U Narodnom pozorištu Sarajevo nedavno je izvedena predstava "Što na podu spavaš" pod rediteljskom palicom Kokana Mladenovića. Predstava je rađena prema istoimenom romanu Darka Cvijetića. Drama govori o onome što su Darko Cvijetić i njegova porodica preživjeli tokom rata 90-tih. Međutim, ono po čemu se je ova predstava drugačija jeste činjenica da Cvijetić nije učestvovao samo u stvaranju predstave, već da i igra u njoj.
„Spremamo se lagano na odlazak na drugu stranu vode, na drugu goru, a mislimo da će sve biti nekako zaboravljeno, sva naša poniženja drugog, sve naše gadosti, naše loše namjere, loša djela, izazivanje bola i patnje drugome. Bojimo se da će nas pitanja sačekati tamo. A odgovori, ondašnji, prekosvijetni, ne poznaju laganje. Uzalud, dakle, sva odlaganja“, kazao je ovo, između ostalog, u intervju za Raport Darko Cvijetić, književnik iz BiH, reditelj i dramaturg.
Traumatična iskustva
Za naš portal govorio je o utiscima sa predstave. Kazao nam je koliko je bilo teško ponovo prolaziti ta traumatična iskustva. Osvrnuo se i na svoje buduće projekte.
Kada smo dogovarali ovaj intervju kazali ste mi da ste u Srbiji i da se spremate za predstavu "Što na podu spavaš?". Za početak, kako ste? Kakve su reakcije publike na predstavu?
Dobro sam, iako vrlo umoran, a bit će i da godine čine da više puno toga zauvijek ne možete. Predstava je do sada igrana po triput u Novom Sadu i Sarajevu, te u Zaječaru na "Danima Zorana Radmilovića."
Reakcije publike su izvrsne, vrlo, vrlo emotivne, pa čak do stepena šokiranosti. Moje doživljavanje predstave, unutar dva sata, sasvim je drugačije i od mojih kolega i, dakako, publike. "Moje stanje" na sceni je potpuno drugog koda, jer oni su "moji", trebali su ostati samo u romanu. Ali izašli su iz priče i okružili moj svijet, uvukli me u rođenu dramu, da sam vidim kako je njima biti samo u čitateljevoj imaginaciji. No, polako. Publika je također izmijenjenog očišta, i to je vrlo zbunjuje. Gadno je kad morate od viđenog sami razabrati što je "punoća", a što "privid punoće", kako je učio Kiš. To je lijepa tajna ovog majstorluka nevjerojatnog Kokana Mladenovića.
Brzo me napuste
Predstava je projekt četiri kulturne institucije iz tri države, BiH, Srbije i Hrvatske, i to Narodnog pozorišta Sarajevo, Festivala MESS, Srpskog narodnog pozorišta iz Novog Sada te Dramskog kazališta „Gavella“ iz Zagreba. Na svoj poseban način ponovo ste spojili zemlje regije. Možemo li to tako kazati?
Imao sam sreću da se roman gotovo istovremeno dopadne Mladenoviću i divnom direktoru kazališta "Gavella" iz Zagreba Draženu Ferenčini, koji je i sam reditelj. Majstor Mladenović je hirurg i kad vaše rečenice otvaraju takav čovjek besramno dubokog uvida, one same me prevare s njim, brzo me napuste sretne što ih neko čita još dublje od tvorca. Puno toga smo spojili, naravno premalo u odnosu na 30 godina razaranja. No, polako. Tri pozorišta, iz tri države, jednim jezikom govore. U jednom pozorištu, koje može biti bilo gdje, i baš svakome je razumljivo, poput muzike. Imamo uši.
„Sjedi i piši, Darko! Svijet se neće sam sazidati” i „Rat je smrznuta riječ“, dvije su recimo ključne rečenice iz romana „Što na podu spavaš?“. Je li „rat“ najledenija riječ od svih koju možemo čuti u BiH?
Jedna od najledenijih riječi koju svaki jezik poznaje. Teško je "rat" pričati, pjevati. No, polako.
Sjedi i piši. Sam moraš svijet sazidati. Bez tebe nije bilo ničega i nije bilo ništa. Počev od tebe.
Gomila iluzija
Lik Darka Cvijetića je još jednom prošao kroz traumatična iskustva pisca Cvijetića na daskama koje život znače. Kako je biti sa vlastitim likom i razgovarati sa njim? Je li bilo dramatično prolaziti sve ponovo?
Biti onaj koji jesi, a ne onaj koji misliš da jesi, osloboditi se iluzije o sebi i samosažaljenja - vrlo je čudan, naporan, svaki puta iznova težak posao. Prirodno je da mislite za sebe da ste bili "na pravoj strani." Ali to svako podrazumijeva da ste dresirani da vjerujete da je neumoljiva činjenica da ste uvijek bili na vrhu historije. Biti ja, na sceni, oči i oči s gomilom iluzija o sebi.
Drama zamjene identiteta. No, polako... To je put dubokog samospoznavanja, glumljenje sebe je posao koji svakodnevno činimo posve van svijesti. Vrlo čudan glumački zadatak, podizati uporno svoje riječi i svoje likove na pobunu protiv sebe, protiv onoga koji je pisao.
'Što na podu spavaš' postaje literarni kamen temeljac neke nove zajednice ljudi na ovim prostorima. Pročitala sam jedne prilike frazu da ljudima treba zajednica, dok su narodu potrebne države. Šta Vi mislite?
Čovjeku treba drugi čovjek. Ne znam za "narod", ne znam za "državu", i, kako starim znam koliko su te riječi, te kategorije, isprostituirane od prevelike upotrebe, meni više ne znače ništa. Znači mi svako ljudsko biće ponaosob, sve zajednice, sva društva ovise o suodnosu dva postojanja. No, polako...
"Spavati na podu" - meni je nemati kuću. Biti primoran na preumor, na polegnuti se bilo gdje.
Onaj koji na podu spava, nema svoj ležaj na svijetu, on je onaj koji je više u stanju iščekivanja a ne spavanja. Na podu se ne spava ako ne moraš. "Što na podu spavaš" možda je kraj neke rečenice, koju samo možemo pretpostavljati. Jer nema upitnika u naslovu. Država i narod neka postoje mimo mene, svejedno mi je. Napokon.
30 godina kasnije...
Vaša dva romana "Schindlerov lift" i "Što na podu spavaš" su postigla zavidan uspjeh. Međutim, koliko je značajno otvarati bolna pitanja? Jedno je sigurno, svi u ovoj zemlji imamo rane?
Trideset godina kasnije. Pa šta mislimo, da će nakon nas doći ljudi koji će bolje od nas znati "kako je bilo?"
Odlagali smo odgovarati na teška pitanja, ostavljajući ih bezobrazno prvo rođenoj djeci, a sada već i unucima. No, polako...
Spremamo se lagano na odlazak na drugu stranu vode, na drugu goru, a mislimo da će sve biti nekako zaboravljeno, sva naša poniženja drugog, sve naše gadosti, naše loše namjere, loša djela, izazivanje bola i patnje drugome. Bojimo se da će nas pitanja sačekati tamo. A odgovori, ondašnji, prekosvijetni, ne poznaju laganje. Uzalud, dakle, sva odlaganja.
U posljednje vrijeme čini se da najmanje ulažemo u umjetnost, zapravo u šta mi ulažemo? Šta ostavljamo iza sebe?
Ulaganje u odlaganje i laganje. Ovdašnje "elite" su kriminogene, baš kao i ratne vođe uvijek i u svakom ratu, a rat je nažalost konstantno stanje čovječanstva. Ovdje u postjugoslavenskim zemljama - prezir prema kulturi i umjetnosti je fascinantan. No, polako.
Sad već više ne znamo šta znači "dobar dan" ili "zdravo". Sve manje razaznajemo dobro i loše, dan i noć, smijeh i plač. Neuspjeli pokušaj, kako je Beckett pisao. Prezir kvazielite vraća joj se. Debiliziranje svega i svakoga svakako znači i srozavanje elite na prostaštvo. Takva elita ne može više, i to zauvijek, imati komunikacije s elitom svjetskom, u svome vremenu. Ograda oko krda nema smisla ako je krdo naučeno da ne postoji livada.
Je li nas nacionalistički narativ preplavio? Jesmo li društvo i država u kojoj presušuje umjetnost?
Jesmo, društvo smo sa svim odrednicama samobojstvenika. Odlučili smo se za nestanak. Definitivno.
No, ubrzajmo...
Asimilirat ćemo se kao potplaćeni radnici na Zapadu, i možda poneki pojedinac (jednom, nekad, možda) bude i kantonalni ministar u Belgiji ili rektor u Mađarskoj. (Pa i Americi se već davno dogodio "crni predsjednik", ali to Afroamerikancima nije pomoglo). I tako mislim, nas je povijest već pojela, jer smo sami tako odabrali.
