Stara mudrost veli - Daj čovjeku mrvu vlasti da se uvjeriš sa kakvim insanom imaš posla. Nažalost, Zoran Milanović na dotičnom je terenu odavno dokazana štetočina. Ipak, ovih se dana odjednom digla i motika i kuka da osudi, prokomentira, sočno narezili aktuelnog hrvatskog predsjednika zbog njegove neupitno neprimjerene izjave o sapunu i parfemu. Apsolutno ništa sporno nije. I treba Milanovića za izgovorenu budalaštinu javno (o)derati.
Kada se, međutim, eliminiraju naslagane frustracije te zanemare patriotsko-nacionalističke strasti ispaljene na račun Milanovićevog nastupa, očigledno ne (pre)ostaje nijedna činjenica vrijedna spomena koja punih dvadeset i pet godina nije administrativno ugrađena u takozvani bosanskohercegovački Ustav, tojest, sporazum o završetku rata skrojen u geografski zabačenoj vojnoj bazi prijateljskih Sjedinjenih Amerčkih Država.
Zato se vrijedi pažljivije osvrnuti na Milanovićevu izjavu koja je izazvala kolektivnu egzaltiranost raspoloživih komentatora, političara i dežurnih analitičara bosanskohercegovačke prirode, a naročito društva.
"Dejton je takav kakav je i ne vidim uopće načina da ga se promijeni bez nasilja. Ne mislim na rat. Mislim naprosto na mentalno i svako drugo nasilje koje u BiH, to svattko zna, nikad nije prolazilo. I uvijek je izazivalo još veće nasilje. Vi ne možete bosanski sustav, bosanskohercegovački okvir, promijeniti bez volje konstitutivnih naroda. Imate Hrvate- da, Hrvati postoje, kao i Bošnjaci, postoje, ne možemo se praviti da ne postoje- koji su nezadovoljni u toj državi. Je li to neka tajna? Jesam li ja nacionalist ili šovinist ako to kažem? To je sad problem onih koji se sa mnom ne slažu. Šta god ja mislio o tome, Republiku Srpsku se ne može poništiti. Srpski predstavnici govore svašta, ali i Srbi imaju svoja prava. Neka se ne zanose da će bilo kakve strateške odluke biti donošene bez suglasja triju konstitutivnih naroda, i to nije nikakav srednji vijek, bez toga nema građanske države. Građanska država je daleki, daleki san, i to je lijepa stvar, ali prvo sapun, onda parfem.“
Nepopularna škola mišljenja veli da - izuzev, kako rekosmo, papanske provokacije o sapunu i parfemu - Milanović zapravo nije rekao ništa premijerno.
Naime,
Postoje li u BiH tri kontitutivna naroda i ustavno poniženi Sejdić-Finci sa preostalim Ostalim?
Postoje, dabome.
Postoje li u BiH dva entiteta, Republika Srpska i Federacija BiH, sa deset kretenskih kantona?
Postoje kano klisurine.
Može li se aktuelno ustavno sranje promijeniti mirnim putem, u redovnoj parlamentarnoj proceduri, dakle?
Nema ni teoretske šanse.
Šta je, onda, sporno, osim potvrđenog safunjanja Milanovića? Uostalom, isti je mulac sa pozicije premijera susjedne države-članice Evropske unije prije pola desetljeća Bosnu i Hercegovinu opisao kao „shit-state“. I niko se tada glasno pobunio nije, niti se po državnim institucijama skakalo na zadnje noge. Ovdašnjim višedecenijskim vladajućim autoritetima pouzdano je prihvatljivije na lokalnoj razini usrati i šefa i stanicu, nego, gluhobilo, uraditi nešto korisno i konkretno da se napokon izvadimo iz nacionalističke balege do grla.
Hoću reći, Milanovićeva najnovija izjava jednako je odvratna poput izjava nekadašnjih lidera nacionalističkih stranaka sa početka devedesetih godina prošlog stoljeća. Kada su ovdje (ne zaboravljajmo k'o zlatne akvarijumske ribice) Alija Izetbegović, Radovan Karadžić i Stjepan Kljuić složno, demokratski i dostojanstveno srušili prijeratni ustavno garantirani građanski suverenitet da bi Bosnu i Hercegovinu neodgovorno izručili takozvanom dogovoru konstitutivnih naroda, Bošnjaka, Srba i Hrvata. Pošto su svezali stranačke zastave, te uz vatromete dohakali nenarodnom, jednopartijsko- građanskom režimu, umjesto lažno obećanog „švajcarskog modela“, započeo je strašni belaj.
Dakle, da ponovimo gradivo! Milanović možda jeste odvratan, ali objektivno nije rekao ništa novo. Njegove su gadosti samo nastavak višedecenijske mainstream politike na Balkanu.
Stavovi izneseni u ovom tekstu su lični stavovi autora i ne odražavaju nužno uređivačku politiku Raporta.
