Milošević, koji glasi: „I ja sam bio kao ti i ti ćeš biti kao ja“. Ovi natpisi otkrivaju rječite pojedinosti o nivou pismenosti toga vremena.
Riječ stećci (koja je množina riječi stećak) dolazi od glagola stajati jer je njihova svrha bila da stoje nad grobom pokojnika i prepoznaju nju ili njega. Zbog svog historijskog i kulturnog značaja, stećci su uvršteni na UNESCO-ov popis svjetske baštine zbog svoje "iznimne univerzalne vrijednosti".
Prema riječima direktorice Historijskog muzeja Bosne i Hercegovine Elme Hašimbegović, jedan od najzanimljivijih aspekata stećaka je kako oni predstavljaju "ispreplitanje i stapanje različitih utjecaja – istočnih i zapadnih, mediteranskih, bizantskih i srednjoevropskih, katoličkih i pravoslavnih, latinične i ćirilične pismenosti”.
Područje današnje Bosne i Hercegovine kroz historiju je bilo mjesto susreta različitih kultura i vjera. Pravoslavna, katolička i crkva bosanska (srednjovjekovna crkva koja je postojala između 12. i 15. stoljeća) koegzistirale su u srednjovjekovnoj Bosni, a mnogi naučnici se slažu da su stećke koristili sljedbenici sve tri vjerske grupe, na temelju istočnopravoslavne- nadahnuti križevi i rozete pronađeni na stećcima, zapadnjački motivi štita s mačem, te pojedini natpisi koji se prevode kao "(osoba) prave rimske vjere" ili "rob Božji".
Neki stručnjaci smatraju da su stećke stvorili bogumili, dualistička vjerska grupa porijeklom s Balkana. Manje popularna teorija povezuje ih s Vlasima, nomadskom populacijom koja je u to vrijeme živjela na Balkanu. Zanimljivo je da su od kada su antropolozi krajem 19. stoljeća počeli proučavati stećke, Srbi, Hrvati i Bošnjaci (tri etničke grupe koje danas čine veći dio Bosne i Hercegovine) pokušavali stećke proglasiti svojima.
Hašimbegović je to opisala tipičnim za historijski "podijeljena društva" poput bosanskohercegovačkog, koja, kako je rekla, "kulturu i kulturno-historijsku baštinu gledaju isključivo kroz prizmu nacionalne politike i identiteta". No kako su mnogi stećci godinama bili zanemareni, Hašimbegović je poručila političkim liderima: „Neka prisvoje stećke, ali neka se brinu i za ovu svjetsku baštinu".
Među najočuvanijim i najvrednijim mjestima svjetske baštine je Radimlja. Najpoznatiji simbol nalazišta – ujedno i prva slika koja većini Bosanaca i Hercegovaca padne na pamet kada pomisle na stećke – je prikaz muške figure ugraviran na jednom od nadgrobnih spomenika nekropole, koji uzdiže desnu ruku, a lijevu drži luk i strijelu. Neki antropolozi misle da bi to moglo predstavljati gestu molitve Suncu ili Mjesecu.
Motiv uzdignute ruke čest je i u djelu bosanskohercegovačkog pjesnika Mehmedalije Maka Dizdara, koji je odrastao u blizini Radimlje. “Kameni spavač”, njegovo remek-djelo iz 1966. godine, inspirirano crtežima i natpisima na stećcima, smatra se jednim od najznačajnijih književnih djela u Bosni i Hercegovini. Dizdareve pjesme probudile su Bosance i Hercegovce na važnost ovog kamenja i podsjećaju nas da poštujemo našu prošlost, a da pritom čuvamo svoj identitet.
Kao rezultat toga, stećci – a posebno podignuta ruka – postali su utjelovljenje bosanskog duha kulturne otvorenosti. Slika danas izaziva emotivnu vezu kod mnogih Bosanaca i Hercegovaca.
Na tragu Dizdara, mlađi bosanskohercegovački umjetnici u posljednje vrijeme počinju istraživati stećke i ugrađivati ih u svoja djela. Kipar Adis Elias Fejzić tumači sadašnjost i budućnost naroda gledajući u njegovu prošlost. “Ne znam šta su kreatori antičkih stećaka vidjeli u svom kamenju i htjeli od njih, ali znam šta ja vidim u njima. Zato ja tu tradiciju nakon nekoliko stoljeća oživljavam klesanjem”, rekao je Fejzić.
Jedna od Fejzićevih skulptura u obliku stećaka stoji ispred zgrade australskog parlamenta u Canberri, kao poklon Bosne i Hercegovine Australiji. Drugi je podignut u Odenseu, u Danskoj, na zahtjev bosanskohercegovačkih izbjeglica koje tamo žive. Većina njegovih djela ipak je u Bosni i Hercegovini.
„Sa stećcima sam najizravnije vezan za naše bosanskohercegovačko i umjetničko porijeklo“, kazao je Fejzić. „Stećak je i „vremenska mašina“ kojim tako lako i brzo u vlastitoj percepciji i kreativnosti komuniciram s tradicijama i stilovima iz naše prošlosti.“
Stećci su inspirirali i radove nagrađivane ilustratorice i dizajnerice Aleksandre Nine Knežević, koja je na temelju nadgrobnih spomenika radila ilustracije za knjige i druge projekte. Ono što mi je jako inspirativno i privlačno kod stećaka je to što motivi koji se pojavljuju (na njima) slave ljubav, život, radost i općenito jedan pozitivan stav, kazao je Knežević. „Ovo otkriva senzibilitet i želje tadašnjih ljudi, naših predaka, govori puno o našoj baštini, našem karakteru i našoj naravi.“
Knežević nije sam. Još jedan mladi umjetnik koji koristi stećke za prihvaćanje svoje kulturne baštine je kazandžija Denis Drljević, čija se radnja AbrakaBakra Copper Art nalazi u starom gradu u Mostaru.
„Motive sa stećaka počeo sam koristiti od samog početka bavljenja ovim zanatom“, kazao je Drljević. "Oni predstavljaju jedan od najstarijih artefakata naše historije." Vedrana Božić, koja vodi mostarsku umjetničku i obrtničku galeriju Claire Noel, prošle je godine počela prodavati modne torbe na kojima su otisnute njene slike stećaka: „Volim spoj tradicije i modernog i željela sam našu kulturnu baštinu predstaviti na jedan način, moderan način", rekla je.
Osim ilustracija, bakrenih reljefa i torbi, putnici sada mogu kupiti ženski nakit inspiriran stećcima, ukrasne pribadače, majice i druge suvenire u čast srednjovjekovne prošlosti zemlje.
Historičar Gorčin Dizdar (unuk slavnog pjesnika) napisao je knjigu o stećcima, a kroz svoju Fondaciju Mak Dizdar promovira i bosanskohercegovačku kulturu. Jedan od nedavnih projekata Zaklade bio je okupljanje mladih ljudi iz cijele zemlje kako bi izradili interaktivnu kartu stećaka kako bi identificirali dosad neregistrirane stećke i digitalizirali već poznate.
Dok Dizdar, domaći umjetnici i mlađi Bosanci stećke prihvaćaju kao izvor ponosa, mnoge od ovih nekropola ostaju zanemarene od strane lokalnih vlasti. Radimlja je, naprimjer, na popisu ugroženih nacionalnih spomenika jer je u neposrednoj blizini izgrađena industrijsko-poslovna zona.
Mediji često izvještavaju o slučajevima oštećenja i propadanja stećaka. Prije tri godine žestoke reakcije javnosti izazvao je internetski oglas jednog Bosanca u nadi da će prodati navodni stećak u blizini svoje kuće. Neki su ga osudili, dok su drugi osudili nemar vlade u zaštiti ovih mjesta.
Ali kako se sve više i više javnosti ponovno budi prema vrijednosti ovih tajanstvenih srednjovjekovnih relikvija, postoji nada da rastući masovni pokret može potaknuti vlasti da ih bolje sačuvaju.
“Mislim da je to vrlo pozitivan trend jer se na ovaj način mlađe generacije i pojedinci koji nisu nužno zainteresirani za srednjovjekovnu umjetnost susreću s ovim vrlo vrijednim elementom naše kulturne baštine”, kazao je Dizdar.
