Ono sa čime se u zadnje dvije godine, politikanti bez krupnog državničkog kalibra, cjenjkaju u regiji „zapadnog Balkana“ jesu avnojske granice. By the way svi oni to ponosno proslavljaju kao trenutne i zvanične granice država nastalih raspadom socijalističke Jugoslavije. Milorad Dodik bi Republiku Srpsku „odnio“ u Srbiju i otkinuo od nje Kosovo. Nije ni zvaničnom Zagrebu mrsko čuti mogući slijed ovakvih događaja, jer bi možda i hrvatska desnica napokon dobila priliku da na političkoj javi, a ne samo kao sada u snu, lamentira pripajanjem teritorije ex HR Herceg-Bosne matici.
Prema broju javnih istupa, u statusu predsjedavajućeg ili člana Predsjedništva BiH Željko Komšić je daleko ispred svih pozivao na međusobno priznanje avnojskih granica. Zanimljivo da su se ovi pozivi prešućivali, ili bi Komšić postajao meta nacionalista u BiH i regiji, kao da traži nešto novo a ne priznavanje postojećeg fakta. Zvao je sve od Slovenije do Skoplja, ali se pokazalo da je politički unosnije isticati male međusobne svađe oko granica nego poslije 30 godina sjesti i završiti to pitanje jednom zauvijek. Isplatnije se pred svake izbore baviti Piranskim zaljevom (Slovenija-Hrvatska), rijekom Dunav i nikad ozvaničenim graničnim prelazima (Hrvatska-Srbija), ragraničenjem na Prevlaci (Hrvatska-Crna Gora), Kostajnica, Buško jezero, gradnju Pelješkog mosta i nikad ratificirani ugovor o razgraničenju iz 1999. (Hrvatska-BiH) ili budalaštinom „dobronamjernih“ bošnjačkih nacionalista da se na osnovu odluke Berlinskog kongresa iz 1878. omogući pristup Sutorini, i da nam Crnogorci vrate nikad ustupljene Igalo i Njivice.
U nekoliko navrata, i njemački političar Stefan Schwarz, koji je početak rata u Sarajevu gledao uživo, ponavlja da se on „kao i njemačka kancelarka Angela Merkel protive promjeni granica i da to EU neće dozvoliti“. I drugi političari od Vučića, Milanovića, pa do perjanica evopskog parlamenta ponavljaju kao navijeni da je dejtonski mirovni sporazum svetinja, a on, sporazum, kao garantuje opstanak međunarodno priznate BiH. Pa kad je tako, zašto jednostavno ne poslušate ono što vam od 2006. govori Komšić, okupite lidere zemalja iz regije i završite posao?
A šta ako bude?
Ima tu jedna đavolski nejasna stvar u koju laktaški topuz prije svih, ne želi povjerovati, uzdajući se retorikom „izlaska iz BiH“, ulasku u srpsku istoriju na velika vrata. Otprilike kao Radovan Karadžić. Naime, šta bi ustvari bilo da se jedno jutro probudimo i dođemo na granični prelaz sa Srbijom kod Kozije ćuprije, ili sa Hrvatskom na mostarskom Španskom trgu?
Što se tiče dejtonskog sporazuma, on službeno nije preveden, ratificiran niti objavljen u Službenom glasniku BiH. Predsjedništvo BiH nikada nije donijelo zvaničnu odluku o potpisivanju Mirovnog sporazuma u Dejtonu, kao ni Parlament BiH. Umjesto Ustavnog suda BiH, ovaj dokument tumači Ured visokog predstavnika koji na njegovoj provedbi ne radi ništa jer je to valjda u opisu vječnog Incka. Dakle, original dejtonskog sporazuma kojeg čuvaju Francuzi u Parizu može biti prenijeti u muzej, ali ne odložen pored versajskog mirovnog sporazuma iz 1918., koji bi itekako oživio sa prekrajanjem granica na „zapadnom Balkanu“.
Ako bi se nekim čudom prećutno ili deklaracijama, mijenjale bh. granice, onda bi se sve granice država nastalih raspadom Jugoslavije mijenjale, jer granice stručnih službi ucrtanih 1947., pod pokroviteljstvom AVNOJ-a pa 1954. i na kraju 1975., nisu izmislili Josip Broz Tito i njegovi komunisti. Oni ih jesu odbranili, ali stvari su mnogo kompleksnije.
AVNOJ i socijalistička samoupravna Jugoslavija, nikada nisu ozvaničili parlamentarnim odlukama a zatim i zakonima detaljno unutrašnje teritorijalno razgraničenje između socijalističkih republika. Kao velikom državniku Titu je bilo bitnije da riješi pitanje vanjskih granica sa drugim državama, a ne da se u svojoj jedinstvenoj i moćnoj državi blamira oko Piranskog zaljeva i toga, hoće li više srdele uhvatiti Slovenac ili Hrvat.
Baš iz ovoga razloga u vezi sa međurepubličkim teritorijalnim razgraničenjima odlučivale su komunističke elite, osim u slučaju Bosne i Hercegovine. Njene granice su određene prema teritoriji koju je anektirala Austrougarska monarhija. Slovenci su uspjeli vratiti Štajersku i veći dio Koruške, oko koje su vođene borbe dvije godine nakon Prvog svjetskog rata. Srpski komunisti su sa hrvatskima podijelili Srijem, tako da je istočni dio pripao SAP Vojvodini, a ona ustavno postala dio Srbije. Problem je što Mađarska nikada formalno nije dala saglasnost da se odriče teritorija Srijema i Bačke, kao ni Međimurja i Baranje koji su ustupljeni hrvatskim komunistima. Hrvatska je tek pod socijalističkom Jugoslavijom sjedinila područje Hrvatske i Slavonije koje je dijeljeno na osnovu Hrvatsko-Ugarskog sporazuma u okviru Austrougarske monarhije, i tek pod Titom u potpunosti kontrolirala Istru, Kvarnerske otoke, Zadar, Rijeku i Šibenik. Ista je stvar sa Banatom i Rumunima, kao i sa granicom Srbije sa Bugarskom gdje se susjedne zemlje nikada formalno nisu odrekle svojih teritorija a koje su razgraničavane kao ratni plijen ili jednostavno vojnom ili političkom dominacijom.
Ako veliki ustanu na lijevu nogu
Dakle, famozne avnojske granice nemaju svoj „pečat“. Nikada, nijednim bilateralnim ili trilateralnim međunarodnim sporazumom nisu priznate sadašnje granice Mađarske Srbije i Hrvatske u vezi Srijema, ili Rumunije i Srbije u vezi Banata. Možda postoje sporazumi između SFRJ i tih država, pa se analogijom dolazi do zaključka da se to pravno, ali ne i politički tretira kao isto. Ono politički danas nije isto kao kad je postojala Jugoslavija. Jedino mjesto, na kojem se avnojskim granicama daje legitimitet jeste zaključak Arbitražne komisije u okviru Mirovne konferencije za Jugoslaviju iz 1991., u kojem je konstatovano da je SFRJ „umrla“ a da nove države nastale na njenom teritoriju postoje u okviru „avnojski granica“. Time su republičke granice postale međunarodne, ali to ne znači njihovu formalnu i faktičku vječnost. Ili prostije rečeno, međunarodno priznanje jedne države ne znači da sa time nestaju problemi u vezi prava na teritorije.
Tako je prošle godine predsjednik Evropskog parlamenta Antonio Tajani na ceremoniji sjećanja u talijanskim Bazovicama vikao „Živio Trst“, „Živjela talijanska Istra“ i „Živjela talijanska Dalmacija“. Iako se u Strazburu izvinjavao „da nema teritorijalnih pretenzija“, sasvim je jasno da i oni koji bi trebali graditi jedinstvenu Evropu jednakih naroda i država, ipak računaju na politiku velikih i malih. A kad veliki počnu tražiti svoja prava onda Piranski zaljev nije ni problemčić u odnosu na moguće zahtjeve Italije ili Mađarske. Eksplicitne, ali ne slučajne, namjere pokazuju se i kroz otvaranje spomenika u junu ove godine povodom Trianonskog sporazuma. Ovim ugovorom iz 1920., potpisan također u francuskom Versaju, Mađarska je izgubila 2/3 teritorije koju su raskomadali Austrija, Čehoslovačka, Kraljevina SHS i Rumunija. Na ploči kod spomenika nalaze se nazivi 12.500 gradova i sela koja su do 1920. pripadale Mađarskoj, a koji se danas nalaze u Vojvodini, Srbiji, Hrvatskoj, Sloveniji…
Mogu li provincijski bh. knezovi, u širem kontekstu mnogo sličniji vazalima upravo onim gospodarima koji su njima vladali prije nekih 130 godina, shvatiti da nema pomjeranja granica kako oni zamišljaju; mi ćemo malo da se igramo sa Bosnom i Hercegovinom koga to uopšte zanima?! Možda stvarno i ne zanima, ali bez miješanja velike djece nema ni pravila igre. Kao što i Milorad Dodik i Dragan Čović pokušavaju deklarativno uvjeriti svoje glasače da je sadašnja država BiH izmišljotina AVNOJ-a koju mogu cijepati po vlastitim interesima, jer su fašizam i nacionalizam jednaki pojmu teritorije. Ako im i bude tako oni o tome sigurno neće odlučivati, što zbog građanskog koncepta, što zbog velikih političkih mastadonta koji vrebaju njihove velike želje malih političara.
