Zastupnik u Skupštini Kantona Sarajevo Aljoša Čampara, u povodu sve glasnije kampanje protiv verbalnog i fizičkog seksualnog nasilja nad ženama pod nazivom „Nisi sama“, uputio je zastupničku inicijatovu koja podrazumijeva, za početak nekoliko nužnih koraka kako bi se za žene žrtve verbalnog i fizičkog seksualnog nasilja stvorilo sigurno okruženje.
Kampanja "Nisi sama" je krenula iz susjedne Srbije nakon što se mlada glumica Milena Radulović odlučila progovoriti o seksualnom zlostavljanju koje je godinama nad njom vršio njen učitelj glume, a javilo se sa istim ili sličnim iskustvima na hiljade žena iz cijelog regiona, pa i Bosne i Hercegovine.
"Njihovi prijedlozi su minimalni u odnosu na veličinu problema kojeg moramo postati svjesni da postoji i o kojem moramo početi jasno i glasno govoriti. Još glasnije od žrtava moramo biti mi koji smo predstavnici vlasti. Ovaj problem mora se početi rješavati institucionalno", naveo je Čampara u obrazloženju.
Shodno prijedlogu ministrice pravde i uprave Kantona Sarajevo Lejle Brčić da se imenuje ekspertni tim za izradu Protokola o postupanju u slučaju seksualnog uznemiravanja i nasilja u organima uprave, javnim preduzećima, javnim ustanovama i pravnim licima, čiji je osnivač KS, Čampara je siguran da će ovi konkretni prijedlozi koji su predloženi u Inicijativi Skupštini Kantona Sarajevo i koji će, nada se, biti i usvojeni, biti od pomoći i da dolaze na vrijeme kako bi bili sastavni dio tog Protokola, "jer ipak je to ono što nam naglašavaju konkretno žrtve, a one najbolje znaju šta je to što im je potrebno".
Iako žene koje su se sa svojim traumatičnim iskustvima dolaze iz cijele Bosne i Hercegovine, inicijativa se odnosi na Kanton Sarajevo, kao najveći univerzitetski centar naše države i u kojem je sigurno najveći broj slučajeva ovakve vrste nasilja, a slijedeći korak je da se pozitivna praksa iz Kantona Sarajevo institucionalno prenese na sve druge kantone u BiH.
Čampara navodi da njegova inicijativa stoga podrazumijeva, za početak, nekoliko nužnih koraka kako bi se za žene žrtve verbalnog i fizičkog seksualnog nasilja stvorilo sigurno okruženje.
Na prvom mjestu je tzv. sigurna kancelarija (safe office), budući da je ženama žrtvama seksulanog nasilja potrebno mjesto u kojem će moći potražiti psihološku i pravnu pomoć nakon što budu suočene sa istim.
Da bi ova 'sigurna kancelarija' funkcinisala potrebno je obezbijediti uslovan prostor, potrebna je fiksna linija i mobilna linija koje bi kroz različite vidove kampanje bile promovisane, a čiji brojevi bi bili istaknuti i na zvaničnoj web stranici Kantona, te mail adresa i tehnička opremljenost prostora.
Što se tiče kadra, žrtvama seksualnog nasilja najpotrebnije je da u toj kancelariji imaju na raspolaganju psihologa i pravnika. Neophodno je da ova kancelarija ima direktnu saradnju sa Ministarstvom unutrašnjih poslova KS (Uprava policije).
Čampara zatim traži hitnu izmjenu Etičkog kodeksa Univerziteta u Sarajevu. Obzirom da su najveći broj članica grupe koje su se odlučile da podjele svoja iskustva upravo studentice potrebno je hitno izmjeniti Etički kodeks Univerziteta u Sarajevu. Naime, Član 12. Etičkog kodeksa definiše 'uznemiravanje' te isto tretira na potpuno bezazlen način, ne pridajući uopće posebnu pažnju, a u jednom dijelu ovog člana čak se ograđuje i kaže 'normalna komunikacija, dobronamjerne šale i kritika kao i odnosi spolne i druge intimne naravi između članova akademske zajednice koji se zasnivaju na obostranom pristanku i uzajamnom poštovanju smatraju se područjem privatnosti i nisu sami po sebi element kršenja Etičkog kodeksa', ostavljajući na taj način prostor profesorima da i ukoliko se neko požali na njih Etičkom odboru/savjetu, koji čine njihove radne kolege, oni obesmisle sam sadržaj prijave tvrdnjama da se radilo o gore citiranom dijelu Člana Etičkog kodeksa.
Pored činjenice da oba radna tijela čine kolege profesori i djelatnici Univerziteta na koje bi se studentice mogle požaliti u potpunosti diskredituje cijelu mogućnost podnošenja prijave protiv nekoga i u startu obeshrabruje.
Trenutni Etički kodeks ne pruža nikakvu zaštitu studentima i obavezna je njegova hitna izmjena u ovom pogledu, te uvezivanje sa ministarstvom unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo (Uprava policije).
Dalje smatra da ne smije biti zastare ovih predmeta. Nijedna žrtva ne smije biti primorana da prijavu ovakvu vrstu nasilja podnosi onog trenutka kada joj se nasilje događa. Riječ je prvenstveno o velikom psihološkom, a nažalost nerijetko i fizičkom šoku za žrtvu koja se u tom konkretnom momentu, pa i mjesecima poslije boji i nije u stanju govoriti o tome, posebno ukoliko se zlostavljanje ponavlja.
Kada su u pitanju nadležnost i sancije, Čampara obrazlaže da je potrebno da Ministarstvo pravde Kantona Sarajevo sagleda sveukupnu legislativu vezano za predmetno pitanje.
Navodno, krivično djelo spolnog uznemiravanja u BiH je definisano samo Krivičnim zakonom RS-a i to način da će 'se ko polno uznemirava drugo lice koje se prema njemu nalazi u odnosu podređenosti ili zavisnosti ili koje je posebno ranjivo zbog uzrasta, bolesti, invaliditeta, zavisnosti, trudnoće, teške tjelesne ili duševne smetnje kazniti zatvorom do 2 godine'.
Jedan dio ovog pitanja regulisan je i Zakonom o zabrani diskriminacije, te je potrebno da Ministarstvo pravde sagleda sve ove aspekte i predloži da se u Krivični zakon Federacije propiše krivično djelo seksualnog uznemiravanja ukoliko ga nema, te da se harmoniziraju na nivou cijele države.
Ma kraju, obrazlažući potrebu prevencije seksualnog nasilja, Čampara navodi da je potrebno da Vlada Kantona Sarajevo kroz svoje institucije, posredstvom nadležnih ministarstva, te u saradnji sa međunarodnim partnerima osmisli i provede kampanju koja će se redovno prezentovati ne samo javnosti putem određenih kanala, već koja će na neki način postati sastavni dio sistema obrazovanja.
Adolescenti još od tog perioda moraju biti svjesni problema, moraju biti ohrabreni da pravovremeno reaguju ukoliko im se desi seksualno uznemiravanje bilo koje vrste, te moraju znati da postoji sistem dostupnih mehanizama koji im može i hoće pružiti zaštitu.
Vlada u ovom slučaju mora biti nosilac aktivnosti. Svi međunarodni partneri koji izraze želju da se uključe su dobro došli, ali prema iskazima članova Facebook grupe „Nisam tražila“ sigurnost i garanciju da će biti zaista zaštićeni pružalo bi samo ono što je institucionalno uređeno i propisano.
