Almir Džuvo imao je turbulentnu i bogatu karijeru.
Nakon što je bio ministar unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo, Džuvo je imenovan za prvog direktora Obavještajno-sigurnosne agencije (OSA). Bio je ključni čovjek za spajanje tri obavještajne agencije i formiranje jedne, državne koja će postati partner svjetskim tajnim službama.
U OSA-i se zadržao više od deset godina. Tokom njegovog vođenja, OSA je postala jedan od glavnih partnera CIA-e, kao i ostalih obavještajnih službi u Evropi.
Nakon toga, Džuvo je imenovan za ambasadora BiH pri Misiji NATO-a u Briselu. Za vrijeme njegovog diplomatskog angažmana BiH dobiva tzv. MAP.
Danas Džuvo vodi privatni biznis. Iako je isključen iz javnog života, prati sve što se dešava i analizira sigurnosno stanje u BiH, ali i regiji.
U razgovoru za Raport, Džuvo analizira stanje u regionu, BiH, šta su kritične tačke za sigurnost BiH, izvještaju hrvatske obavještajne agencije SOA, NATO putu BiH i drugim temama.
Izlazak Crne Gore iz NATO-a je naučna fantastika
Posljednje što je se desilo, a što se smatralo potencijalnom prijetnjom po stabilnost regiona bili su izbori u Crnoj Gori. Je li to bila realna opasnost?
Rekli su mi da sam bio optimističan, međutim ja mislim da postoje mehanizmi koje će uređivati određene stvari. Nijedna vlast ne može da ne preuzme obaveze koje je prethodna vlast ostavila. Povlačenje Kosova ne dolazi u obzir, izlazak iz NATO-a je naučna fantastika, tako i druge stvari koje su važne za Crnu Goru neće biti upitne.
Možemo reći da na tom planu neće biti nikakvih problema?
Ta koalicija može opstati samo ako bude sarađivala s međunarodnom zajednicom. Ona nije tako stabilna, ona se sastoji od dva-tri faktora koja nisu baš kompatibilna i bliska. Suprotni su u svojim razmišljanjima. Nikome nije stalo da se Crna Gora destabilizira.
Hoće li se mijenjati odnos BiH i Crne Gore?
Nema potrebe, jer mi nismo imali otvorenih pitanja s Crnom Gorom. Mislim da će odnosi ostati isti. Imamo i sarajevskog studenta u vlasti, valjda ima još neke simpatije.
Za razliku od Crne Gore, odnosi BiH i drugih zemalja u regiji nisu baš na najvišem nivou. Do koga je to? Je li to do inertnosti naše vlasti ili nedostatka želje susjeda?
Mi kao država se moramo odrediti šta mi to želimo, koji su naši ciljevi. Onda možemo ići prema susjednim zemljama s bilateralnim sastancima i rješavati probleme. Po meni je neshvatljivo da se ide od najtežeg do najlakšeg pitanja. Po meni treba ići od najlakšeg i tako uspostavljati povjerenje koje je ključno. Jer kada ima povjerenja, lakše je i teška pitanja rješavati. Moramo dovesti i Beograd i Zagreb u Sarajevo i da Sarajevo bude prisutno u Zagrebu i u Beogradu. Mi se bavimo posljedičnim stvarima, umjesto da pravimo strategiju. Predsjedništvo BiH, kao neko ko vodi vanjsku politiku, to mora uraditi i spustiti na institucije. Dok to ne bude, mi nećemo imati normalne odnose sa susjedima.
Ko je glavni krivac što to nemamo?
Tu nema jednog krivca. Prva stvar koja ne postoji jeste razumijevanje i ne postoji želja za kompromisom na kojem funkcionira cijeli svijet. Pa EU sa svojih 28 članica funkcionira na kompromisu. Druga stvar je zašto sve ide medijski? Zašto sve što meni ne odgovara prvo mora da ide u medije. Ako mi nešto ne odgovara, valjda ću vas pozvati i to rješavati. Dakle, prvo se mora sjesti i razgovarati. Sve stranke pozvati i napraviti 10 ciljeva i praviti politiku. Pazite, i Hrvatska i Srbija su kompaktne zemlje, homogene i imaju jasan i jednostavan sistem. Mi nemamo nikakav prijedlog kako i šta raditi. To je inferiornost naša i ona je proizvod toga što nemamo dogovor.
Ima li BiH famozni ANP? Nema
Ne postoji kod nas ni konsenzus za unutrašnja pitanja. Od EU do NATO-a. Vi ste bili ambasador BiH u NATO-u. Puno je bilo govora o tome imamo li taj famozni ANP ili ne. Šta vi mislite?
Stvari u NATO su veoma jednostavne. Dobili smo MAP i iza toga ide da se dostavi ANP.
Jesmo li ga mi dostavili?
Tu neku formu koju smo mi dostavili nije ono što bi 100 posto trebalo da bude. Ali ni to nije problem. Dovoljno NATO ima strpljenja da nas čeka kao što nas je sve ove godine čekao. Opet se vraćamo na taj konsenzus. Mora se sjesti i dogovoriti. Bolje naći kompromis bilo kakav, prvu godinu da date 10 posto, drugu 20 itd. Vrlo teško ćemo mi to prelomiti na 100 posto, ali hajmo naći neki put kako ćemo to rješavati. NATO će na to pristati, da slažemo sve to 10 godina. Hrvatskoj i Albaniji je trebalo 8 godina, hajmo mi 12 da budemo na tom putu. Važno je biti na tom putu.
Jesmo li mi uopće na tom putu? Jedni tvrde da jesmo i da je to nezaustavljivo, drugi kažu da nismo ni krenuli.
Mi smo u vakuumu. Prije šest mjeseci sam dao intervju za magazin Start i rekao sam da Srbija puno više sarađuje s NATO-om nego BiH. Prije 15 dana američki general kaže da je saradnja Srbije s NATO-om na puno višem nivou. Vjerujete mi, saradnja s NATO-om je nešto što je nezaobilazno. Biti u NATO-u, biti blizu NATO-a, može samo donijeti benefite.
Ja mislim da ako se nađe neka vrsta konsenzusa ovdje, da će taj put biti nezaustavljiv. Ne vjerujem ni da će Srbija blokirati taj put, jer Srbija ima interes da bude u dobrim odnosima. Vojna neutralnost koju Vučić zagovara je u tom pravcu.
Kako uopće vidite ovaj sastanak u Vašingtonu - Srbija, Kosovo i SAD. Vidjeli smo da je Srbija odmah prekinula vojne vježbe pod pritiskom... Koliko je to sve dobro i šta to na kraju znači?
Zašto mislite da je pod pritiskom?
Pa tako je Aleksandar Vulin, ministar odbrane Srbije, rekao.
Ja mislim da je to deal. Svako je u tome nešto dobio. Amerikanci su svima nešto ponudili. Svi su kao izašli nezadovoljni, a svi s punim kesama. Jedno je ono što se kaže za javnost a drugo ono što se zaista dešava. Mislim da su tu profitirali svi. To otkazivanje vojnih vježbi nije slučajno. Dakle sve je interes i Srbija je prepoznala svoj interes. Kako je Churchill rekao - Velika Britanija nema prijatelje, ima samo interese. To je suština.
O ruskom utjecaju
Kad smo kod SAD, Mike Pompeo dolazi u Hrvatsku i najavljuje se da bi BiH mogla biti jedna od tema...
Hrvatska je članica NATO i EU. Razgovori o BiH će biti sigurno i o regionu, njima je to interes. Oni imaju interes da ovo stabiliziraju iz nekoliko razloga. Prvo da se zaustavi ovaj prodor s istoka. Ovo je labilno područje i interes Rusije jeste da ovo destabiliziraju.
Koliko je zaista taj utjecaj Rusije? Nekad se čini da se preuveličava, a nekad minimizira? A tu je i navodni utjecaj Kine...
Onoliko koliko mi dozvoljavamo.
Evo da promijenim pitanje: Koliko mi dozvoljavamo?
Pitanje je i koliko oni žele da utječu ovdje. Ja bih rekao da oni žele da ovo destabiliziraju jer graničimo sa zemljom koja je NATO i EU. Sad neki veliki interes Kine i Rusije ja ne vidim, osim u toj destabilizaciji. I to je vrlo jednostavno, pa mi graničimo s EU preko 1.000 kilometara.
A koliko to može biti opasno po nas?
Ovisi o tome šta mi želimo. Ako mi želimo dovesti, na primjer, Huawei, a cijeli zapadni svijet ga izbjegava, onda očigledno mislimo da je to ok.
Je li Huawei opasnost? Mogu li kupiti naše podatke i zloupotrebljavati?
Ja vjerujem da jeste. Sve što je u zraku je lako dostupno. Nije to samo za Huawei. Sve te kompanije to mogu. Ali ako zapadni svijet zbog toga izbjegava Huawei, mi trebamo vidjeti šta želimo. Je li mi mislimo da je to dobro, ok, pitanje možemo li izdržati pritisak? Dakle sve je interes i do onoga šta mi želimo.
Organizirani kriminal i korupcija
Gdje trenutno vidite najveću opasnost po sigurnost BiH? Koje su tačke najkritičnije?
Korupcija je nešto što nas godinama prati. Toga će uvijek biti. Ali, što manje korupcije to su institucije jače. Ono što može biti veliki problem jeste organizirani kriminal. On će biti sve veći i veći. U vrijeme pandemije kada je sve manja kupovna moć, kada prihodovna strana opada, ljudi ostaju bez posla...
Imate s druge strane veliki priliv migranata, koji su kroz samu svoju strukturu, koja je rodovski povezana, u smislu da imaju potpuno drugačiji način komuniciranja, ponašanja, mentaliteta. Oni će da bi opstali, da bi preživjeli postati dio organiziranog kriminala. Bojim se da bi oni mogli biti ta struktura, koja će u narednih nekoliko godina - ako se ne pozabavimo tim problemom - predvoditi organizirani kriminal. Kao što to rade sad u zapadnim zemljama. Dakle, ako sad ne počnemo nešto raditi na tome, mi ćemo to imati za nekoliko godina.
Jesmo li već zakasnili?
Ne mislim. Mislim da smo pasivni. Možda imamo tu i taj emotivni dio, pa smo to ispočetka gledali kao nešto što se nama desilo pa smo pomagali. Ali ja sad ne vidim da ovi ljudi imaju humanitarni problem. To su mladi ljudi, radno i vojno sposobni. I kad pogledate kako prose, kako rade... Pogledajte kako su oni raspoređeni, organizirani.
Prvo će između njih izbiti neki sukobi, nejasnoće... Onda će uspostaviti određene strukture i početi raditi organizirano. I pazite, protiv toga ne može policija. To mora biti politička odluka - šta će se i kako raditi.
Terorizam se spominje kao još jedna moguća kritična tačka. Jedan dio boraca iz Sirije se vratio, još jedan kontingent se čeka. Kako smo se izborili s tim, je li to opasnost?
Pa samim raspodom kalifata i ISIL-a ta opasnost se smanjila. Uvijek postoji mogućnost da neko individualno izvrši neki napad. Naravno, ja vjerujem da službe i policije drže pod nadzorom te ljude i zbog toga sumnjam da može doći do eskalacije. Ti ljudi nemaju više ni baze, to je razbijeno.
Jeste li vidjeli novi izvještaj SOA-e, hrvatske obavještajne službe?
Nisam pročitao izvještaj, samo sam fragmente vidio pa ne mogu dati konkretan odgovor, ne znam da li je to izvučeno iz konteksta. Ne sviđa mi se konotacija.
Konotacija je loša i po ovome što ste pročitali, kako ga ocjenjujete, kakve to efekte može imati?
Ako je izvještaj takav kakvim se predstavlja, naše institucije koje rade na tome moraju sjesti s hrvatskima i razgovarati o tome. Da se vidi šta je, šta ste vi napisali, šta je od toga tačno, a šta nije, kakva je saradnja, da vidimo ko s kakvim podacima raspolaže. Ali, osnovna stvar je saradnja, to generira odnose. Pretpostavljam da će se to uraditi. Sjesti i razgovarati o tome.
Je li to reflektira i odnose dvije države?
Pa vidite i sami da ti odnosi nisu najbolji. Vidite po izjavama čelnika država, ping-pong se igra već mjesecima.
U tom izvještaju se spominju neki ekstremistički pokreti. Znamo da imamo selefijske pokrete, sela koja žive po nekim svojim pravilima, imamo četničke pokrete koji paradiraju po RS. Jesu li oni opasnost?
Svaki ekstremizam je opasan. Sjetite se 90-tih kada su navijačke skupine pravile haos, a kasnije se pretvorile u horde koje su sijale smrt. Dakle, uvijek postoji opasnost ekstremističkih skupina, bili to četnici ili neki drugi. To su skupine ljudi koji imaju ekstremna razmišljanja i oni mogu uvijek biti detonator. Ali to se sve rješava zakona. Dakle, zabrani se paradiranje bilo kakvih ekstremista. Zakon mora postojati, za pravnu državu to mora postojati, kako bi moglo i pravosuđe djelovati.
Pratite li ova prepucavanja unutar pravosuđa, Suda BiH i Tužilaštva BiH?
Mislim da su to individualni sukobi, lični sukobi koji su preneseni na institucije - Sud BiH, Tužilaštvo BiH, VSTV - i koje plaća na kraju država. I gubi se povjerenje u te institucije, to je najgore. Kakvu god da kasnije presudu da donesu, ljudi to gledaju drugačije. Mislim da ti ljudi to moraju rješavati između sebe, sjesti za isti stol i razgovarati. To bi trebao raditi i šef VSTV-a, kao medijator.