"A šta da ti velim. Ja sam ti maksum, čiji je did im’o tri žene. E od te tri, dvije nisu preživjele brak… ubio ih did. Jednu kuršumom iz samokresa, a drugoj je šćemlijom stuka' glavu ka poskoku".
"A što to uradi jadan?"
"Usicala se ljudima u rić…"
Priča je naravno izmišljena. Ali je moj Mladen Bošnjak, u želji da pri upoznavanju sa nekim što prekida njegov „tok misli“ ostavi strahotnu poruku o veličini svoje riječi, šiljio priču za pričom. Strašan besjednik, kakvim ga je Bog dao, bio je kao insan sušta suprotnost svemu za šta se pokušao „prodati“. Ljudski krhak, osjetljiv na uboge i sirotinju, upravo su bile predispozicije da postane dobar novinar, a i neloš prozaista sa svoje dvije knjige.
Ja sam mu govorio da je „romantičarski ustaša“, a on me ispravljao: „Krilniče, ja nisam ustaša, već „pravaš HOS-a i ponosa“. Nikada svoje političke stavove nije isticao, a kamoli nametao, a kamoli da se igdje to moglo primijetiti u njegovim tekstovima i radijskim istupima. Vidio sam da je bio uvijek toplo dočekan od Mostara preko Sarajeva, Zenice, Banje Luke i Doboja, pa sve do dalekog Bihaća: „A kukala ti majka kolika je ova naša Bosna ponosna. Da nam se ne pokvari auto kod Jajca nikad saznao ne bi da treba dva dana do Bihaća koliko je to prostranstvo nepregledno. 'Ta će Kanada pusta“, govorio je smijući se.
Nepoznato je, ali Mlađo je imao biblioteku za koju sumnjam da je takvo što detaljno posložio bilo ko na prostorima nekad zajedničke države. Imao sam privilegiju da provedem tri-četiri puta, po nekoliko sati, i posudim desetak rijetkih knjiga u tiražima od 200, 300, 500 i 800 primjeraka. Sve originalne i očuvane knjige, pamfleti, specijalna izdanja, magazini, sadržajno su se ticali Hrvatske stranke prava, ustaškog pokreta, a onda valjda svega što je od 1945. do 1990., otiskano na ovoj planeti u hrvatskoj emigraciji. Krio je postojanje svog najvećeg blaga, ali je zato o HSP-u i ustašama znao sve do u dijamantski karat. Kad bi ga pitali otkud on toliko zna, govorio bi: „Znaš, ima jedna knjiga, izašla je u Madridu '62., ja sam je čitao u Kanadi, a volio bih da je sad imam…“, tako je krio činjenicu da on sve te knjige ustvari ima u Ljubuškom, kao i to da je posljednju paru davao za kupnju literature koja je sve do kraja zadnjeg rata počivala u jednoj stranoj zemlji, poslije čega je Mlađo svoje blago prenio blizu svoga kreveta.
Kada je 2007. imenovan urednikom Hercegovačkih novina i Radija Stari most, odmah je nazvao da provjeri jesam li imalo Hercegovac.
"Slušaj neumrli, haj' počni drobit u ovim našim novinama, znam ja da si ti sentimentalno na drugoj obali Jablaničkog jezera. I slušaj, zovi mi i svog kuma Bureta (Ahmed Burić, kum svaštar), zna i on natrunit', a koliko sam vidio umije i oko našeg Veleža", odmjeravao je u telefonsku slušalicu ton mojih odgovora između dva udisaja duhanskog dima.
Isto je bilo kad je postao predsjednik Društva novinara BiH, pa me postavio za gen/sek: „Krovne institucije, najoštrijih pera i znalačkih gungula, što je ikad svijet vidio“, počesto je recitirao u zanosu.
Nije Mlađo dao da mu neko prosipa dumine, posebno kad se cevčilo do u sitne sate, o dvije stvari: nogometu i stihovima pjesama i njihovim autorima.
I baš prošle sedmice sjedimo i gledamo Željka Bebeka dok pjeva "Sanjao sam noćas da te nema", i neko kaže da je ovo najbolja Bregina pjesma. Ja kažem da pjesmu nije napisao Brega, već je ukrao i prepravio od Bože Kijca, druga mog ahbaba Mladena Bošnjaka, koji uzgred zna izrecitovati original napamet. I ja tako u odbranu svojih tvrdnji nazovem mog Mladena da potvrdi i odrecituje… jednom, drugi put…dvadeseti…niko se ne javi i ja pomislih ovo se on začitao u biblioteci, dobio sigurno neko novo štivo, pa mu srce igra k'o singerica…
Laka ti zemlja jarane Mladene,
Adnan Buturović, tvoj Krilnik
