Nedavno u Beogradu, dok je sunce grijalo, autobusi su se zaustavili i otišli ispred Muzeja Jugoslavije, impozantnog bloka iz sredine vijeka u glavnom gradu Srbije. Pojavilo se postojano gomilanje ljudi, neki su nosili cvijeće, a nekolicina je mahala starom zastavom zemlje. Došli su posjetiti mauzolej u kojem se nalazi grob Josipa Broza Tita, utemeljitelja socijalističke Jugoslavije, piše Guardian.
Mnogi od posjetitelja odrasli su u starom sistemu i došli su obilježiti diktatorov rođendan, koji je prije raspada Jugoslavije bio veliki državni praznik. Neki su pripadali krajnje ljevičarskim političkim strankama i nosili su majice i transparente koji su izgledali kao kič.
Ali bilo je i nekoliko mlađih ljudi. Na stepenicama ispred posebne izložbe koja prikazuje Titove godine putem plakata, umjetničkih djela, artefakata i snimljenih sjećanja “običnih ljudi”, susreo sam 18-godišnjeg Miloša Tomčića s kapom i šalom “pionira”, jugoslavenskog socijalista pokret mladih.
“Htio sam vidjeti sliku tog vremena”, rekao je kad sam ga upitao zašto je došao. “Bilo je to sjajno vrijeme. Svi su se voljeli.” Je li sebe smatrao Srbinom ili Jugoslavenom? “Jugoslavenski”, odgovorio je bez oklijevanja. “Mama mi je Srpkinja, tata Crnogorac, baka Hrvatica. Zapravo, moja porodica je iz cijele Jugoslavije.”
Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju, sastavljenu od šest republika – Srbije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Slovenije, Crne Gore i Makedonije, plus tadašnje autonomne oblasti Kosovo – osnovao je Tito 1945. godine.
Titova država imala je za cilj ujediniti različite etničke i vjerske grupe u regiji pod sloganom "jedinstvo i bratstvo". Rastući nacionalizam nakon njegove smrti 1980. doveo je do njenog raspada 1992. i krvavih jugoslavenskih ratova 1990-ih.
Uobičajena priča tokom tih godina bila je da je Tito gotovo pola vijeka prisiljavao različite narode da žive zajedno protiv njihovih želja. Ali 30 godina kasnije, mnogi još uvijek gaje duboku naklonost prema zemlji koja više ne postoji i žale zbog njenog raspada.
U Srbiji 81% kaže da smatra da je razlaz bio loš za njihovu zemlju. U Bosni, koja je uvijek bila najmultikulturalnija od svih republika, 77% dijeli to mišljenje. Čak i u Sloveniji, koja je bila prva država bivše Jugoslavije koja je ušla u EU i koja se naširoko smatra "najuspješnijom", 45% još uvijek kaže da je razlaz bio štetan. Ne iznenađuje da samo 10% na Kosovu, koje nije imalo punu nezavisnost u Jugoslaviji, žali zbog raspada.
Jugonostalgija
Sklonost starom sistemu često se naziva i “jugonostalgija”. No, Larisa Kurtović, politička antropologinja iz Sarajeva koja proučava postjugoslavenski identitet u Bosni, oprezna je s tim terminom. “Nostalgija podrazumijeva neku vrstu melankolije ili čežnje”, kaže ona. Naravno, to postoji, s mnogim restoranima i pansionima diljem regije, kao što je poznati Café Tito u Sarajevu, ukrašen kičastim memorabilijama i predstavljajući ružičasti pogled na to doba. No, Kurtović kaže da postoji i pokret mlađih ljudi koji kritičnije gledaju na to razdoblje, ocjenjujući njegove pozitivne i negativne strane.
"Postoji velika zahvalnost za socijalističko razdoblje, a ono je povezano s ekonomskim rastom i golemim poboljšanjima u životnom standardu", kaže ona, dodajući da su "neispunjena obećanja" jugoslavenskog projekta blijeda u usporedbi s nacionalizmom i nasiljem koji su uslijedili . Većina država bivše Jugoslavije doživjela je ogroman ekonomski pad nakon ratova i još uvijek pate od visoke razine odljeva mozgova.
Bosna i Srbija posebno su pogođene političkim sukobima, a njihova nekoć utopijska brutalistička stambena naselja i željeznice izgrađene u Jugoslaviji propadaju. Iako su Hrvatska i Slovenija pronašle relativnu stabilnost kao članice EU-a, zahtjevi drugih zemalja su zastali, a pregovori se nisu materijalizirali, ostavljajući mnoge sumnje hoće li se ikada pridružiti bloku.
U tom kontekstu, neki se pitaju može li prošlost sadržavati rješenja za budućnost. Kurtović navodi pokrete za radnička prava koji su se u Bosni pojavili u posljednjem desetljeću, a temeljeni su na starom jugoslavenskom socijalističkom modelu radničkog samoorganiziranja. “Taj je sistem bio vrlo specifičan za Jugoslaviju”, kaže ona, objašnjavajući njegovu razliku od staljinističkog državnog vlasništva nad industrijom.
Iako je Jugoslavija bila jednostranačka država, postojale su jasne razlike u odnosu na druge zemlje željezne zavjese. Tito je utemeljio pokret nesvrstanih i održavao uravnotežene odnose između Zapada i SSSR-a, a građani Jugoslavije mogli su putovati u obje regije. Snagu starog jugoslavenskog pasoša spominju mnogi od onih koje susrećem posjećujući Titov grob, a kojima su sada potrebne vize za ulazak u većinu zemalja.
Druga uobičajena tema koju Kurtović vidi je gubitak statusa i percepcija da su ljudi iz relativno velike, ugledne zemlje otišli u mnogo manje, manje značajne zemlje. George Peraloc rođen je u Makedoniji (danas Sjeverna Makedonija) 1989., ali trenutno živi u Bangkoku. "Kad god moram učiniti nešto birokratsko kao što je otvaranje bankovnog računa ovdje, oni nikada ne mogu pronaći Sjevernu Makedoniju u svom sistemu, ali mogu pronaći Jugoslaviju", rekao mi je.
“Ako mene pitate, još bismo mogli imati koristi od federacije, čak i ako to nije Jugoslavija, jer smo tako mali i beznačajni sami za sebe.” Vjeruje da su ti osjećaji uobičajeni među ljudima njegovih godina, koji zapravo nikada nisu živjeli u starom sistemu. "Sva naša infrastruktura je iz tog razdoblja, a sada se raspada", dodaje.
Javljaju se i pokreti koji preispituju antifašističko, antinacionalističko nasljeđe regije, koje su ratovi revidirali ili nastojali izbrisati. Nastali su zborovi koji pjevaju stare partizanske pjesme, kako na Balkanu tako i u dijaspori.
U Beču, zbor 29. novembar, koji je ime dobio po datumu proglašenja FNRJ 1945. godine, sastoji se od članova iz svih zemalja bivše Jugoslavije. Njegov početni cilj bio je osporiti nacionalizam koji je izrastao u dijaspori tokom i nakon ratova. Jugoslavenski radnički klubovi, gdje su se ljudi prije sastajali da piju kafu, razgovaraju i igraju šah, postali su segregirani po nacionalnosti.
Članovi zbora odjeveni su u crvene i plave jakne sa zvijezdama koje upućuju na staru jugoslavensku zastavu, ali izbjegavaju pjevati pjesme povezane s komunističkom partijom ili koje slave Tita.
"To je svjesna odluka jer znamo da se događa glorifikacija, što je problematično", kaže dirigentica Jana Dolecki, koja je porijeklom iz Hrvatske i preselila se u Beč 2013. "Osim toga, zapravo nisu imali dobre pjesme", rekla je smijući se.
Umjesto toga, članovi pažljivo biraju melodije za koje vjeruju da se mogu primijeniti na trenutne političke borbe kao što su rastući nacionalizam i populizam. "Pokušavamo se držati podalje od historijskog revizionizma", kaže ona. "Možete ući u ovo slavljenje prošlosti, uvijek govoreći da je bilo bolje, ali ne razmišljajući o tome šta 'bolje' zapravo znači."
Zbor je pomogao nekim članovima istražiti osjetljivo razdoblje historije. Marko Marković, koji je rođen u Beogradu, ali je odrastao u Beču, kaže da je njegova porodica odbijala razgovarati s njim o ratovima dok je bio dijete. “Bilo je to previše komplicirano za razumijevanje sedmogodišnjaka, ili su barem tako mislili”, sjeća se. “Tako sam uvijek imao osjećaj da je historija mjesta odakle sam došao tabu tema.” Kada je pronašao zbor, osjetio je da konačno može "zakrpati neke rupe".
Internet također pruža pristup ljudima da ponovno otkriju previđene aspekte svoje baštine. Nekoliko popularnih Instagram računa uspoređuje namještaj, brutalističku arhitekturu i grafički dizajn tog razdoblja.
Korchnaku je frapantna naklonost koju mnogi bivši Jugoslaveni gaje prema svom starom sistemu. “Možda ćete čuti starije ljude [u Slovačkoj] kako govore: ‘Oh, tada su stvari bile jeftinije’, ali uglavnom su svi otišli dalje”, kaže on. “Ali [u bivšoj Jugoslaviji] to se nekako transformiralo u nešto drugo.”
Međutim, neki su kritičniji prema onome što smatraju pretjeranim romantizmom tog razdoblja. Porodica Arnele Išerić je iz Bosne i izbjegla je u SAD, gdje je odrasla tokom rata. “Kao dijete imala sam dojam da je [Jugoslavija] bilo najdivnije vrijeme i da je sve bilo skladno”, kaže ona. “Ali kad sam odrastao, shvatio sam da postoje stvari koje mi se ne sviđaju.” Kao razlog navodi nedostatak LGBT prava i suzbijanje političkog neistomišljenika. No, kaže da se još uvijek može poistovjetiti s “duhom” Jugoslavije.
“Kada putujem u druge dijelove regije, poput Crne Gore ili Hrvatske, uvijek se osjećam kao da se povezujem s ljudima. Govorim njihov jezik i imamo sličnu kulturu.”
Kako vrijeme odmiče i kako su mlađi ljudi manje direktno pogođeni traumom rata, neki smatraju da postaje lakše analizirati to razdoblje. “Gotovo svaki dan neko pita može li nas intervjuirati za svoju disertaciju o postjugoslavenskom identitetu”, kaže Dolecki, dirigent zbora. “Dugo je to bila društveno tabu tema”, slaže se kolegica Marković. “Ali ova generacija ima luksuz biti dovoljno daleko da nema sve predrasude i traumu koja dolazi s tim. I mislim da će ovo postati veće.”
