Na bratunačkom šehidskom mezarju Veljaci danas je klanjana 17. kolektivna dženaza za šest žrtava velikosrpskih zločina počinjenih na ovom području u proljeće 1992. godine.
Najmlađa žrtva koja je danas pronašla svoj vječni smiraj je Amira Paraganlija, koja je ubijena u sedmoj godini života, a u kabure pored nje spušteni su njena majka Safija Paraganlija (31) i nena Rukija Paragajlija (67).
Dženaza je klanjana i Aliji Hodžiću, Sabaheti Hasanović i Šaćiru Muminoviću.
Sestra i brat, Samra i Amir Paraganlija, nakon dženaze svojim najmilijim, rekli su da se nadaju da će ubrzo pronaći i posmrtne ostatke oca Adila.
Sudbina porodice Paraganlija je jedna od najtragičnijih iz doba agresije na Bosnu i Hercegovinu.
U njihovu kuću u naselju Joševo u proljeće 1992. godine upali su srpski vojnici i rafalnom paljbom ubili Rukiju, Safiju i Amiru… Pucali su i u bešiku u kojoj je bila jedanestomjesečna Samra, dok se od metaka sakrio Amir.
Poslije desetak dana djeca su pronađena pored mrtvih tijela svojih najmilijih. Jedanaestomjesečnu Samru spasila je tetka Dila, dok je petogodišnji Amir odveden u logor. Rodio se kao zdrav dječak, ali nakon tortura preživljenih u logoru danas je osoba s posebnim potrebama i o njemu brine sestra Samra, koja se udala i ima dva sina.
"Teško je, teško je, vjerujte mi… Svaki dan nedostaju. Od godina kada sam prohodala, kada me je neko trebao pomilovati, kada sam trebala Bajram dočekati. Ništa, sve mi je od toga u životu uskraćeno. Moje djetinjstvo je uskraćeno, sve mi je uskraćeno u životu. Sve su mi uzeli, i oca i majku, sve, što mi je trebalo kao djetetu, sve su mi uzeli", kaže Samra Halilović, rođena Paraganlija, koja je s bratom Amirom pred kaburima majke, sestre i nene učila Fatihe.
Bratunac je jedno od mjesta u Bosni i Hercegovini čije je stanovništvo najteže stradalo u agresiji na BiH. U Bratuncu su ubijana i nerođena djeca, a monstruozni plan zatiranja bošnjačkog stanovništva koje je činilo 70 odsto ukupne populacije u općini provođen je planski i sistematski.
"Mi, u Podrinju, generalno, imamo dane koji su za nas važni i kolektivne dženaze kada je ukop žrtava. Ono što je ovdje potrebno istaći da je namjera genocida koja je dokazana u julu 1995. godine u suštini je započela početkom rata u BiH, a posebno mi u Podrinju od Višegrada do Bijeljine smo to osjetili, jer su prve žrtve u BiH pale ovdje u Podrinju. Nažalost, to je naša sudbina. Obaveza je sjećanje i to je težak oblik društvene odgovornosti koji mi gajimo", kazao je Ćamil Duraković, dopredsjednik bh. entiteta Republika Srpska.
Tuzlanski muftija Vahid ef. Fazlović istakao je kako se u Veljacima kolektivno svjedoči, zajedno s porodicama šehida, jednoj velikoj istini.
"Zajedno sam s našim šehidima u šehitlucima. Došli smo da im iskažemo naše poštovanje i našu zahvalnost. Šehidi su svjedoci, simboli, vrijednosti ljudskog života, ali i zlodjela protiv života", rekao je tuzlanski muftija Vahid ef. Fazlović.
Dženazi su prisustvovali domaći predstavnici vlasti, izaslanstvo OHR-a, ali i američki ambasador u BiH Michael J. Murphy koji je rekao:
"Moramo nastaviti aktivno raditi na pronalasku nestalih lica, ali i tražiti pravdu u smislu procesuiranja onih koji su počinioci ovih zločina. To je upravo onakva vrsta pomirenja koja je potrebna Bosni i Hercegovini kako bi nastavila graditi svoju demokratiju i kako bi mogla da se razvija kako zaslužuje", rekao je ambasador Murphy.
Na mezarju Veljaci poslije 17. kolektivne dženaze svoj vječni smiraj pronašlo je 316 žrtava velikosrpskih zločina.
Bratunčani tragaju za još oko 200 nestalih. Dženazu-namaz je predvodio Enes ef. Ljevaković, zamjenik reisul-uleme Islamske zajednice u BiH.
