Predstavnički dom Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine imenovao je Jasminku Džumhur iz reda Bošnjaka, Nevenka Vranješa iz reda Srba i Nives Jukić iz reda Hrvata za ombudsmane BiH za ljudska prava.
Jasminku Džumhur prije nekoliko mjeseci Ujedinjene nacije imenovale su u tročlanu nezavisnu komisiju za istragu navoda o zločinima Rusije u Ukrajini. Predsjedavajući Vijeća UN-a za ljudska prava Federico Villegas, osim Džumhur, u komisiju je imenovao i Erika Mosea, te bivšeg UN-ov izvjestioca i kolumbijskog pravnika Pabla de Greiffa.
U razgovoru za Raport, Džumhur govori o novom mandatu, stanju ljudskih prava u našoj zemlji, te o situaciji u Ukrajini.
Pred nama je veliki izazov
Ponovo ste imenovani za ombudsmenku za ljudska prava u Bosni i Hercegovini. Koliko je mandat ombudsmena zahtjevan, ukoliko uzmemo u obzir da je prisutno sistemsko kršenje ljudskih prava u našoj zemlji?
Globalno usložnjavanje stanja vezanog za ljudska prava se odražava i na stanje ljudskih prava u Bosni i Hercegovini. Kada uzmemo u obzir da je BiH postkonfliktna zemlja, koja je izašla iz tranzicije, to postavlja dodatnu potrebu izgradnje sistema ljudskih prava, kojima će se osigurati njihova zaštita. Nažalost, 30. augusta je obilježen Međunarodni dan nestalih koji je pokazao koliko se još uvijek BiH suočava sa posljedicama rata, ali i koliko još uvijek nisu riješena pitanja žrtava.
Imamo i pitanja koja su proistekla iz ekonomske tranzicije, kao što neriješeni pravno-radni status radnika koji su ostali bez posla u procesu privatizacije i pitanje socijalnih prava. Kada sve ove tačke pogledamo, možemo kazati da djelovanje ombudsmena za ljudska prava i upravljanje tom institucijom predstavlja jedan veliki izazov.
Bitno je napomenuti da su proteklih nekoliko godina UN tijela uputili BiH nekoliko preporuka. Pred vlastima u BiH, ali i pred insitucijama ombudsmena, je jedan veliki izazov da se pristupi sistemskom rješavanju u izgradnji boljeg sistema zaštite ljudskih prava, koji mora otkloniti sve one slabosti koje sa sobom nosi kompleksan ustavni sistem koji je uspostavljen.
Koliko vlast uvažava preporuke ombudsmena, na šta se građani najviše žale Uredu ombudsmena u BiH?
U svom godišnjem izvještaju uvijek ukazujemo na nedovoljnu implementaciju preporuka institucija ombudsmena. Kako na entitetskom, tako i na državnom nivou, ukazali smo na potrebu poboljšanja tog procesa. Svakako da to zahtijeva i od institucija ombudsmena da uspostave mehanizam praćenja, ali to se ne može uraditi bez bolje koordinacije sa nadležnim institucijama, prije svega sa vladama. Postoji jedan broj institucija koji i u toku same istrage otklone kršenje ljudskih prava na koje ukazuju žalbe, i to su oni najbolji.
Nekada se kršenje ljudskih prava dešava zbog nedovoljne informiranosti ili nedovoljne svijesti da određene radnje organa krše ljudska prava. Najproblematičnije institucije, a samim tim i njihovi rukovodioci, su oni koji uopće ne uspostavljaju saradnju sa institucijama ombudsmena. Pitanje implementacija preporuka institucija ombudsmena se veže za demokratičnost društva. Ne treba se osiguravati zaštita ljudskih prava kao mehanizam represije, kažnjavanje, nego upravo kroz dijalog između institucija i vlasti. Oni moraju biti svjesni kada prekrše prava i biti spremni da poduzmu mjere da se to otkloni. Ukoliko to neće, to jasno pokazuje da očito ti rukovodioci nisu spremni da djeluju onako kako djeluju demokratske institucije.
Članica ste UN-ove međunarodne komisije za Ukrajinu. Prvi preliminarni izvještaj biste trebali podnijeti tokom septembra. Kako napreduje proces rada te šta je pokazala dosadašnja istraga?
Vezano za rad Komisije za Ukrajinu mogu da kažem da izvršavam svoj mandat u skladu sa Rezolucijom Vijeća za ljudska prava. Poduzete su aktivnosti na odlasku na teren, ušla sam i u sekretarijat i stvorene su pretpostavke za efikasno istraživanje kršenja ljudskih prava i humanitarnog prava.
Prva usmena informacija o napretku u istraživanju bit će podnesena Vijeću za ljudska prava. Mi smo u procesu pripreme te informacije. Fokus ove informacije, u skladu sa Rezolucijom iz maja mjeseca, bit će za četiri regiona gdje postoje određene informacije o kršenju ljudskih prava. Među njima su Sumi, Kijev i Harkiv. Informacija će sadržati sve naše nalaze. Prerano je je govoriti o nalazima do kojih smo došli.
BiH je nedostajao zakonodavni okvir
Bili ste u posjeti u Ukrajini. Može li se povući paralela sa ratnim zločinima u Bosni i Hercegovini? Kakva je trenutna situacija tamo?
Svaka država koja je članica Ujedinjenih nacija i koja je pristupila određenom broju UN dokumenata prihvata implementaciju obaveza iz tih dokumenata. Dokumenti se odnose na pitanje zaštite prava koja potvrđuju ti dokumenti i istovremeno poduzimanja mjera u slučaju da se desi kršenje ljudskih prava. Pitanje odgovornosti je veoma značajno.
Ta odgovornost ima nekoliko segmenata i jedan od tih segmenata jeste pitanje krivične odgovornosti. Ne smijemo zanemariti pitanje odgovornosti za reparaciju prava žrtava. Kada govorimo o toj paraleli, mnoge postkonfliktne države, uključujući BiH i ovo što se sada dešava u Ukrajini, ne smijemo zanemariti pitanja Iraka, Sirije, Libije, ukazuju da postoji veliki disbalans između normativnog, kada govorimo o međunarodnom okviru, te onog što se dešava na terenu.
Prosto da bi efikasno i adekvatno utvrdili odgovornost, mora da postoji dobar zakonodavni okvir utvrđen sa međunarodnim standardima, kao i jake i efikasne institucije koje osiguravaju implementaciju tog zakonodavnog okvira, kao i procedure. BiH je, recimo, nedostajao zakonodavni okvir, pa smo tek 2003. godine donijeli Krivični zakon BiH iako su do tada postojali entitetski zakoni, a prije toga zakon Republike Bosne i Hercegovine. Mi još uvijek imamo žrtve torture, prije svega logoraše, koji traže svoja prava. Puno prostora postoji na globalnom nivou za unapređenje prava, kada govorimo o pravima u konfliktnim i postkonfliktnim državama.
Ima li, prema Vašim saznanjima, osnove za pokretanje sudskih procesa za ratni zločin? Kako bi mogao taj proces izgledati, gdje će biti organizirana eventualna suđenja?
Povodom ovog pitanja, mogu samo da kažem da postoji nekoliko načina kako može država da organizuje utvrđivanje činjenica vezanih za konflikt. Neki uslovi za to su svakako prikupljanje dokaza tokom trajanja konflikta i procesuiranje od nadležnih Tužilačkih institiucija u samoj državi. Univerzalna jurisdikcija stvara mogućnost da druge države također pokrenu krivične postupke protiv onih koji za koje postoje sumnje da su počinili ratne zločine i u konačnici pitanje odgovornosti pred Međunarodnim krivičnim sudom.
Vlasti u Ukrajinu poduzimaju mjere u cilju utvrđivanja odgovornosti. U ovom momentu ne bih mogla više o tome govoriti.
