Svijet

Analiza CNN-a: Zašto je sudbina Erdogana važna za SAD?

Borba predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana da se ponovo dočepa vlasti na dramatičnim izborima u Turskoj najnoviji je obrat u priči o svjetskim moćnicima koji definiraju predsjedništvo Joa Bidena.

CNN je napravio analizu zašto je sudbina Erdogana važna za SAD. Prenosimo njihovu analizu u cijelosti:

Erdoganova sudbina će imati velike implikacije ne samo na demokratiju njegove zemlje, na čijem je slabljenju radio, već i na vanjsku politiku SAD. Iako je Turska saveznik u NATO-u, Erdogan je često frustrirao Washington – na primjer, pristajanjem na Rusiju i sugeriranjem približavanja Siriji.

Tursko Vrhovno izborno vijeće objavilo je u ponedjeljak da će se Erdogan suočiti s drugim krugom 28. maja nakon što nijedan kandidat nije uspio preći 50 posto glasova.

Opozicioni lider Kemal Kilicdaroglu obećao je da će preduzeti "svaku neophodnu borbu" kako bi se osigurala prava, zakon i pravda za Turke. „Naši ljudi treba da budu uvjereni da ćemo definitivno pobijediti i da ćemo donijeti demokratiju u ovu zemlju“, rekao je on. On je takođe optužio vlasti da sprečavaju prebrojavanje glasačkih listića sa najvećim procentom opozicionih glasova. Erdogan je ranije rekao da vjeruje da će mu konačno prebrojavanje glasova pokazati iznad 50 posto, što je dovoljno da izbjegne potencijalno rizičan drugi krug.

Erdogan, Putin, Trump

Erdogan je zbunio uzastopne američke predsjednike. U posljednje vrijeme, njegova uljudnost prema ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu uznemirila je SAD dok pokušavaju spasiti suverenitet Ukrajine nakon ničim izazvane invazije Moskve prije više od godinu dana.

Čitavo Bidenovo predsjedništvo odvijalo se u sjeni autokrata, napada na demokratiju i ambicioznih moćnih lidera - u inostranstvu, a posebno kod kuće.

Njegovim eventualnim naslijeđem Bijele kuće dominirat će njegov obračun s Putinom i ponovno jačanje transatlantskog saveza za podršku demokratiji u Ukrajini sa više milijardi dolara vrijednim cjevovodom pomoći i oružja.

Najvažniji američki vanjskopolitički izazov – uspon jače, sve nacionalističkije Kine – u međuvremenu pogoršava najagresivniji lider u Pekingu u posljednjih nekoliko desetljeća, predsjednik Xi Jinping, koji svijetu nudi alternativni politički model zapadnoj demokratiji i sve izazovniji američki globalni interesi. Posljednjih mjeseci, Biden se također udaljio od dugogodišnjeg sparing partnera, izraelskog premijera Benjamina Netanyahua, zbog sada pauziranih pokušaja da se revidira pravosuđe, za koje neki američki stručnjaci kažu da će omogućiti njegovoj tvrdo desničarskoj vladi da smanji demokratiju.

Ali nijedan od tih lidera ne predstavlja egzistencijalnu prijetnju američkoj demokratiji. Prvi put u generacijama ta opasnost dolazi iznutra.

Događaj CNN-a u gradskoj vijećnici u New Hampshireu prošle sedmice pokazao je bivšeg predsjednika Donalda Trumpa – prvog kandidata za republikansku predsjedničku nominaciju 2024. – duboko preziran prema američkoj demokratiji sa svojim svježim i lažnim tvrdnjama da je dobio reizbor 2020. i njegovim umanjivanjem onoga što je stvarno dogodilo se kada su njegove pristalice napale američki Kapitol 6. januara 2021.

Trump je signalizirao da će vratiti američku diplomatiju u dane kada je uživao u sjedenju sa moćnim liderima na sastancima na kojima su bili Putin, Xi i sjevernokorejski tiranin Kim Jong Un. U New Hampshireu je, na primjer, odbio da kaže da li želi da demokratska Ukrajina ili Rusija dobije rat. U međuvremenu, Trump je na svojim političkim skupovima obećao svojim sljedbenicima da će srušiti institucije upravljanja i nezavisni pravosudni sistem koji ga nastoji pozvati na odgovornost u višestrukim krivičnim istragama.

A prošle sedmice, usred najveće granične krize, obećao je da će pokrenuti najveću masovnu deportaciju migranata u historiji SAD. S obzirom na obim podrške koju Trump uživa u primarnoj utrci Republikanske stranke i kroz višestruke intervjue s biračima, jasno je da je njegov čin pogodio među njegovim pristalicama, koji su dugo prezirali institucije Washingtona za koje vjeruju da im se snishode.

Biden je često govorio da je Trumpova dvosmislenost o ekstremizmu nakon smrtonosnog marša bijelaca u Virdžiniji 2017. bila ono što ga je uvjerilo da se ponovo kandiduje za funkciju. Takva poruka bila je u središtu demokratske srednjoročne kampanje prošle godine. I to je već temelj Bidenove kandidature za reizbor.

Bitka za dušu nacije

Tema mu je bila na umu u subotu u uvodnom obraćanju diplomcima Univerziteta Hauard u Vašingtonu, koje je takođe poslužilo kao pregled njegove poruke crnim biračima – kritičnoj demokratskoj izbornoj jedinici na koju će se oslanjati za izlaznost u novembru 2024.

"Ovo je još uvijek bitka za dušu nacije", rekao je predsjednik, pozivajući na nove napore da se suprotstavi napadu na američke izbore i pravo glasa i nabacivši "bodež u grlo demokratije" koji je bio koje je Trump iznio 2020. i početkom 2021.

Pozadina mnogih Bidenovih domaćih inicijativa je pokušaj da se nekim biračima privučenim Trumpovom snažnom retorikom i omalovažavanjem vlade dokaže da demokracija još uvijek može dati rezultate. Zato je donio dvostranački zakon o infrastrukturi koji šalje milijarde dolara projektima širom zemlje. Bijela kuća tvrdi da je ta mjera pokrenula industrijski oporavak - uključujući u mnogim područjima, poput Srednjeg zapada, gdje je Trumpova podrška bila jaka.

Biden je više puta pozivao na međunarodnu borbu za očuvanje demokratije kako bi dopunio onu za koju kaže da vodi kod kuće. Na samitu demokratija koji je sazvao u Bijeloj kući u martu, on je naveo svoje predsjedništvo i ogromne napore Zapada da spase Ukrajinu kao znak zaokreta u historiji udaljavanja od autokratske vladavine, kao i znakove demokratskog oživljavanja u dijelovima Azija i Afrika.

"Zahvaljujući posvećenosti lidera okupljenih danas i upornosti ljudi u svim regijama svijeta koji traže da se poštuju njihova prava i da se njihov glas čuje, vidimo stvarne pokazatelje da ovdje preokrećemo stvar", rekao je Biden.

Poraz za Erdogana bi uklonio lidera koji je dvije decenije radio na slabljenju uticaja demokratskih institucija u Turskoj, kao što su sudovi, štampa i ključne baze ekonomske moći. U novom mandatu, međutim, on bi vjerovatno dodatno smanjio slobode dok bi nastavio da frustrira zapadne lidere.

Proteklih mjeseci, na primjer, Erdogan je blokirao ulazak Švedske i Finske u NATO nakon što su njihovi lideri odlučili da se pridruže alijansi nakon Putinove invazije na Ukrajinu. Zahtijevao je razbijanje kurdskih prognanika u dvije nordijske zemlje koje smatra teroristima. Na kraju je ukinuo svoj veto na Finsku, ali još uvijek blokira pristupanje Švedske. Taj potez je bio klasičan primjer kako Erdogan promiče svoje – i nominalno turske – interese, bez obzira na postojeće strukture saveza i zašto je on dugo bio glavobolja Zapada.

Uoči izbora, Kilicdaroglu je na vrlo sličan način govorio o potrebi očuvanja demokratije kao što Biden radi u SAD. Odjek u njihovoj retorici bio je još jedan znak kako su se stvari promijenile – u toj se Amerika, dugogodišnji čuvar demokratija u inostranstvu, sada suočava sa nekim od istih prijetnji vladavini zakona kod kuće.

Biden je dao donkihotski komentar o izborima u Turskoj nakon što je u nedjelju naišao na grupu novinara tokom vožnje biciklom u Rehoboth Beachu u Delawareu, rekavši: „Nadam se da će pobijediti onaj ko pobijedi. U tom dijelu svijeta ima dovoljno problema.”

Bidenova potraga za očuvanjem demokratije u inostranstvu oživjela je klasičnu dilemu koja je dugo komplikovala američku vanjsku politiku - šta učiniti kada se sukobe demokratske vrijednosti i strateški interesi zemlje.

Primjer Saudijske Arabije i Tajlanda

Ovaj čin balansiranja se najdramatičnije iskristalizirao posljednjih godina ubistvom i rasparčavanjem Jamala Khashoggija, kolumniste Washington Posta i rezidenta SAD, u saudijskom konzulatu u Istanbulu 2018. Usred oluje globalnih kritika, Trump je odbio prekinuti veze sa saudijskim moćnikom i de facto vođom Mohammed bin Salmanom, obrazlažući da su SAD i kraljevstvo imali unosne komercijalne veze – uključujući milijarde dolara u prodaji oružja.

Biden je u kampanji 2020. zahtijevao preispitivanje odnosa SAD sa Saudijskom Arabijom, ali je, kao predsjednik, otputovao tamo i i kritizirao prijestolonasljednika prošle godine u vrijeme kada su SAD pozivale kraljevstvo da pumpa više nafte kako bi se ublažile visoke cijene benzina koje su štetile demokratama.

Slična dilema mogla bi se odigrati u manjem obimu u drugom kraljevstvu – Tajlandu, nakon izbora u nedjelju na kojima su progresivne, demokratske stranke vodile kampanju za obnavljanje pune demokratije nakon godina vladavine koju je podržavala vojska i lidera na koje su snažno uticali moćni generali u zemlji. Svaki pokušaj konzervativnog establišmenta da suzbije poraz povećao bi pritisak na SAD da se izjasne u korist demokratskih reformi. Ali to bi rizikovalo guranje Tajlanda – dugogodišnjeg saveznika SAD koji je bio posebno kritičan za Washington tokom Vijetnamskog rata – dalje prema Kini u potezu koji bi oslabio američki utjecaj u jugoistočnoj Aziji u vrijeme kritičnih tenzija.

Takve kalkulacije naglašavaju da je podrška demokratiji – iako je ugrađena u američki DNK – često komplikovana kada je uključena šira geopolitika. I oni pomažu da se objasni zašto SAD ne mogu jednostavno ignorirati ili odbaciti regionalnog moćnika poput Erdogana, čak i ako on izađe kao pobjednik na okaljanim izborima.