Otišao naš drug Sveto. Poštenjačina, ljudina, dobrica, borac. Neko ko nam je davao snagu, a pitali se odakle je crpi. Mlađima pričam o njegovom vjenčanju. On i njegova tadašnja djevojka Sanda, ranjeni su od iste granate. Izgubili noge. Odvezli ih u različite bolnice.
Na nagovor prijatelja, nakon 10 dana, sastave ih i u istom bolničkom krevetu ih vjenčaju. Došlo puno raje, pjevali Nadrealisti. Doktori dozvolili da se i zapali i malo polije. U to vrijeme zla, bila je to bajka. Ali bila je.
Kasnije se politički borio ali ga je nagrizla tuđa pohlepa, tuđe sujete, nagrizli su ga neljudi. Nepravda nam ga je i odnijela. Dobri čovječe-druže, odmori se. Nama ćeš faliti, tvoj lijepi osmijeh, tihi glas, tvoja dobrota.
