Prodrijevši duboko u duhovni život muslimana, ramazan je ušao u produkte naše duhovne kulture i jedna je od velikih tema bošnjačke književnosti, o čemu je Preporod razgovarao sa Eminom Hatunić, profesoricom bosanskog jezika i književnosti u Behram-begovoj medresi u Tuzli.
Govoriti o ramazanu u našoj književnosti podrazumijeva i govor o ramazanu samom, kaže profesorica Hatunić na početku, jer ramazan naše živote čini bogatijim, življim, smislenijim, manje običnim i svakodnevnim.
"Kada razmišljamo o tome šta to ramazan čini tako drukčijim od svih ostalih dana u jednoj ljudskoj godini, naći ćemo da je to, osim pojačanog ibadeta, zajedništvo i druženje s ljudima i sreća koja iz tog zajedništva proizilazi. Zajedništvo u porodici, jer smo u porodici najbliži jedni drugima uz ramazan, zajedništvo s rodbinom, komšijama, prijateljima, zajedništvo u našoj mahali, u našem džematu. I upravo ta dimenzija ramazana možda je uticala na našu književnost tako da književnici, pišući o ramazanu, objašnjavaju Bosnu samu, i Bošnjake u njoj kao ljude koji su najsretniji kad su zajedno s drugima i dragima, ujedinjeni u jednom istinskom osjećaju blagosti, smirenosti i svetosti ramazana", ističe profesorica Hatunić, dodajući da je ramazan u toj mjeri prisutan u našoj književnosti da mnogi autori s pravom govore o svojevrsnoj ramazanskoj književnosti, karakterističnoj posebno za period prvog dijela dvadesetog stoljeća.
Islam je u kulturi Bošnjaka imao ključnu ulogu, te su brojni islamski obredi, kao i cjelokupan način života koji je proizilazio iz njih, našli svoj odraz u književnosti, tako i ramazan.
"Ramazan je u našoj književnosti bio prisutan već u narodnoj lirskoj pjesmi. Također, za jedan od najčešćih ramazanskih motiva u književnosti, a to su ramazanske noći, posebno je vezana naša epska pjesma, koja se generacijama pjevala i pažljivo slušala na ramazanskim sijelima tokom dugih zimskih ili kratkih ljetnih ramazanski noći. Posebna atmosfera koju ramazan donosi u naše kuće i mjesta može se pronaći u djelima mnogih bošnjačkih autora, kao što su Alija Nametak, Ahmed Muradbegović, Zija Dizdarević, Musa Ćazim Ćatić, Hamza Humo, Safvet-beg Bašagić, Rešad Kadić… Također, ramazan je prisutan i u djelima savremenih književnika Džemaludina Latića, Hadžema Hajdarevića, Nedžada Ibrišimovića, a nezaobilazna je tema i mnogih savremenih pobožnih pjesama, koje su poznate pod općim nazivom ilahije, tema je mnogih eseja i raznih drugih tekstova", navodi profesorica Hatunić.
U pričama u kojima je ramazan i većoj ili manjoj mjeri prisutan, nastavlja ona, neizostavna je veza doživljaja ramazana i promijenjenih društvenih prilika.
"U priči Zije Dizdarevića Ramazanska noć, radnja se odvija u hanu u kojem se tokom ramazanskih noći pjevaju junačke pjesme, a u socijalnu potku priče ramazan se uklapa samo kao atmosfera, ambijent. Opet, ramazan je glavna tema šaljive priče Na iftaru koju je Hamid Šahinović Ekrem objavio u Beharu, kao i moralno-poučne crtice Razbijena čaša i Lejletul-kadr Muhameda Galiba Okića, objavljenoj u Gajretu. Hamza Humo u priči Zlatijin ramazan govori o teškom položaju žene, koja ramazanske noći provodi uz mukotrpan vez, jer time jedino može da prehrani sebe i svoju porodicu", kazuje nam profesorica.
Ramazan je tako Musi Ćazimu Ćatiću poslužio kao inspiracija za neke od najljepših pjesama koje je napisao.
"Ramazan kao izraz istinske pobožnosti i dosljednosti u vjeri bio je inspiracija pjesmama Muse Ćazima Ćatića Ramazanska večer i Lejletul-kadr, kao i priči Post Ahmeda Muradbegovića. Ramazan nekad i sad (pri tome je ovo sad vrijeme poslije Drugog svjetskog rata) proteže se kao sjetna tema u Ramazanskim pričama Alije Nametka, gdje pisac s određenom gorčinom komentariše novonastala vremena i gubitak vrijednosti. Također, ramazan je bio nezaobilazan dio svakog mevluda, tog omiljenog štiva naših kuća i džemata, jer su svi autori mevluda opisivali presudnu vezu ramazana i početka objavljivanja Kur'ana. Pamtimo riječi iz Mevluda Rešada Kadića: Ramazan je bio, sveti blagi dan…", priča profesorica Htunić.
Naglašava da se dva motiva u svim djelima o ramazanu posebno ističu, motivi iftara i ramazanske noći, u koju se uključuje i tema Lejletu-l-Kadra, iftar, kao snaga postojane vjere, i ramazanske noći ispunjene razgovorima, sijelima, ašikovanjima.
Putem pisane riječi sačuvani su od zaborava i neki od ramazanskih običaja.
"Neki ramazanski običaji ušli su u književnost, i tu bili prisutni i onda kad su u nekim vremenima bili zapostavljeni ili sasvim iščezli. Sve ono pojavno čime objašnjavamo ramazan: kandilji, iftari, iftarski top, vazovi, mukabele, sehuri, ramazanska sijela, teravije… bar u nekojoj mjeri imamo i u tekstovima o ramazanu. Posebno se ističe iftarski top, koji je bio zaboravljena tradicija poslije Drugog svjetskog rata, i sačuvao se tek u pjesmama: Top puče, kandilji se upališe, naša srca vjerom se ispuniše, kaže narodna pjesma. Tradicija paljenja kandilja, koji su se u prošla vremena palili ručno, čest motiv u književnosti, održala se na drugi način. Doček ramazana, ramazanske sofre i sijela, sve je to dio tradicije ramazana koja je ponovo zaživjela u svoj svojoj snazi zahvaljujući čuvanju u kulturi i književnosti", objašnjava profesorica.
Za kraj smo profesoricu Eminu Hatunić zamolili da sa nama podijeli primjere iz naše književnosti, koji se izdvajaju:
"To su, prije svega, Musa Ćazim Ćatić sa svojom pjesmom Ramazanska večer, Ahmed Muradbegović sa novelom Post i Alija Nametak sa svojim Ramazanskim pričama. Pjesma Ramazanska večer sva je uronjena u ramazanski osjećaj uzvišene pobožnosti. Riječ je o najsvečanijem času ramazanskog dana, a to je trenutak pred iftar. Tu je miris proljetne ramazanske večeri, i mujezini i kandilji, svečana prediftarska tišina, radost na blijedim licima postača. Upravo ovih dana, kad nam ramazani dolaze u proljetnom ruhu, ova pjesma ponovo oživljava pred nama:
Suton se spušta, mirisav ko smilje, i siplje zemljom svoje nujne čare,
gle, mujezini već pale kandilje,i svijet ostavlja trge i pazare…
Pobožni ljudi za soframa sjede,molitve usne šapuću im tiho
radosnim okom u satove glede,bljedilo sveto post im licem svio,
al oni veselo za soframa sjede….
Muradbegovićeva novela Post opisuje grupu seljaka koja posti posljednji dan ramazana, u vrijeme žetve, i uz žestoku pripreku i iscrpljujući rad istrajava u postu. Priča govori o njihovom teškom životu, njihovoj nepokolebljivoj odanosti vjeri, koja zadivljuje čak i kad nisu u pravu, i kad njihova dosljednost u postu nije više znak vjere nego tvrdoglavosti. Kroz njihove žile, koje su iskočile po rukama i po cijelom tijelu kao masnice tekla je nezamjetljivo krv kao da zamire. Ničeg nije bilo čim bi je oživjeli osim vjere i njezina zanosa.
Spomenut ćemo i priču Cjepar Alije Nametka, gdje siromašni cjepar Ibriš, koji jedva zarađuje za život tako što drugima cijepa drva za potpalu, daruje džamiji u svom rodnom mjestu ulje za kandilje, i na kraju priče umire na ulici sam, zaboravljen i gladan. Ljudi su sigurno prolazili kraj njega žureći se svojim kućama ili prijateljima na iftar, a on se, nijem od danjega posta i noćnog gladovanja, osvrtao za njima ne dajući glasa. Ljudi su prolazili kraj njega, žurili se i ne osvrtali se na nj. Ulice su začas zanijemile, sumračak se spustio na zemlju, s tabije se oglasio top, kad su i kandilji planuli, a on ostao sam sa svojom gladi. Ali mu je duša bila puna, što sada, dok sjaj stotina žarulja obasjava njegovo lice, u njegovom malom mjestu žmirkaju tri kandilja na munari, tri kandilja s njegovim zejtinom, i čitavo mjestance s Božjim imenom pristupa skromnoj večeri, dok će ovdje sada jedni podrigivati od preobilne sofre, a on, prazne utrobe i čista srca, ohlađen, a čitava je života radio da bude drugima toplo, poći u prosekturu bolnice, pa onda u ilovaču na Bakijama, bez pratnje, bez suza i govora, bez nadgrobnog biljega, da u predsoblju vječnosti čeka da stupi pred Vječno svjetlo", navela je za kraj primjere profesorica Emina Hatunić.