U šašavom svijetu događaju se šašave stvari pa se i u šašavoj Bosni i Hercegovini dogodila šašava stvar.
Gradonačelnici 18 ukrajinskih gradova došli su u našu zemlju kako bi naučili od nas kako se to zemlja obnavlja nakon rata. Kao da mi znamo kako se obnavlja zemlja i kako se podiže država.
"Za nas je ova posjeta važna da bismo dobili informacije o tome kako je BiH preživjela rat, kako su obnovljeni gradovi po završetku rata i da saznamo koje ste vi greške učinili kako ih mi ne bismo ponovili", rekla je gradonačelnica jednog ukrajinskog grada koji je razoren u ratu.
Zalutali po lekcije
Jasno je da gostima nije trebalo puno vremena da bi im bilo jasno kad su došli učiti od Mostara da su došli u grad koji nema baš dobre lekcije za podijeliti. Već desetljećima mostarske ruševine stoje, rastužuju one koji znaju kako su izgledale prije rata, traumatiziraju one koji su u njima ostavili svoje nekadašnje živote i služe nemaštovitim turističkim vodičima da pričaju o gradu koji nikako da zamaskira, ako već ne može da zacijeli, svoje rane.
I pogled iz same gradske vijećnice pogled je na ruševine i sigurno im je bilo teško objasniti da ne postoji komunikacija između razina vlasti kako bi se ruševina obnovila ili uklonila.
Isto tako, prizor ispred zgrade koja je oteta školi da bi se u njoj vijećalo, teško je objašnjiv gostima. Kako objasniti da je razrušeni spomenik stigao tu preko noći, da se ne zna tko ga je postavio i da se ne zna tko ga je raznio. Kako objasniti gostima da su to možda jako dobri primjeri da su zalutali po svoje lekcije.
Ako su domaćini goste proveli do Staroga mosta predstavljajući ga kao primjer uspješne obnove, morali su gostima pojašnjavati što se to sve urušava na putu do simbola grada i kako to da desetljećima nitko ne nalazi načina da se pobrine za preostalih oko 800 ruševina koliko ih je, po nekom brojanju iz 2019. godine, ostalo u gradu uz Neretvu.
Prodavanje priče
No, potrudili su se domaćini prodati priču gostima da ipak nije do njih. Problem je, kako to kod nas šašavih biva, uvijek u drugima.
"Grad Mostar, nažalost, ni danas nije uspio, 28 godina nakon nesretnog rata, obnoviti sve objekte iz razloga što nema više međunarodnih donacija i što je 2005. godine umjesto UNHCR-a, koji je vodio obnovu zajedno s ostalim međunarodnim organizacijama, obnovu preuzelo Federalno ministarstvo za raseljene i izbjegle, kao i državno ministarstvo, i sredstva koja imamo na raspolaganju su nedostatna da se postupak obnove završi", rekla je Radmila Komadina, glavna savjetnica mostarskog gradonačelnika, koja, čini se, nije mogla posavjetovati goste ničemu osim o kuknjavi.
Možda su im mostarski domaćini prenijeli svoju nespretnost kad su, vjerojatno bez puno razmišljanja, donijeli odluku prema kojoj vlasnici porušenih objekata moraju obnoviti svoje ruševine ili će ih grad srušiti i upisat iznos utrošen za rušenje na teret nekretnine.
Možda su im potom savjetovali da se ne zalijeću tako i da su oni pri toj odluci zaboravili da postoji sirotinja koja je ostala bez svega u ratu i da nema novca za obnovu, da ih nikada nije dotaknuo famozni Anex 7 koji govori o povratku i obnovi imovine i da milijun neriješenih imovinskih predmeta otežava obnovu. Možda su im prenijeli i da su povukli svoju odluku pa da su, po onom pravilu, formirali komisiju kako bi sve ostalo isto.
A mostarski domaćini, nisu se mogli pohvaliti ni građenjem iznova, osim možda dvoranom koja se gradi punih 40 godina, pa je Ukrajincima valjda bilo jasno da su pogriješili adresu.
Pogrešna adresa
A pogrešna adresa mogla bi se prišiti cijelom gostovanju jer šašavo je poslati nekoga da sluša lekcije o obnovi i podizanju zemlje iz pepela kad se ta zemlja neprestano posipa pepelom kojem mnogi ne daju da se ohladi i u kojem se kriju iskre nekih užasnih plamenova.
Dok prodajemo priču Ukrajincima o obnovama i vraćanju u normalne živote, sami sebe ukopavamo novim pričama, ili kako bi to rekli ovi što glume da imaju bogate rječnike iliti ga vokabulare, starim narativima.
Ukrajincima su tako priču o obnovama prodavali oni koji žive u zemlji u kojoj porušena zjape prazna čitava sela, u kojoj se uz sjajne zgradurine, preko kojih se čiste neki prljavi novci, ljušte ruševine i u kojoj se strateški vaga kome dati novac za obnovu i u kojoj se još izdvajaju sredstva za povratak kojeg nema.
Priču o izgradnji zemlje slušali su Ukrajinci jednim uhom dok im je do drugog dopiralo to kako se ova zemlja, po tko zna koju put, raspada i kako netko tamo zvecka i prljavim jezičinama i skrivenim oružjima.
"Došli smo da saznamo koje ste vi greške učinili kako ih mi ne bismo ponovili", kažu gosti.
Valjda će nešto i naučiti. Mi na svojim greškama ne učimo. Mi ih ponavljamo i utvrđujemo gradivo ponavljanja. Ne znamo mi, šašavi kakvi jesmo, izgraditi zemlju, ni podignuti državu. Nama uvijek fali donatora, a na njih se lako navući.
Stavovi izneseni u ovom tekstu su lični stavovi autora i ne odražavaju nužno uređivačku politiku Raporta
