Jučer je svoj 50. rođendan proslavila najveća poslijeratna legenda bh. fudbala, heroj i lider nacije, veliki Sergej Barbarez.
Kada je Sergej Barbarez 1992. godine posjetio svog ujaka u Hannoveru, izbio je rat u njegovoj domovini Bosni i Hercegovini. Tako je ostao – i postao jedan od najboljih napadačkih igrača u ligi.
Za 50. rođendan ove fudbalske legende, njemački portal 11freunde.de uradio je intervju s našim fudbalerom.
Sergej Barbarez, ko je bio na posteru u vašoj dečijoj sobi, košarkaš Dražen Petrović ili fudbaler Dragan Stojković?
Niti jedan ni drugi. Imao sam postere svojih omiljenih bendova. Iz “Aha” na primjer. Muzika je oduvek bila moj najveći hobi. Dobar prijatelj, Mladen Solomun, sada je DJ i vlasnik hamburškog elektro kluba. Nekada je bio moj veliki obožavatelj, sada sam ja njegov veliki obožavatelj. Ponekad čak i sam poklopim slušalicu.
Ipak, zapravo ste htjeli postati profesionalni košarkaš. Kako ste ušli u fudbal?
Volio sam i atletiku, moja specijalnost je bila trčanje na 400 metara. Nažalost, u bivšoj Jugoslaviji nije bilo tako lako pronaći cipele za ove sportove. S fudbalom je bilo drugačije. Zatim je trener samo bacio kutiju s nekoliko starih udaraca i rekao: “Odaberite par.” To je zvučalo lako.
Šta si ti sanjao, Bundesligu? Serie A? Premier ligu?
U Jugoslaviji je rijetko ko tada gledao velike lige na zapadu, jer smo imali veoma uspješan klub sa Crvenom zvezdom iz Beograda. Tim je 1991. osvojio Kup prvaka Evrope, a zatim postao pobjednik Svjetskog kupa. Reprezentacija je takođe igrala odličan fudbal. Tada mi je san bio da se proslavim kao profesionalni fudbaler u Veležu. Nažalost, sve se srušilo dvije godine kasnije.
Neposredno prije rata u Bosni pobjegli ste u Hannover?
Vjerovatnije je da sam izbjegao, ako se tako može reći. U zimu 1991/92. moj otac je predložio da mogu ponovo posjetiti strica u Hannoveru. Ono što nisam znao: Ujak i moj otac su se već dogovorili da se ne vraćam, već da ostanem u Njemačkoj.
Njih dvojica su sumnjali da će rat uskoro stići do Bosne?
Rat je već bjesnio u Sloveniji i Hrvatskoj. Moj otac je sada bio jako zabrinut da više nećemo biti sigurni u Mostaru. U isto vrijeme, međutim, bio je čvrsto uvjeren da rat neće dugo trajati. Nadao se da ću se moći vratiti kući nakon nekoliko sedmica. Dvije sedmice su se brzo pretvorile u mjesece – i na kraju 22 godine. Danas možete reći da je moj otac učinio sve kako treba, jer sam svakako trebao ići u rat. Osim što su ratovi uvijek besmisleni, u ovom se slučaju pitamo i: Za koga ili protiv čega uopće? Majka mi je Hrvatica i muslimanka, otac pravoslavni Srbin. Osim toga, ni vjera ni nacionalnost nikada nisu igrali važnu ulogu u mojoj porodici.
Jeste li oplakivali svoj san o karijeri u Mostaru u Njemačkoj?
Nisam imao vremena za to jer sam uskoro igrao za Hannover 96. Inače, moj prvi trening je nastao na prilično čudan način:
Nakon nekoliko dana u Hannoveru, ujak me upitao želimo li prošetati. Rekao je: „Obujte sportsku obuću.“ Na kraju ove šetnje stali smo ispred ovog velikog terena sa umjetnom travom nedaleko od jezera Masch. Nikada neću zaboraviti ovaj dan. Bilo je to 4. januara 1992. godine, hladno, i moj ujak je odjednom razgovarao sa prijateljskim čovjekom u trenerci: Frankom Pagelsdorfom. Nakon nekoliko minuta pozvao me: “Dečko, možeš trenirati samnom!”
Kako je vaša porodica u međuvremenu bila kod kuće?
Nekoliko sedmica kasnije doveli smo mog oca u Hannover. Za njega bi to jednostavno postalo previše opasno u podijeljenom gradu Mostaru. Samo moja majka Zlata nije htjela pobjeći. Mislila je da se mora pobrinuti za stan.
Vaša majka nikada nije bila u opasnosti?
Dvaput je skoro nestala.
Šta to znači?
Pokušali su je kidnapovati, a zatim ubiti. Na sreću, imali smo kontakte s nekim ljudima koji su to mogli spriječiti.
Tvoja majka je također dobila prijetnje smrću nakon što si dobio poziv da se pridružiš reprezentaciji Bosne i Hercegovine.
Rekao sam tada da ću igrati za svoju zemlju samo ako mi je majka na sigurnom. Jednog dana politika se umiješala i garantovala moju porodicu. Čak i ako to ne znači stopostotnu sigurnost, naravno, ovo obećanje mi je dalo određeni unutarnji mir. Na međunarodnoj sceni sam debitovao 14. maja 1998. u dobi od 26 godina. Izgubili smo 5-0 od Argentine u Cordobi.
Jeste li ikada bili u Mostaru od zime 1992. godine?
Zapravo, nikad se nisam želio vratiti. Volio bih da sam grad zapamtio po tome kako sam ga kao dječak upoznao. Ali kad majka pita sina da se vrati, ne možete reći ne. Prvi put sam se vratio kući sedam godina nakon rata.
Kako je bilo?
Usrano. Ništa nije bilo kao što je bilo. Sve je bilo pokvareno, vrlo hladno i nadrealno. Izgledao je kao grad duhova, gotovo napušten.
Šta je za vas bio fudbal devedesetih? Bjekstvo?
Na trgu sam mogao zaboraviti rat i sve loše stvari. Tamo sam imao ljude oko sebe koji su takođe imali ciljeve i snove. Momci poput mene koji su dolazili i svirali sa svih strana kako bi zaštitili svoje porodice.
Jednom ste rekli da ste majčin sin. Kako ti je u početku bilo, potpuno sam u Hannoveru?
Veoma teško. Prije svega, morala sam se prilagoditi svemu – kulturi, mentalitetu, dnevnoj rutini. U tom pogledu, godina u Hanoveru me jako oblikovala. Naučila me je da brinem o sebi.
Već ste igrali nekoliko profesionalnih utakmica za Velež Mostar. A sada: drugi tim u Hannoveru. Da li je to bio nazadak?
Bio sam sretan što sam uopšte igrao.. Tada sam zarađivao 1.500 maraka bruto. Samo naš stan, u kojem smo živjeli sa pet ili šest ljudi, koštao je 1.300 maraka. Moja djevojka i sada supruga radila je kao čistačica i nadao sam se da ću uskoro dobiti bolji ugovor.
Ko vas je naučio njemački?
Televizija. Nikada nisam imao učitelja, sve sam naučio iz TV emisija.
U Hannoveru 96 i Union Berlinu upoznali ste i brojne igrače iz bivše Jugoslavije. Kako su se Srbi i Hrvati snašli?
Sasvim normalno. Bili su kolege igrači, neki prijatelji. Rat nije uspio podijeliti ljude oko mene. U Berlinu sam bio prijatelj sa Makedoncem Goranom Markovom, u Hanoveru sa Crnogorcem Dejanom Raičkovićem. Međutim, u početku mnogi ljudi nisu ni vjerovali da sam Bosanac.
Kako to?
U bivšoj Jugoslaviji većina prezimena završava na –ić, a ne na –ez. Toliko je ljudi mislilo da sam Španlac.
Ali ni Sergej ne zvuči baš španski.
Zato sam bio ruski Španac. Ili španski Rus.
Jedan od najvažnijih ljudi u vašem profesionalnom vremenu bio je Frank Pagelsdorf. Šta je bilo tako posebno u njemu?
Bio mi je trener na mnogim važnim stanicama, u Hannoveru, Berlinu, Rostocku i Hamburgu. Tako je postao neka vrsta mentora. Posebno u Rostocku uspio mi je dati puno samopouzdanja. Došao sam u tim koji je imao zaista dobre igrače: Stefan Beinlich, Jonathan Akpoborie ili Steffen Baumgart. Ali brzo sam shvatio da mogu nastaviti, iako sam godinu dana ranije igrao u trećoj ligi. Bio je to dobar osjećaj.
Trener Bayerna Ottmar Hitzfeld je takođe bio vaš veliki obožavatelj. Dva puta vam je dao ponudu tokom vaše profesionalne karijere. Žalite li što ste danas odbili?
Uvijek je bilo upita vrhunskih klubova poput Arsenala ili Deportiva La Corune. I istina je: trener Bayerna Ottmar Hitzfeld me također želio dva puta, 1998. i 2001. No, otišao sam u Dortmund, a drugi put sam produžio ugovor s HSV -om. Ni zbog toga ne žalim. Ponosan sam na svoju karijeru. Hamburg i Dortmund su takođe bili veliki brojevi za mene.
Nije uvijek dobro u sportskom smislu na BVB -u. Kako biste danas opisali vrijeme u Dortmundu između 1998. i 2000. godine: kao poučno ili teško?
Bilo je i jednog i drugog. Međutim, mislim da na početku nisam igrao loše u Dortmundu. Zabio sam dva gola u svojoj prvoj domaćoj utakmici protiv Herthe i to je bio fantastičan debi. Od tada sam volio trčati na Westfalenstadion, jer kad se moje ime pojavilo na semaforu, cijela južna tribina se uzdigla. Odličan osjećaj! Ali to se ubrzo promijenilo.
Jednom ste rekli: “U Hansi je moj dres bio najprodavaniji, u BVB-u je bio najviše spaljen.”
Kad je došao Bernd Krauss i tim je iznenada igrao borbu za opstanak, ljudima je trebalo žrtveno janje. I to bi trebao biti ja.
Imate li primjer?
Jednom je u novinama pisalo da sam pijan i da lutam po kućama. Istina, veče sam proveo u restoranu i otišao kući u 22 sata. Ubrzo nakon deset, Uwe Neuhaus, moj tadašnji pomoćnik trenera, čak je nazvao i fiksni broj. Sutradan sam suspendovan. Pozvao sam se na poziv iz Neuhausa, ali trener se usprotivio. Navodno sam se vratio i zabavljao se u restoranu do 6 ujutro.
Kako su drugi igrači reagovali?
Mnogi su rekli: „Barba, izvini se treneru! Trebamo te! ”Rekao sam da se ne mogu izviniti za nešto što nisam učinio! Godinama sam naučio da se ne pravdam.
Kraussov nasljednik Udo Lattek također je smatrao da biste radije trebali tražiti individualni sport?
Ali svidjeo sam mu se. Prvog dana želio je znati šta nije u redu s pričom. Rekao sam: “Treneru, treba nam još malo vremena.” On je odgovorio: “Neka bude. Definitivno igraš za mene! ”Kasnije je rekao da sam jedan od najboljih igrača koje je ikada trenirao. Takođe mislim da mi ovaj pečat ega ne odgovara. Često sam bio taj koji je stvarao dobru atmosferu u timu i mogao voditi mlade igrače.
Ali jednom ste tokom svog boravka u HSV -u rekli: “Mišljenja o meni su podijeljena”.
Ono što mogu učiniti za mene je uvijek bilo odlučujuće. Šta misle trener i saigrači. Neko mi je jednom rekao nakon deset godina kao profesionalcu da moram promijeniti stil trčanja, izgleda tako provokativno. Uvijek sam mislio: Uštedite energiju za zaista važne radnje. Međutim, ne mislim da je uvijek bilo samo zanovijetanja. Mnogo obožavatelja sam se jako svidio i još uvijek me prijateljski pozdravljaju na ulici.
Loto Karl vam je čak napisao pjesmu sa “Zvijezdom iz Bosne”.
Odlično, zar ne?! Inače, postoji i nekoliko Sergejevih pjesama u Bosni.
I dalje živite u Hamburgu. Kada ste se zaljubili u grad?
Bila je to ljubav na prvi pogled. Ovaj grad je jednostavno lijep, luka, Laba, parkovi, plus kulturna strana. Što se sporta tiče, meni lično je to išlo odlično. U svojoj prvoj sezoni postao sam najbolji strijelac.
Ali nije li to bilo razočaravajuće? Na prijelazu milenija bili ste na vrhuncu karijere, ali HSV je bio u borbi za ospatanak.
Naravno, sportska situacija u početku nije bila dobra. Ali osjećao sam se dobro, u fudbalu se uvijek radilo o životnoj sredini i gradu. O osjećaju doma. I to sam imao u Hamburgu.
Bili ste jedan od igrača u Hamburgu koji se nikada nije krio od navijača. Volite li biti slavni?
Nikada nisam razmišljao o tome. Čak i nakon velikih ugovora, nastavio sam živjeti kao nepoznati nogometaš. Nikada se nisam osjećao kao da se skrivam na sjajan način, volio sam transparentnost.
Znači, ne smeta vam kad obožavatelji dođu i fotografiraju zajedno?
Ako se normalno krećete po svojim četvrtima, ljudi se brzo naviknu i ta čudna granica broja obožavalaca zvijezda tada se podiže. Uvijek sam bio normalan.
Kad je hamburški “Bild” postao previše nametljiv, bojkotovali ste novine više od godinu dana. Možete li uopće dobiti ovu borbu?
Ne baš, ali nije me briga. Ja sam fanatik pravde, ponosna sam osoba i super lojalan sam. Kad se osjećam kao da ljudi zloupotrebljavaju moje povjerenje ili zadiru u moju privatnost, jako se naljutim. Sa “Bildom” nije bilo ništa konkretno, poluistiniti izvještaji iz mog privatnog života jednostavno su se zbrajali. Ali vjerujte mi: bilo je to zabavno vrijeme.
Odigrali ste dvije utakmice protiv Juventusa iz Torina s HSV-om. Danas se navijači posebno sjećaju meča koji je završio 4: 4. Zašto niko zapravo ne govori o drugoj utakmici?
I ja ponekad tako mislim. Konačno smo u Torinu pobijedili 3-1. Juve je te sezone možda bio malo u padu forme, ali tim je bio prepun superzvijezda: Zinedine Zidane, Edwin van der Saar, Edgar Davids, Alessandro del Pierro. Igre su stoga bile vrhunac.
U prvoj utakmici ste Inzaghija navukli na majicu u zadnji čas. Sudac je dosudio penal, što je značilo izjednačenje 4-4. Kako vidite današnju scenu?
Ako pogledate TV slike, možete reći da je to bio penal. Ako poznajete igrača, onda…
Još jedna nezaboravna scena dogodila se posljednjeg dana sezone 2001. godine. Tada ste postigli gol protiv FC Bayerna i slavili kao da ste osvojili Ligu prvaka. Za HSV se više nije radilo ni o čemu.
Situacija je bila takva da bi Schalke osvojio titulu ukoliko pobjedi HSV-a protiv Bayerna. Atmosfera na zagrijavanju i atmosfera na stadionu su me zaista ponijeli. U trenutku kada sam dao gol, imao sam osjećaj kao da sam plutao po stadionu. Bilo je to kao što je Fredi Bobić jednom rekao: “Bolje postići gol nego orgazam.” Ali danas me je sramota zbog toga.
Mislite li da je slavlje bilo neprikladno?
Bili smo pristrasni. Nismo imali veze sa Schalkeom ili Bayernom. Mi smo bili HSV. Šta su nas ostali zanimali? Nakon navijanja, došao mi je Alexander Zickler i upitao: “Šta bi to trebalo da znači?” Prvo sam ga zbunjeno pogledao, ali sam ga kasnije shvatio.
U toj sezoni 2000/01 postigli ste i dva gola protiv svog starog kluba Borussije Dortmund. Jeste li osjećali zadovoljstvo?
Tada sam gol proslavio ispred tribine BVB -a. Međutim, naučio sam i da ne mrzim. Sreo sam Bernda Kraussa nekoliko puta. Među nama je sve u redu.
Većina obožavalaca vjerovala je da ćete karijeru završiti u Hamburgu. Ali onda ste to uradili u Leverkusenu. Kako to?
Ako Rudi Völler sjedi na vašem kauču, ne otkazujete, zar ne? Jako se trudio za mene i cijenio me od početka.
Stalno sam govorio Berndu Hoffmannu (tadašnjem direktoru HSV -a) Da HSV ne bi trebao vjerovati da me mogu zadržati samo zato što volim grad Hamburg. Jer čak i ako je uvijek bilo jasno da želim živjeti ovdje i voljeti grad, prelazak u drugi klub nije isključen. Bilo mi je lijepo u Leverkusenu, ali moram priznati da se promjena nakon šest godina u Hamburgu osjećala kao novi početak u inozemstvu.
Govorili ste da vam je san da se BiH plasira na Svjetsko prvenstvo:
Tačno je. Bio sam jako zadovoljan.
Da li ste razočarani što nikada niste otišli na veliki turnir?
Ne. Da mi je to bio jedini cilj, mogao sam biti naturaliziran 1998.
U Njemačkoj?
Tada se vodila ova rasprava, a da sam tada nazvao Bertija Vogtsa, možda bih danas bio višestruki učesnik Svjetskog prvenstva i Evropskog prvenstva. Nisam igrao nijedan veliki međunarodni turnir poput ovog. Ipak, za mene se to pitanje tada nije postavljalo, jer sam oduvijek želio igrati za zemlju u kojoj sam rođen. Bez obzira na to koliko je reprezentacija mala ili neuspješna.
Jednom ste se spremali za učešće na Evropskom prvenstvu.
To je bilo u oktobru 2003. Zadivili smo sve stručnjake u kvalifikacijskoj grupi za Evropsko prvenstvo s Rumunjskom, Norveškom i Danskom kao totalnim autsajderom. Na nekim utakmicama su nam se čak i smijali jer nismo mogli okupiti dovoljno igrača. U Dansku smo putovali samo s oko 13 fudbalera, a protivnici su se rugali: “Želite li igrati mali nogomet?” Međutim, to nam je dalo ogromnu motivaciju i iznenada, nekoliko godina nakon rata, suočili smo se s velikim nogometnim trijumfom .
Za Evropsko prvenstvo Bosna i Hercegovina je samo morala pobijediti u posljednjoj utakmici protiv Danske.
No utakmica je završila 1-1. Danas ponekad pomislim da nismo trebali izaći na teren dva sata prije početka utakmice.
Zašto?
Stadion Asim Ferhatović u Sarajevu već je bio popunjen do ranih popodnevnih sati. Kad sam oko 16 sati, dva sata prije početka igre, pogledao iz tunela, vidio sam toliko lica koja se nadaju. Svi ljudi koji su u posljednjih nekoliko godina doživjeli toliko patnje i bijede sjedili su na tribinama. Zaista smo željeli ispuniti njihova očekivanja – a onda smo postali napeti. Bio je to jedan od najemotivnijih i najtragičnijih trenutaka u mom životu. Nikada nisam gorko plakao nakon fudbalske utakmice kao one oktobarske večeri 2003. godine.
