Mark Galeotti je izvršni direktor konsultantske kuće Mayak Intelligence i počasni profesor na Univerzitetskom koledžu u Londonu. Autor je nekoliko knjiga o ruskoj historiji, najnovije, „Putinovi ratovi: od Čečenije do Ukrajine“.
Za CNN je napisao kolumnu pod naslovom Zašto Putin želi 'vječni rat'. Prenosimo je u cijelosti:
Kada zapadnjaci govore o tome da sukob u Ukrajini postaje "vječni rat", oni na to misle kao na lošu stvar. Za ruskog predsjednika Vladimira Putina, međutim, to je vjerovatno cilj.
Prošle sedmice Putin je proglasio 30. septembar zvaničnim praznikom: neelegantno nazvanim Dan ujedinjenja novih regiona sa Ruskom Federacijom. Obilježavanje jednogodišnjice aneksije ukrajinskih regija Donjeck, Lugansk, Herson i Zaporožje — iako većina tada čak nije ni bila pod ruskom kontrolom — pružila je priliku Putinu da se vrati jednoj od svojih trenutnih opsesija: da je ovo je borba “za domovinu, za naš suverenitet, duhovne vrijednosti, zajedništvo i pobjedu”.
Ovo nije, u njegovim očima, borba s Ukrajinom toliko koliko globalna sa Zapadom, u kojem je Ukrajina samo jedno bojno polje, makar i posebno krvavo i očigledno. U svom govoru na paradi povodom Dana pobjede 2023., obično dugačkoj i bombastičnoj litaniji uspjeha, Putin je bio sumoran i oštar, izjavivši da je „protiv naše domovine pokrenut pravi rat“.
Podigao je bauk Velikog domovinskog rata – kako Rusi opisuju Drugi svjetski rat – i upozorio da je “civilizacija ponovo na odlučujućoj prekretnici” jer su “zapadne globalističke elite” bile odlučne da “unište i desetkuju” Rusiju.
S jedne strane, ovo bi se moglo uzeti kao apokaliptični alibi za relativni neuspjeh njegove takozvane “specijalne vojne operacije” u Ukrajini, u kojoj je ono što je trebalo da bude brza operacija nametanja marionetskog režima umjesto toga postalo krvavo, rat punih razmjera koji je doveo do uništenja cvijeta ruske vojske.
Ipak, to je više od toga. Kada Putin o tome govori kao o jednoj od „odlučujućih bitaka za sudbinu naše domovine“, kao što je to učinio na ovogodišnjoj paradi povodom Dana pobjede, on također, čini se, govori iz srca - i nove vjeroispovijesti svog režima. On nije nudio nikakvu jasnu viziju budućnosti, čak ni ikakvu pravu nadu, samo poruku da je nacija zaključana u egzistencijalnoj borbi sa neprijateljskim Zapadom kojoj se ne vidi pravi kraj.
Ovo zvuči kao sumorna perspektiva, ali iz Putinove perspektive ima i svoje jasne vrline. Naravno, rat je katastrofa za Rusiju. Izvori američke vlade sugeriraju da je Rusija možda pretrpjela 120.000 ubijenih i 170.000-180.000 ranjenih vojnika.
Ekonomskim ožiljcima će biti potrebne godiname da zacijele čak i kada se postigne mir i ukinu sankcije. A efekti drugog reda na nedovoljno finansirane javne usluge, čak i bez tereta velikog broja fizički i psihički oštećenih boraca, osjetit će se barem na sljedećoj generaciji.
Ali i to je prilika. Kako vječni rat postaje organizacioni princip “kasnog putinizma”, on opravdava – čak i zahtijeva – sve čvršći stisak represije koja je Putinu potrebna da zadrži kontrolu nad nacijom. Čak i najblaže neslaganje postaje izdaja, a masovno prebacivanje resursa u sektor odbrane postaje neophodnost. Najnoviji budžet predviđa da se vojni rashodi iduće godine povećaju za skoro 70 posto, na nivo od otprilike tri puta više od kombinovanih izdataka za zdravstvo, obrazovanje i zaštitu životne sredine.
Na bojnom polju, Putin može sebi reći da pobeđuje tako što ne gubi. Ukrajinska kontraofanziva probila je prvu rusku odbrambenu liniju u južnoj regiji Zaporožja, a u drugoj je već probila neke lokalne proboje. Kijev se nada da će, ako ne može preseći invazione snage na dva dijela, barem doći dovoljno daleko da može granatirati putne i željezničke „kopnene mostove” koji povezuju Krim s ruskim kopnom.
Kako se bliži zimska kiša, traži se da li će to biti moguće. U suprotnom, Moskva će imati prostora za disanje da izgradi više odbrane, podigne više trupa i nada se da će se smanjiti volja Zapada da nastavi finansirati ukrajinsku borbu u ovom ratu.
Ne možemo znati da li Putin iskreno vjeruje da Rusija može izvući neku vrstu pobjede iz njegovog ukrajinskog debakla ili jednostavno osjeća da nema alternativu osim da se nada da će nadživjeti svoje neprijatelje. Međutim, sa njegove tačke gledišta, priča o „vječnom ratu“ za njega ima jednu posljednju vrlinu — to je demoralizacija njegovih neprijatelja.
Na kraju krajeva, jedna je stvar zamisliti ukrajinsku vojnu pobjedu na leđima odlučnosti njenih vojnika i superiornosti opreme koju je obezbijedio Zapad. Ipak, postoji pravi jaz između toga i trajnog mira.
Čak i ako svaki ruski vojnik bude istisnut iz Ukrajine – što bi zahtijevalo nešto – onda to jednostavno pomjeri liniju fronta do nacionalne granice. Rusija će i dalje moći obnoviti svoje snage, lansirati bespilotne letjelice i projektile na ukrajinske gradove i učiniti sve što može da spriječi obnovu.
U međuvremenu, dok je Putinovo rukovanje julskom pobunom od strane vođe Wagnera Jevgenija Prigožina i njegove plaćeničke vojske ostavilo mnoge u eliti nesigurnim da li je izgubio vještinu upravljanja sistemom, Prigožinova kasnija prerana i sumnjiva smrt viđena je kao oštro upozorenje svima koji ne da ga izazovem.
Sankcije imaju stvarni učinak na rusku proizvodnju odbrane, ali ne mogu spriječiti njenu eskalaciju, niti je ekonomija suočena s kolapsom. Čini se da žrtve ne odvraćaju Ruse da se dobrovoljno prijave za borbu, tako da Generalštab kaže da ne planira još jednu mobilizaciju rezervista.
Nijedan rat ne traje vječno, ali mir je još uvijek na vidiku.
