Novi gost u emisiji “Top gol by Baho” bio je Hadis Zubanović, bivši napadač sarajevskog Željezničara, a danas fudbalski menadžer.
Popularni Zuban je u emisiji kod Sabahudina Topalbećirevića govorio o čuvenom golu koji ga je proslavio, brojnim anegdotama iz sarajevskog fudbala i menadžerstvu.
U uvodu je govorio o golu i teškom treniranju tokom agresije na BiH, prenosi Reprezentacija.ba.
“Zaista je gol obilježio moju karijeru, posebno te utakmice play-offa. Taj gol mi je napravio sve, malo je nezgodno, ali je to tako, da ne glumim neku skromnost. Sve što se desilo bilo je prelijepo. Napravilo je to kada završiš karijeru da nisi mrtav, ostao si ljudima u lijepom sjećanju.
Ratno dijete
Taj jedan momenat je učinio moju generaciju besmrtnim u očima navijača. Kad me pitaš za gol direktno, teško mi je dati odgovor, do tog kola bilo je krvi do koljena, svega je bilo. Ja sam ratno dijete, čitavu agresiju sam proveo u Sarajevu, mogao sam izaći nisam izašao.
Teško je bilo ostaviti porodicu, fudbalski sam plakao da niko nije znao, mi smo na tim ikar konzervama, rižama, kanisterima pod granatama. Ovo je kao science fiction, svi znaju da je tako bilo koji su bili tu, i onda sve to redaš, tugu i jad, fudbal koji igramo u salama, zahvaljujući ljudima kao što su Sprečo, Jelić, Mišo Smajlović, Boro Bračulj i drugi.
Ta generacija se sačuvala klub. To je bila nekakva koncentracija enormne ljubavi nečega što je teško objasniti, to je djeci teško objasniti danas, teško je djecu motivisati, mi nismo odustajali”, kaže Zubanović i dodaje:
“Željo je trebao biti ugašen, na Marijin dvoru su nestajali pečati, Željo je trebao biti penzionisan, nije se to desilo hvala Bogu, dočekali smo taj mir. Mi smo bili neuhranjeni, otišli smo na prvo gostovanje, dva dana smo putovali na gostovanje Zmaju od Bosne.
Primili smo devet golova, to je bilo iživljavanje, kasnije smo ih izbacili iz lige i neka smo. 96. i 97. je naša patnja, naša borba da opstanemo. Sarajevo je u mojim očima bilo kao Real Madrid, vratili su se s turneje. Mi smo se patili te dvije godine, u miru se nismo mogli kupati, plata u Sarajevu je bila 2.000 maraka, a u Želji 250. Ja nikad ne plačem, uvijek se borim, to je moj zaštitni znak.
Svi smo živjeli Želju tih godina, onda dolazi Kemo Kozarić, rahmetli Mujezinović, stvara se kritična masa, dobijamo vjetar u leđa. Dolazi ta 1998., mi smo bili 11. na polusezoni, promijenili dosta igrača, na kraju smo kalkulisani da budemo drugi treći da igramo na Koševu. Utakmica je bila san, moram reći kako sam otišao na utakmicu.
Kod mene kući na Koševskom brdu, došli su Čiča i Fatić, nešto smo jeli, uzeli torbe i pješke do stadiona. Prošli kroz korteo navijača Sarajeva, došli u svlačionice i skinuli se.”
Trebao kod Osima u Sturm
Hadis je otkrio da je trebao otići u Sturm kod Ivice Osima.
“Poslije play-offa sam trebao da idem u Sturm Graz kod našeg pokojnog Ivice Osima. To je priča koju je malo ljudi znalo, na moju žalost Ivica Osim, velikan, je imao svoju specifiku i nisam otišao u Sturm jer sam iz Bosne, rekao je "nemoj da mi govore da sam doveo svog pa da ga ja nešto guram.”
Nekadašnji napadač Želje imao je ponudu Sarajeva.
“1999. Hamo Granov tadašnji predsjednik Sarajeva i rahmetli Salko su me zovnuli u prostorije na Koševu, Hamo meni kaže sine ja bih tebe ovamo.
Bila je nemoralna ponuda, nudio mi dobru platu, stambeno pitanje, četiri godine i mogu ti reći da nije bilo lagano, ispoštovao sam dogovor da se vidimo, pričali smo, rekao sam da ću javiti. Došao sam kući, sjeo, mati i otac tu, šta vi mislite. Kaže otac "ne znam vala šta da ti kažem, ali ja ne bih", reko "jelde", a i meni ono neću, ali gledaš oženjen sam, danas sutra ću imati dijete, rješavaš stambeno pitanje. Nakon dan dva otišao sam kod Hame i rekao ja ne mogu, oni su mi rekli sad te volimo još više.”
Zubanović je odveo mnoge igrače u inostranstvo, a ispričao je anegdotu kako su Višći kupili auto.
“Edin Višća je naša lična karta, on je ponovo otvorio vrata bh. igračima. On je ikona turskog fudbala, napravio je sada transfer u Trabzon, 5,5 miliona eura i tim godinama.
On je došao u Želju, doveli smo ga zadnjeg dana prijelaznog roka. Edin se vozao gradskim prijevozom, išao na trening i mi dumamo jedno vrijeme, nemamo para, kažemo Hrapa i ja hoćemo li uzeti kredit i kupit Edinu auto. Uzeli smo kredit i kupili auto, niko nije garantovao da će Edin biti sadašnji Edin.”
