Pisati o nogometu u Bosni i Hercegovini odavno je samo po sebi kazna. Samo činjenica da rokovi stvarno postoje i da vam urednici pušu u leđa može vas natjerati da bijeli prostor ekrana još jednom pokušate ispuniti barem donekle suvislim rečenicama koje bi trebale opisati generalnu sliku stanja loptanja, a zbog kojeg nećete imati osjećaj da se vrtite u krug i borite s vjetrenjačom.
Na prvi pogled stvari uopće ne bi trebale biti takve. Bosanskohercegovačka Premijer liga završit će se idućeg vikenda, a u posljednjem kolu tri će se ekipe — i to tri lokalna rivala — kroz tri različite utakmice boriti za dva mjesta u europskim natjecanjima. Na dnu posljednje tri momčadi razdvajaju samo tri boda, pa će se jedna radovati više od ostalih. U srijedu je odigrano i finale Kupa, u kojemu smo gledali dvije prvoplasirane ekipe iz prvenstva, a pobjednika dobili tek nakon raspucavanja jedanaesteraca.
Vrhunac je, pak, bio prošlog vikenda kada je banjalučki Borac nakon 10 godina čekanja osvojio titulu prvaka, prekinuvši apsolutnu dominaciju Sarajeva i Zrinjskog, koji su međusobno podijelili posljednjih sedam titula. Uz sve to, Banjalučani su do pehara — proslavili su ga s navijačima koji su se vratili nakon 14 mjeseci — došli uz spektakularnih 10 pobjeda u posljednjih 11 utakmica, nadoknadivši tako 13 bodova, koliko su zaostajali na kraju jesenjeg dijela prvenstva…
Pa dobro, kud ćeš bolje od svega toga?
I zapravo nas to i dovodi do suštine problema oko kojega se BiH nogomet, svejedno reprezentativni ili klupski, vrti već 20-ak godina, konstantno udarajući u isti zid na kojemu rade ljudi istih principa i karaktera. Sve to je potvrda da nogomet u ovoj zemlji ima potencijal biti i bolji i kvalitetniji i zanimljiviji i isplativiji, ali oni koji ga vode ili ne žele ili nisu sposobni voditi ga u tom smjeru.
Borac je zaista imao sjajnu završnicu prvenstvene sezone. Zimus je 57-godišnjeg Vladu Jagodića, koji ga je vodio i kada je 2011. osvojio prvu titulu, zamijenili mlađim i perspektivnijim Markom Maksimovićem, koji je iza Nove godine proslavio svoj 37. rođendan i pred kojeg je postavljen cilj da izbori Europu. Na ruku mu je išla činjenica da je klub, za razliku od većine konkurenata, uspio zadržati ključne igrače u Goranu Zakariću i Almedinu Ziljkiću te veteranu Stojanu Vranješu, te dodatno pojačati momčad s nekoliko solidnih igrača, prije svega Dinom Ćorićem iz Širokog Brijega, Dejanom Uzelcem iz Slobode, te napadačima Panagiotisom Moraitisom i Elvisom Mehanovićem, koji su nadomjestili ozlijeđenog i superperspektivnog Jovu Lukića.
Klub koji je još prije dvije sezone igrao u nižem rangu natjecanja, u čijem je ovogodišnjem budžetu najveća stavka skoro pet milijuna maraka koje je dobio od entitetskih i gradskih vlasti, do 22. kola je izgubio ukupno osam utakmica, i to protiv osam različitih suparnika, što u praksi znači da samo tri momčadi u ligi ove sezone nisu pobijedile prvaka. No, nakon što je Borac u Mostaru protiv Veleža pregažen bez ispaljenog metka, a Maksimović svoj mandat stavio na raspolaganje, stvari su se drastično promijenile.
Tri dana kasnije Borac je izbacio Široki u Kupu, a onda u seriji savladao sve suparnike u ligi osim Veleža, s kojim je u Mostaru igrao 1-1. Ključni je, naravno, bio trijumf na Koševu kod aktualnog prvaka FK Sarajeva, koje je u tom trenutku i dalje imalo prednost na vrhu i nakon kojeg je voda naglo išla na mlin zahuktalog Borca.
Potpuno suprotnu krivulju imalo je Sarajevo.
Momčad je dominirala prvim dijelom prvenstva, bila bez poraza, pa je na pauzi imala +9 u odnosu na prvog pratitelja Željezničar, a +13 u odnosu na Borac. Klub je prodao dvojicu svojih najboljih igrača, Benjamina Tatara i Amara Rahmanovića, te s ogromnim samopouzdanjem ušao u drugi dio. No, to se samopouzdanje počelo rušiti nakon poraza od Zrinjskog kod kuće, a Sarajevo je, kada se prvenstvo lomilo, postiglo tek sedam golova u 12 utakmica, od čega tri u gradskom derbiju protiv Željezničara. Pucali su na Koševu sebi u koljeno, i tako, bez ikakve sumnje, bili ti koji su daleko najviše pomogli Borcu da dođe u situaciju da kolo prije kraja proslavi titulu.
Željo, koji je na polusezoni bio drugi, potpuno se ugasio, napravivši nevjerojatnu seriju bez pobjede u drugom dijelu prvenstva, što mu se nije dogodilo nikad u novijoj povijesti. S druge strane, Velež je uvezao 19 utakmica bez poraza, Zrinjski se konsolidirao pod vodstvom Sergeja Jakirovića, a mlada momčad Širokog pod palicom Tonija Karačića držala korak, ali u izuzetno izjednačenoj ligi sve te su momčadi prije ili kasnije kiksale i prosipale bodove, pa se Borac izdvojio i kroz cilj protrčao prvi.
Ispostavilo se da je Maksimović, barem prema onome što smo do sada u praksi vidjeli, jedan od onih trenera čija se nogometna filozofija prije svega bazira na individualnoj kvaliteti koju ekipa posjeduje. Najjednostavniji mogući plan, bez pretjeranih korekcija i intervencija, čak ni kada stvari ne funkcioniraju, potpuno se uzdajući u znanje koje ova momčad očigledno ima.
Borac je na kraju ekipa koja je postigla najviše golova (57), od kojih je čak 21 došao nakon prekida. Učinak u završnici daleko je ispred konkurenata — drugoplasiranom Sarajevu, prema InStatovim podacima, trebalo je 190 stvorenih prilika za 50 golova (26 posto), Velež je svojih 47 zabio iz 171 šanse (27 posto), dok je Borac imao nevjeratnu učinkovitost od 41 posto (57 golova iz 138 stvorenih šansi); više šansi od Banjalučana stvorili su i Zrinjski i Široki i Tuzla City i Željezničar, ali nitko nije imao ni približno tako dobru završnicu.
Međutim, pitanje koliko je zapravo dobar novi prvak Bosne i Hercegovine ostalo je, nažalost, u sjeni svega onoga što se događalo u samoj završnici prvenstva, a nema veze sa samim terenom.
Činjenica da je Borac u prvenstvu posljednji put poražen 5. ožujka, a da je 10 dana kasnije predsjednik saveza postao njegov dojučerašnji predsjednik Vico Zeljković sama je po sebi dovoljna da se na tako plodonosnom tlu kakvo je balkansko rodi izuzetno bogata sezona teorija zavjere. No, da je to mnogo više od običnih naklapanja potvrdilo se samo četiri dana kasnije, kada je Komisija za hitnost NSBiH odlučila smijeniti šestoricu članova Komisije za suđenje.
Zeljković se još prije imenovanja javno hvalio kako će “počistiti sudačku komisiju”, i to je doslovno bio prvi potez koji je napravio. I to ne bi bilo čudno, s obzirom na to da je u BiH suđenje generalno dosta slabo i mnogo se repova vuče iz prošlih sezona, ali stvari su se u posljednjih mjesec dana očito promijenile na gore. Gotovo da nema runde natjecanja nakon koje se netko nije žalio na suđenje — postojeći i nepostojeći penali, previdi kod zaleđa, (ne)ispravni jedanaesterci, poništeni golovi, treći kartoni te gomila prekrašaja, koji su u nekim utakmicama išli i do gotovo 50, stvorili su neizbježnu sliku o neregularnosti natjecanja.
Umjesto da Zeljkovićeva komisija ponudi rješenje, ona je postala ne samo dio, nego uzročnik problema. Nelogično vraćanje ranije drastično kažnjenih sudaca ili onih koji nisu bili u stanju položiti norme i pretvarajući ih u ljude od najvećeg povjerenja u utakmicama koje su odlučivale završnicu prvenstva, savršene ocjene za očigledne previde i prema zemljopisu potpuno nevjerojatno delegiranje te ignorantsko ponašanje novog predsjednika — sve su to bili samo dodatni aduti za sve one koji su tvrdili da je Zeljković taj koji određuje završnicu prvenstva. A klubovi kakvi jesu, s gomilom svojih problema, lako su prihvatili takvu igru, pa smo na kraju dobili totalni kaos u kojemu se jedna od najuzbudljivijih završnica prvenstva ikada pretvorila u cirkusku predstavu, kakve sada već tradicionalno organiziraju ljudi u Nogometnom savezu Bosne i Hercegovine.
Nju je zaokružio sarajevski Olimpik, koji je dva kola prije kraja odlučio naprosto istupiti iz lige. Savez optužuje klub da to radi zbog dugova, a u klubu tvrde da ne žele sudjelovati u režiranom prvenstvu, u kojemu im je namijenjena sudbina ekipe koja će ispasti. Njih je to gurnulo u zadnji rang natjecanja, ali je zapravo osiguralo ostanak u ligi ekipi Krupe, te olakšalo posao Širokom u borbi za Europu, s obzirom na to da će zadnje kolo na gostovanje Radniku, koji se ni teoretski ne može spasiti, iako bi možda mogao da je Olimpik (bio) na terenu.
Uza sve to, Savez je na kraju donio odluku koja je suprotna svim svojim ranijima vezanim uz Covid-19 protokole, uključujući onu kada je prošle sezone prekinuto prvenstvo, po kojoj klubovi koji imaju dozvolu lokalnih vlasti mogu koristiti smanjeni kapacitet stadiona. Borac je titulu prvaka tako proslavio pred skoro punim stadionom i dodao još jedan argument onima koji tvrde da je novi prvak povlašten u Nogometnom savezu.
I naravno da je zbog svega ovoga još jednom gadljivo raditi rekapitulaciju događanja u bosanskohercegovačkom nogometu, jer ona sama po sebi gotovo nikada nema veze s loptom i terenom. Svima nama koji želimo pričati isključivo o nogometu svega je preko glave, ali vjetrenjače se nikada ne prestaju vrtjeti, jer uvijek ima ružnih vjetrova.
I bez obzira na to tko je u čitavoj priči u pravu, i koliko su zaista neki manje ili više privilegirani, i koliko je to ustvari odlučilo prvenstvo koje je osvojila realno jedna od najboljih ekipa u ligi, činjenica da je će na kraju ove sezone uz sve rezultate ići i zvjezdica, fusnota s pitanjem koliko je zapravo Premijer liga regularna; pitanjem na koje nikad nitko neće odgovoriti. A to nije ni prvi, čini se ni zadnji put. I naravno da se sve ovo moglo izbjeći, čak i na za teorije zavjere najplodnijem tlu, ali očito je da to nitko nije želio napraviti.
Zato su se još jednom u Nogometnom savezu Bosne i Hercegovine, ovaj put s novim predsjednikom ali starim i već isprobanim poltronima, potrudili da priča na kraju bude o njima i njihovim interesima, a ne o onima koji to na terenu zasluže. Jer to je već dugo, a i bit će još dugo, jedina realnost BiH nogometa.
