Najmoderniji američki strateški bombarder letio je iznad Mediteranskog mora. Datum je bio 10. mart 1956., dok se perjanica američke ratne avijacije nalazila iznad oblaka, nakon što je uspješno obavila prvo od dva planirana punjenja gorivom u zraku.
Boeing B-47 Stratojet bio je zamišljen za bacanje nuklearnih bombi na ciljeve unutar Sovjetskog Saveza. Imao je šest mlaznih motora i tri člana posade, a bio je sposoban popeti se na čak 40.500 stopa - preko 12 kilometara visine - kako bi se zaštitio od moguće prijetnje sovjetskih lovaca, piše Jutarnji.
Tog je dana bombarder sa serijskim brojem 52-0534 letio iz zračne baze MacDill na Floridi, a u svom spremištu za bombe nosio je dvije kapsule nuklearnog materijala u sigurnim spremnicima. Avionom je zapovijedao kapetan Robert Hodgin, iskusni 31-godišnji pilot američke ratne avijacije, a s njim su u avionu bili i kapetan Gordon Insley, promatrač, te potporučnik Ronald Kurz, kao kopilot. Njihovo konačno odredište bila je zračna baza Ben Guerir u francuskom Maroku, no u nju nikad nisu stigli.
B-47 spuštao se kroz pokrov oblaka, oko 130 kilometara jugozapadno od grada Orana, gdje se trebao sastati s KC-97 letećim tankerom i ponovno dopuniti svoje spremnike, no potom je nestala svaka daljnja komunikacija s posadom. Francuski su mediji izvijestili kako je avion eksplodirao u letu jugoistočno od Saidije, no ostaci aviona niti njegova posada nikad nisu pronađeni. Kao ni dvije upotrebljive jezgre nuklearnih bombi.
Radilo se o prvom pravom incidentu "slomljene strijele" - kodnom imenu za gubitak nuklearnog oružja. Dvije jezgre koje su nosili kapetan Hodgin i njegova posada postale su prvi primjerak "ničijeg" nuklearnog arsenala, koji bi teoretski mogao postati vlasništvom prve osobe ili grupe koja ga pronađe - no nipošto i zadnji.
Od početka 1950-ih godina do danas Sjedinjene Države imale su ukupno 32 slomljene strijele, no u velikoj većini slučajeva, oružje je naknadno pronađeno i sigurno pohranjeno ili demontirano. U nekim slučajevima, izgubljene su bombe, ali bez svojih nuklearnih kapsula, a u nekim, poput incidenta s B-47, kapsule bez bombi. Do danas je još uvijek nepoznata sudbina najmanje tri funkcionalna američka oružja, a koliko su tačno bombi na sličan način izgubili Sovjetski Savez, Izrael, Francuska, Kina ili Ujedinjena Kraljevina, ne zna se ni danas.
Sljedeći značajni incident dogodio se prije nešto manje od dvije godine, nakon pada nuklearnih kapsula u Mediteran. Ponovno se radilo o bombarderu B-47, koji je letio iznad otoka Tybee, pored grada Savannah, u saveznoj državi Georgiji. Avion kojim je upravljao pukovnik Howard Richardson sudjelovao je u vojnim vježbama koje su simulirale borbenu misiju, u sklopu koje je nosio nuklearnu bombu Mark 15 - prvu laganu termonuklearnu bombu u arsenalu SAD-a, razorne moći od oko 1,7 megatona.
Za vrijeme treninga, u Richardsonov avion zabio se lovac F-86 dok su oba aviona bili u zraku. Pilot lovca uspio je iskočiti iz aviona, koji se potom srušio, dok je B-47 ponirao pet kilometara prije nego što je Richardson uspio ponovno uspostaviti kontrolu nad svojim bombarderom. Zatražio je dopuštenje da izbaci bombu iz aviona kako ne bi eksplodirala prilikom prinudnog slijetanja, te kako bi olakšala avion. Kada su mu zahtjev odobrili, posada je bombu izbacila u more s visine od 2,2 kilometra. Richardson je potom uspješno sletio u zračnu bazu Hunter i zaradio orden letačkog križa, no termonuklearna bomba nikad nije pronađena.
Tačno mjesto pada nije utvrđeno, a vjeruje se kako je upala u muljevito tlo u zaljevu pored otoka Tybee, te da se zbog svoje težine ukopala nekoliko metara u mulj. Za bombom je više od tri mjeseca tragala cijela eskadrila za uklanjanje opasnog oružja, kao i stotinjak mornaričkih ronioca koji su sa sonarima i magnetnim senzorima kopali po morskom dnu, no na kraju su odustali od potrage.
Do danas nije sasvim jasno je li Richardsonova bomba u sebi sadržavala nuklearnu kapsulu. Američka ratna avijacija tvrdi kako je ona bila uklonjena prije leta, no pomoćnik ministra odbrane W.J. Howard svjedočio je pred Kongresom 1966. da se radilo o "kompletnom oružju", zajedno s nuklearnom kapsulom.
Tri godine kasnije - u januaru 1961. - nesreća je pogodila znatno veći i moćniji strateški bombarder B-52 Stratofortress, čije se modernizirane verzije koriste i danas. Bombarder se trebao sastati s letećim tankerom kako bi obnovio zalihe goriva, no posada tankera zamijetila je kako iz desnog krila bombardera curi gorivo.
U tom je trenutku B-52 bio je pretežak za slijetanje, pa je zapovjednik Major Walter Tulloch, počeo kružiti, kako bi potrošio dovoljno goriva da olakša avion. No, ubrzo se rupa u krilu pogoršala i avion je počeo ubrzano gubiti gorivo. Krenuli su natrag prema zračnoj bazi, no izgubili su kontrolu nad letjelicom, kojoj su se krila raspala. Većina članova posade uspjela je iskočiti iz aviona, no dvojica su ostala zarobljena u bombarderu, a jedan nije preživio skok s padobranom.
Dok se bombarder okretao u zraku, iz njega su ispale dvije Mk 39 atomske bombe. Jednoj se automatski uključio padobran, dok se druga zabila u tlo, pri čemu se njena nuklearna jezgra ukopala više desetaka metara u meko, močvarno tlo. Pokušaji lociranja i iskopavanja termonuklearne jezgre prošli su bez uspjeha, te je vojska SAD-a u konačnici kupila zemljište u krugu od 120 metara od tačke udarca i zabranila svako iskopavanje na njemu. Danas je to mjesto vidljivo po malenoj šumi koja raste usred obrađenog polja na glomaznom poljoprivrednom području.
još uvijek pričvršćenim padobranom
Tek je mnogo godina kasnije javnost doznala koliko je stvarna bila opasnost od detonacije termonuklearnog oružja na američkom tlu. Vojska je 2013. godine odgovorila na zahtjev podnesen prema Zakonu o pravu na pristup informacijama, i otkrila kako su čak tri od četiri sigurnosna uređaja na bombi bila spremna za detonaciju - tek je zadnji sistem za aktivaciju spriječio eksploziju snage 3,8 megatona. Među pronađenim dijelovima ukopane bombe, također je pronađen osigurač, a vojni stručnjaci za eksplozive s jezom su ustanovili kako je i on bio postavljen u položaj za detonaciju. "Eksploziju je spriječila najmanja margina čiste sreće, doslovno to što se dvije žice nisu spojile", kazao je tadašnji ministar odbrane William McNamara u tajnom izvještaju, koji je deklasificiran desetljećima kasnije.
Većina tih incidenata dogodila se do 1968., do kada je SAD vodio operaciju "Chrome Dome". Radilo se o floti strateških bombardera koji su na smjene letjeli 24 sata dnevno na rubu granica zračnog prostora SAD-a i savezničkih država u Evropi, naoružani termonuklearnim oružjem. Radilo se o misiji čiji je cilj bio "međusobno osigurano uništenje" - bombarderi su bili spremni odgovoriti na mogući prvi napad koji bi stigao iz SSSR-a i izvesti odmazdu čak i ako je sve nuklearno oružje na području SAD-a uništeno u prvom napadu.
Uz hiljade letova koji su odrađeni u tom razdoblju, nije čudno da je došlo do određenog broja nesreća, od kojih je gotovo svaka uključivala funkcionalno nuklearno oružje. Posljednja dva incidenta prouzročila su ozbiljne probleme sa saveznicima i rezultirali ispuštanjem radioaktivnog materijala, te su dovela do gašenja te operacije.
U januaru 1966., B-52 s četiri hidrogenske bombe u spremištu, sudario se s letećim tankerom KC-135 pored ribarskog sela Palomares u Španiji. Konvencionalni eksplozivi na dvije bombe aktivirali su se i raspršili nuklearni materijal na širem području sela, no, srećom, nije došlo do nuklearne eksplozije. Jedna je bomba pronađena na tlu, a druga je pala u Mediteran i pronađena je nakon dva i po mjeseca pretrage, uz pomoć lokalnog ribara Simóa Ortsa, koji je kasnije na američkom sudu tražio nagradu za nalazača u iznosu dva posto vrijednosti.
Posljednji incident dogodio se u zračnoj bazi Thule na Grenlandu 1968., kada se B-52 s četiri hidrogenske bombe srušio deset kilometara od sletne piste, pri čemu su sve četiri bombe izgorjele i raspršile radioaktivni materijal po Grenlandu. U saradnji s danskim vlastima, koje su bile bijesne zbog nuklearne nesreće na svojem teritoriju, SAD-ovi inženjeri uklonili su 6,7 miliona litara kontaminiranog snijega, leda i vode s mjesta nesreće i uskladištili ih u SAD-u.
Nakon nesreće na Grenlandu, Washington je ugasio operaciju Chrome Dome, no već nekoliko mjeseci kasnije pokazalo se šta će biti budućnost "slomljenih strijela" - sada kada su bombarderi prestali letjeti - ona se nalazila ispod mora.
U maju 1968., nuklearna podmornica USS Scorpion, naoružana s dva nuklearna torpeda Mark 45, poslala je poruku da je uočila sovjetsku podmornicu i istraživačku grupu, te je zaronila "kako bi nadzirala Sovjete". Pet dana kasnije, kada se nije pojavila u svojoj luci, pokrenuta je masivna potraga, koja je završila tek u oktobru te godine. Dijelovi Scorpiona otkriveni su oko 740 kilometara jugozapadno od Azora, kako leže na morskom dnu na dubini od oko tri kilometra. Kabina s torpedima doimala se neoštećeno, no američka mornarica nije pokušala povratiti nuklearno oružje iz podmornice. Još uvijek se provode redovite misije kojima je cilj provjeriti je li iko dirao olupinu i curi li radijacija iz reaktora podmornice ili dva izgubljena torpeda.
Prošlo je devet godina do sljedeće nesreće, najblaže do sada, u kojoj je sovjetska podmornica K-171 slučajno ispustila nuklearnu bojevu glavu, koja je potom uspješno vraćena. Druga ruska podmornica, K-219, doživjela je znatno goru nesreću 1986., i danas je odgovorna za najveći gubitak nuklearnog arsenala.
Morska voda procurila je u jedan od 16 silosa s nuklearnim balističkim projektilima, te je započela burna reakcija s raketnim gorivom. Oficir za oružje na podmornici pokušao je otvoriti poklopac i isprazniti silos, no ubrzo je došlo do eksplozije. Kapetan Igor Britanov uspio je stabilizirati podmornicu i izvući je na površinu, te je naredio posadi da se evakuira na tegljač koji je pritekao u pomoć, dok je on ostao na podmornici.
Njegovi zapovjednici naredili su oficiru za sigurnost da smijeni kapetana, preuzme zapovijedanje i vrati svu posadu na podmornicu, no prije nego što je uspio, ona je počela nekontrolirano tonuti, netom nakon što je i Britanov prešao na tegljač. S K-219 potonula su njena dva nuklearna reaktora i 32 do 48 bojevih glava, i završili na dnu abisalne ravnice, na dubini od čak šest kilometara, gdje vjerovatno stoje i danas.
Radilo se o posljednjoj slomljenoj strijeli za koju je javnost doznala, no pitanje je koliko su još nuklearnog oružja izgubile nuklearne sile koje nemaju stroge zakone o deklasifikaciji, poput bivšeg Sovjetskog Saveza, Francuske ili Izraela, te što su još Sjedinjene Države izgubile, a da još uvijek nije istekla 50-godišnja oznaka tajnosti.
Iako je hladni rat već odavno iza nas, količina nuklearnog oružja na svijetu prestala se smanjivati, a sve više država radi na modernizaciji i proširenju svojih nuklearnih arsenala. Šest država u svojim vojnim arsenalima posjeduje nuklearne podmornice s balističkim nuklearnim projektilima - Francuska, Kina, Indija, Rusija, Ujedinjena Kraljevina i Sjedinjene Države.
Nuklearne podmornice moraju biti apsolutno tihe kako bi uspješno ispunile svoju misiju, a to često uključuje i navigaciju "na slijepo" - samo uz pomoć karti i inercijskih kompasa. Upravo zbog toga postoji mala, ali realna opasnost od sudara - dvije nevidljive podmornice mogu se dotaknuti ili direktno sudariti baš zato što niti jedna nije bila svjesna one druge.
Upravo se to dogodilo u februaru 1992., kada se ruska podmornica Kostroma sudarila s američkom podmornicom Baton Rouge, te još jednom 1993., kada se američka podmornica Grayling sudarila s ruskom balističkom podmornicom Delta. Oba su incidenta, srećom, prošla uz minornu štetu za podmornice, no jasno su ukazala na najveću opasnost od nuklearnih nesreća u budućnosti.
Uz sve veće napetosti u indopacifičkoj regiji, i sve veći broj podmornica koje gradi Narodna Republika Kina, te novih nuklearnih podmornica koje će Australiji donijeti vojni pakt AUKUS, očito je da će područje Južnog kineskog mora, obalno područje istočne Azije, Tajvanski tjesnac i Indijsko more postati izrazito prometno područje ispod površine. Sljedeća slomljena strijela mogla bi biti samo jedan podvodni sudar daleko.
