Svijest je individualizirana ljudska karakteristika i emanat našeg moždanog konektoma.
Ljudska svijest uključuje kao svoj najznačajniji segment i samosvijest, koja znači da smo svjesni sebe kao jedinstvene individue separirane od drugih i drugačijeg, ali istovremeno i prožeti drugim i drugačijim pri čemu je u nama jasno definirana granica našeg sebstva.
Izgleda da, osim nas, još samo majmun prepoznaje sebe u ogledalu, ali majmun nema dvije bitne ljudske metalne sposobnosti za čije postojanje je preduslov puna svijest, a koje nas ujedno dijele od svih ostalih živih organizama: introspekciju i anticipaciju.
Mentalno djelovanje
Čovjek ima i sistem automatiziranog motornog i mentalnog djelovanja. Taj sistem se razlikuje od onoga što nazivamo nesvjesno i podsvjesno. Nesvjesno je velikim dijelom direktno povezano sa sviješću, nastaje djelimično potiskivanjem određenih svjesnih sadržaja, a djelimično u sebi sadrži duboke porive, zanemarena intuitivna znanja, te kolektivne predodžbe vrste.
Vrlo je bitno razlučiti nesvjesno u frojdovskom smislu riječi i gubitak svijesti odnosno nesvijest. Nesvjesno je svijesti skrivena mentalna teritorija koja pripada samoj srži sebstva, dok je nesvijest rezultat morfološko-strukturalnih promjena u mozgu i/ili moždanom stablu i ona ukazuje na reverzibilno ili ireverzibilno ukidanje sebstva.
Prilikom anestezije svijest se gubi postepeno kroz četiri faze: analgezija, uzbuđenost, hirurška anestezija i depresija disanja. Svijest se gubi postepeno (poput rasvjete sa prigušivačem) što znači da svijest ne funkcionira po principu ‘sve ili ništa’. Anestetici djeluju na membranu neurona prigušujući stvaranje električnih potencijala.
Očigledno da ne postoji jedan izolirani centar svijesti. Puna, zrela, sadržajna svijest podrazumijeva aktiviranje velikih neuronskih krugova, te njihovu interakciju i sinhronu aktivaciju. Pod uticajem različitih medikamenata (droga), ali i kod djece, broj i veličina neuronskih krugova je značajno reducirana pa je ovakva svijest zarobljena u sadašnjem trenutku. Djeca, ovisnici i psihički nezreli adulti se vrte u emocionalnom vrtlogu jer kad se nalaze u stanjima karakteriziranim intenzivnim emocijama za njih postoji samo sadašnji trenutak, a gube rezon i logično razmišljanje. Iz ovoga jasno proizilazi da su emocije evolutivno, filogenetski i ontogenetski ustvari rudimentarni oblik svijesti. Pobuđivanje korteksa mozga odnosno aktiviranje većeg broja neuronskih krugova u sinhronu cjelinu vodi većoj svjesnosti.
Danas se široko prihvaćena ‘globalna teorija radnog prostora’ svijesti (engl. Global Workspace Theory) predložena od Bernarda Baarsa 1983 godine.
Svijest se prema njoj poredi sa pozorištem/teatrom. Svjesni sadržaj podsjeća na svijetlu tačku na pozornici, dok čitav ostali teatar koji ostaje u mraku prezentira nesvjesne sadržaje.
U tom teatru svjesnosti, pozornica (engl. stage) predstavlja našu radnu memoriju koja nam omogućava da svjesno manipuliramo ograničenu količinu informacija tokom kratkog vremenskog perioda. Naša selektivna pažnja usmjerava šou tako što osvjetljava akciju pojedinih glumaca koji se nalaze na pozornici i koji predstavljaju svjesne procesore u mozgu, dok svi ostali, koji se tog trenutka nalaze u teatru, su također procesori koji paralelno djeluju, ali nesvjesno. Oni ostaju u mraku, neosvijetljeni.
Spavanje je oblik svijesti. Tokom spavanja bez snova (non REM), mozak prolazi kroz 4 faze koje se nekoliko puta ponavljaju i pri kojima san postaje sve dublji. Međutim, tokom REM (‘Rapid Eye Movement’) faze spavanja čovjek uvijek sanja i ovu fazu karakterizira brzo pokretanje očnih jabučica i ukučenost mišića (što je mehanizam da se spriječi izvršenje radnji iz snova). Reptili ne sanjaju i nemaju REM faze sna. Ali svi sisavci sanjaju. Čovjek sanja 1-2 sata tokom noćnog spavanja. Zanimljivo je da se ljudski fetus stalno nalazi u REM fazi. Fetus neprestano sanja.
Snovi su posljedica bazičnog rada mozga. Tokom sna je pobuđen mali broj neuronskih krugova tako da u stanju sna preovladavaju emocije, a nedostaje složeno logično mišljenje. Kod shizofrenije postoji nelogično mišljenje koje liči na budno sanjanje, uz evidentnu neravnotežu neurotransmitera dopamina u mozgu što dovodi do neoubičajenog aktiviranja pojedinih neuronskih krugova. Ustvari, snovi su najniži nivo normalne svijesti u kojima dominiraju emocije usljed aktiviranja relativno malog broja neuronskih krugova mozga. Očekivati je da sisavci imaju razinu svijesti koja liči na snove, u kojoj osjećaji i sadašnji trenutak apsolutno dominiraju i preovladavaju. U takvom stanju nedostaje razmišljanje, faktičko (činjenično) pamćenje i anticipiranje.
Ljudski mozak nesvjesno obrađuje informacije skoro trenutačno, ali nam treba oko pola sekunde da bi postali svjesni te obrade, odnosno da bi te informacije dozvali u svijest. Očigledno je da mozak nesvjesno funkcionira na brz i efikasan način, tako da većina jednostavnih, čak i nekih složenih, fizičkih vještina uopće ne mora biti dozvana u svijest niti biti svjesno procesuirana. Međutim, svijest je preduslov našeg unutrašnjeg, duhovnog života. Mozak često donosi odluke za neku akciju, a mi toga postajemo svjesni naknadno, tačnije skoro sekundu nakon nesvjesne pripreme te odluke u mozgu. Svjesna odluka kasni za njenom nesvesnom pripremom ili čak za njenom definitivno uobličenom nesvjesnom formom. Naša svjesna odluka je naknadni produkt nesvjesne odluke našeg mozga.
Učenje vještina
Ljudi, ali i neki sisavci, imaju intuitivni, brzi, nesvjesni misaoni proces koji spontano donosi odluke bez ikakvog napora. Međutim, čisto ljudsko, svjesno nastojanje da uključimo i onaj drugi, samo čovjeku svojstven mentalni sistem, znači da pokušavamo logikom, aktivacijom faktičkog pamćenja i projekcijom sadržaja u budućnost modificirati spontanu intuitivnu odluku donesenu na osnovu bazičnog nesvjesnog misaonog toka. Prvi sistem je bio bitan u procesu evolutivne selekcije, a ovaj drugi je neophodan savremenom čovjeku u procesu kompleksnog mišljenja i realiziranja vizija.
Kada čovjek uči neku vještinu aktivira se prefrontalni korteks, a kada je nauči ona postaje određena vrsta mentalno-motornog automatizma. Prilikom izvođenja vještine, koja je prethodno definitivno usvojena, ne javlja se više rutinska aktivacija prefrontalnog korteksa.
Kako kaže nobelovac Daniel Kahneman, svjestan čovjek ima tzv. ‘doživljajno ja’ i ‘pamteće ja’. Praktično mi smo u velikoj mjeri ono što pamtimo, tako da je važnije to što se trajno i svjesno sjećamo, neko što doživljavamo trenutno jer naše svjesno sjećanje može modificirati doživljeno na vrlo radikalan način i tako mijenjati našu svjesnu percepciju događaja i doživljaja.
Svjesnog čovjeka čini njegov mozak obojen jedinstvenom individualnošću koja je rezultat neponovljive kombinacije zadatog genetskog okvira i orginalnog pojedinačnog puta kroz život.
