Prema Ženevskoj konvenciji pod određenim uvjetima nije zabranjeno napadati nuklearne elektrane.
No, primarni cilj je zaštita civilnog stanovništva. DW je provjerio što stvarno predviđaju međunarodni propisi.
Nuklearnu elektranu Zaporožje na jugu Ukrajine od marta drži ruska vojska, a od kraja jula je više puta granatirana.
Uzajamne optužbe
To je izazvalo strah od katastrofe u najvećoj evropskoj nuklearki. Kijev i Moskva se uzajamno optužuju za napade, a Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda je prošle sedmice održalo hitan sastanak o situaciji u Zaporožju.
Nije prvi put da se u ovom ratu postavlja pitanje nuklearne sigurnosti. Pritom se ne radi samo o mogućoj upotrebi atomskog oružja – tu misao je otvoreno iznio predsjednik Rusije Vladimir Putin – već i o nuklearnim elektranama kao vojnim ciljevima.
Šta o tome kaže međunarodno pravo? Ženevska konvencija iz 1949. i njeni kasniji dopunski protokoli reguliraju vođenje oružanih sukoba i imaju za cilj ograničavanje njihovih posljedica.
Članak 56. Prvog dopunskog protokola iz 1977. godine govori o "zaštiti instalacija i objekata koji sadrže opasne sile". Pored brana i nasipa, izričito se spominju i nuklearne elektrane, prenosi Net.hr.
Pošto su Ruska Federacija i Ukrajina potpisnice Ženevske konvencije i nisu izrazile nikakve rezerve u vezi s Prvim Dopunskim protokolom, propisi se primjenjuju na obje države.
Ti propisi su vrlo detaljni. Nuklearke, načelno, ne smiju biti napadnute, prema stavku 1 "čak ni (…) kad su vojni ciljevi, ako takvi napadi mogu prouzročiti oslobađanje opasnih sila i posljedično velike gubitke među civilnim stanovništvom“. Ovdje se nesumnjivo misli na radioaktivno zračenje.
Riječ je o jednom od načela međunarodnog humanitarnog prava – razlikovanju vojnih i civilnih ciljeva. Mogu se napadati samo vojni ciljevi i to samo pod određenim uvjetima. U svakom slučaju, civilno stanovništvo mora biti zaštićeno.
No, ta odredba također pokazuje da nuklearne elektrane nisu apsolutni tabu. Napad može biti dozvoljen pod određenim okolnostima, naime ako se ne očekuju velike žrtve među civilnim stanovništvom.
Stvar tumačenja
Stavkom 2 regulira se o kojim okolnostima se tu može raditi - onda kada nuklearne elektrane "opskrbom električnom energijom pružaju redovitu, značajnu i izravnu podršku vojnim operacijama i ako su takvi napadi jedini mogući način da se ta potpora prekine".
To je, naravno, stvar tumačenja. Skoro svaka nuklearka tokom rata proizvodi struju za civilne potrošače i za vojne operacije. To je skoro nemoguće razdvojiti. Ali pruža li "značajnu" podršku vojnim operacijama?
Dakle, stvar je procjene je li nuklearka legitimna vojna meta ili nije.
Također je teško dokazati da je napad "jedini mogući način" za prekid potpore vojnim operacijama.
U svakom slučaju, mogući agresor bi morao razmotri i poštivati načelo proporcionalnosti: Prevladava li ovdje vojna korist ili rizici?
Kakve bi posljedice bile za civilno stanovništvo? Postoje li i manje opasni načini da se nuklearka učini neupotrebljivom? Na primjer, uništavanjem dalekovoda tako da više ne može isporučivati struju. Naravno, i prekid snabdijevanja strujom može teško pogoditi stanovništvo, posebno zimi.
Ali, čak i kada okolnosti opravdavaju napad, član 3 Dopunskog protokola kaže da civilno stanovništvo i dalje ima "pravo na svu zaštitu koju pruža međunarodno pravo".
Napadač dakle mora učiniti sve kako bi zaštitio civile od radijacije, na primjer, evakuacijom okolnih područja.
Član 5 je također relevantan za sukob oko nuklearke Zaporožje: "Strane sukoba nastojat će izbjeći smještanje vojnih ciljeva u blizini postrojenja ili instalacija spomenutih u članu 1."
Koriste kao štit
Ukrajina optužuje Rusiju da se vojno utvrdila u nuklearki, da je praktički koristi kao štit kako bi izbjegla ukrajinsko granatiranje.
S druge strane, lokalni ruski okupacijski predstavnik Vladimir Rogov optužio je u ponedjeljak Ukrajinu za teško granatiranje iz američkih haubica čiji su projektili padali u blizini nuklearke i u stambena područja.
Međutim, piše i ovo: "Objekti stvoreni samo u svrhu odbrane zaštićenih postrojenja ili objekata od napada – su dozvoljeni i ne smiju biti napadnuti."
Svoju vojsku u nuklearki Rusija će nesumnjivo prikazati kao isključivo defanzivnu.
Zaključak je sljedeći: države koje su potpisale Ženevsku konvenciju i njene dopunske protokole – dakle i Rusija i Ukrajina – postavile su sebi visoke prepreke za napade na nuklearne elektrane.
Međutim, takvi napadi se ne isključuju u potpunosti, čak i ako su okolnosti pod kojima su dozvoljeni vrlo usko definirani.
Ipak, učinak članka 56. Prvog dopunskog protokola je ograničen.
Jer obično je pitanje tumačenja postoje li te okolnosti u konkretnom slučaju ili ne. Pored toga, Rusija ima stalno mjesto u Vijeću sigurnosti UN-a s pravom veta i može spriječiti sve eventualne sankcije UN-a zbog kršenja međunarodnog prava.
