Maja Jurčević vrlo je zrela, staložena i elokventna, 15-godišnjakinja koja zadnjih pet godina živi u Dječjem domu ‘Vladimir Nazor’ u Karlovcu u Hrvatskoj. Upravo je završila prvi razred Srednje medicinske škole, a nakon mature planira na faks u Rijeku. Za Telegram je detaljno ispričala kako izgleda njezin život u domu, kako se tamo osjeća, te što planira dalje u budućnosti
"U dječjem domu živim od svoje desete godine i još uvijek imam živo sjećanje trenutka kada su socijalni radnici došli po mene i moje sestre. Živjele smo tada u Slunju. Bio je početak rujna, rano jutro i cijelim putem do Karlovca pratila nas je kiša. Danas, kada pokušam prizvati to sjećanje imam osjećaj da je cijela ta vožnja djelovala nekako turobno. Vjerujem, jednim dijelom i zato što je moja mlađa sestra cijelim putem plakala.
Ne mogu tačno opisati kako je izgledao trenutak kada smo ušle u dječji dom. Ostalo mi je u sjećanju da mi se u prvi mah učinio nekako sumornim. Bilo je tmurno vrijeme i sve je djelovalo tiho jer su ostala djeca još uvijek bila na katovima u svojim sobama. Osjetila sam razočaranje jer sam si sve to u mašti zamišljala potpuno drugačije; kao jednu veliku sobu u kojoj se sva djeca zajedno igraju. Nisam tada mogla zamisliti da će to mjesto vrlo brzo postati moj dom u kojem ću se osjećati sigurno i ugodno.
Iako sam imala deset godina, nisam se zatvorila u sebe
Prije nego smo se smjestili u sobe, upoznali smo se s odgajateljima. Sjećam se da su od prvog trenutka svi bili pristupačni i otvoreni prema nama. Ispričali su nam malo o domu i opisali nam kakve ćemo sve sadržaje ovdje imati. Poslije su nas otpratili u sobe da raspremimo stvari. Ja sam u početku bila u sobi s mlađom sestrom Martinom, a starija, Mihaela, već je tada bila maturantica i zapravo je vrlo kratko ostala s nama.
Nakon par sati spustile smo se dolje na ručak. Osjećala sam se nekako potišteno jer nisam znala kako će nas ostala djeca prihvatiti. Zamišljala sam malo drugačije okruženje, s puno mlađe djece, a ispalo je da su u tom trenutku u domu živjele uglavnom starije cure. No, odmah su nas prihvatile i pokušale nam olakšati te prve dane prilagodbe.
Iako sam bila dijete od samo deset godina nisam se zatvorila u sebe. Prihvatila sam situaciju takva kakva jest i kroz nekoliko tjedana sam se potpuno opustila. Pitate me jesam plakala? Nisam, ali me moja mlađa sestra noću znala buditi u suzama, pa je tu bilo dosta tješenja. Možda sam zato i bila jaka jer sam imala ulogu da je pazim i tješim.
Prijatelji iz razreda voljeli su slušati moje priče iz doma
Ne volim previše pričati o razlozima zbog kojih smo došli živjeti u dom. Ukratko, između moje mame i tate bilo je dosta nesuglasica. Njih dvoje nisu mogli funkcionirati zajedno, pa je odlučeno da nas izdvoje iz obitelji. Nekako sam bila svjesna da nas to u čeka u budućnosti, pa nisam bila previše iznenađena. Sjećam se i noći prije našeg dolaska u Karlovac. Bile smo kod bake, a ja sam je svaki čas ispitivala što da ponesem sa sobom. Imala sam osjećaj kao da idem na izlet. Nisam te večeri bila ni previše tužna, niti zabrinuta.
Najviše me brinulo kako će me prihvatiti moji vršnjaci u školi. Kretala sam u peti razred i našla sam se u situaciji da ne poznajem ni svoju novu školu niti grad u koji sam došla živjeti. No, imala sam sreću da je sa mnom u razredu bila djevojka iz doma. Olakšala mi je te prve dane; držala se uz mene i upoznala me sa svim svojim prijateljima. S vremenom se me prihvatila i ostala djeca iz razreda. Imali su veliku želju upoznati me i vrlo brzo smo kliknuli.
Sjećam se i da su voljeli slušati moje priče iz doma. Zanimalo ih je kako ovdje izgleda život i često su me dolazili posjećivati. I danas sam im zahvalna što me nikada nisu gnjavili pitanjima zašto sam završila u domu. Inače, postoji predrasuda da djecu iz domova vršnjaci ponekad drugačije gledaju, ali ja takvu diskriminaciju nisam osjetila. Ne mogu reći da sam bila stigmatizirana i nikada nisam osjetila nelagodu kada bih nekome rekla gdje živim. Mislim da imam prilično zdrav odnos prema tome.
Želja mi je raditi nešto što uključuje pomaganje ljudima
S vremenom sam se potpuno naviknula na život u Karlovcu, a danas imam ovdje više prijatelja i veće društvo nego u Slunju. I to je lijepo. prošle jeseni sam upisala i srednju školu. Oduvijek sam bila odlična učenica; odlazila sam i na natjecanja iz engleskog i zemljopisa, a na kraju osmog razreda dvoumila sam se između gimnazije i Srednje medicinske škole. Na kraju sam se odlučila za medicinsku, no voljela bih nakon mature nastaviti školovanje.
Plan mi je studirati u Rijeci jer mi je Zagreb možda previše kaotičan grad, a voljela bih upisati medicinu ili logopediju. Razmišljam, doduše, i o psihologiji jer sam u našem domu gledala psihologe kako rade s djecom. Svidjela mi se ideja da to završim i zaposlim se u jednom od dječjih domova. Nisam imala najjednostavnije djetinjstvo i vjerujem da bi mi to iskustvo dodatno pomoglo u radu s klincima. Mislim da bih znala kako se osjećaju. Naši odgajatelji i psiholozi su stvarno super, paze na nas i puno razgovaraju s nama, ali mislim da ne znaju kakav je to osjećaj. Drukčije je kada nešto doživiš na svojoj koži. Tako da razmišljam i o toj opciji.
No, tek sam završila prvi razred, pa imam vremena za odluke. Za sada samo znam da želim raditi nešto što uključuje pomaganje ljudima, a to sam prvi put osvjestila u nižim razredima osnovne škole. Imala sam tada ideju upisati Pravo. Sjećam se da sam svojoj baki govorila da ću postati odvjetnica i tako pomagati ljudima. Uzela sam nekoliko pravnih knjiga koje sam pronašla kod bake na polici i planirala ih čitati u slobodno vrijeme. Bila sam malena i vjerovala sam da ću sve naučiti i prije upisa na faks. Negdje u šestom razredu počela sam razmišljati i o drugim fakultetima, a Pravo se negdje po putu izgubilo.
Baka Verica mi je idol i inspiracija
Inače, želja mi je postići nešto veliko u životu. Primjerice, završiti faks, zaposliti se i dati sve od sebe u poslu. Imam taj cilj u glavi jer želim da se moja baka Verica, s kojom sam izuzetno bliska, konačno može malo opustiti. Kroz život je mnogo napravila za nas i uvijek mi je bila najveća podrška, pa bih voljela da ja, u njezinim starim danima, preuzmem brigu o njoj i priuštim joj sve što je potrebno.
Ona je moj idol i inspiracija. Ima 71 godinu, živi u Slunju i svakodnevno me podržava. Gura me k cilju i govori da uvijek pokušam dati sve od sebe, no s druge strane često me savjetuje da se toliko ne iscrpljujem od učenja i da malo više uživam u životu. Moram priznati da sam sama sebi kroz osnovnu školu zadala hrpu obaveza, pa često nisam imala vremena za zabavu, a ona mi je uvijek na to skretala pozornost.
Obožavam provoditi vrijeme kod bake. Odlazim k njoj u Slunj na praznike i posjećujem je svaki drugi vikend. S roditeljima smo u kontaktu, ponekad ih i viđamo, ali za sada ne možemo biti kod njih. Oni su se u međuvremenu rastali i žive svoje živote. I mislim da je to OK. Kada sam došla živjeti u dom, imala sam teških treutaka i nisam znala što bih rekla o tome, ali sada mislim da je to bila dobra odluka. Ovdje imam mir i ništa mi ne nedostaje.
Ponekad me uhvati strah da se neću moći dalje školovati
Svoje roditelje ni za što ne krivim, niti im nabijam na nos što se to dogodilo. Više sam fokusirana na naš sadašnji odnos. S mamom se viđam i puno pričamo o svemu. Tata većinom radi, pa ga ne vidim baš često. Ima i on svoje mane, ali ne gledam više toliko na to. Sretna sam što imam baku koja je oduvijek uključena u naš život i aktivno sudjeluje u našem odrastanju.
O posvojenju nisam nikada razmišljala jer imam svoju obitelj, a u neku udomiteljsku nisam nikada poželjela otići. U domu mi je lijepo, naviknula sam se biti tu, a uskoro ću sa svojom starijom cimericom Kate, kada ona postane punoljetna, otići živjeti u stambenu zajednicu. Veselim se tome i zahvalna sam što mi je ovaj dom puno toga osigurao za budućnost. S odgajateljima, a i ostalim osobljem imam super odnos i bili su uz mene kada mi je bilo najteže. Pomagali su mi razgovorima i uspjeli smo se zbližiti.
U domu imamo organizirane i grupne terapije sa psiholozima. Raspravljamo o raznim temama, o ponašanju i stvarima koje nam se događaju u životu. Shvatila sam da mi je to kroz godine pomoglo da otkrijem i neke stvari o sebi i nikada se nisam zapitkivala zašto ne živim sa svojom obitelji. Uspjela sam se s tom situacijom dosta rano pomiriti. No, na neki način ipak imam strah od budućnosti. Recimo, strahujem da ću možda morati odustati od daljnjeg školovanja. Ponekad se bojim da ću pregoriti od učenja i često se ulovim da prije nekog ispita imam strah da ću ga loše napisati i da bi to moglo utjecati na moju budućnost. Kroz osnovnu školu sam si stvorila taj pritisak i to me prilično iscrpljivalo.
Dobila sam policu osiguranja koja me umiruje
No, sretna sam što su me odgajatelji predložili za policu osiguranja Vaša pošta. To je polica u vrijednosti od 50 tisuća kuna koju dobivaju djeca u domovima diljem Hrvatske, a koriste je za stan i režije kada izađu iz sustava i osamostale se. Mislim da je to jedan jako dobar model kojim se pomoglo velikom broju djece i meni osobno to puno znači.
Moram priznati da mi je ta polica pomogła da se malo više opustim. Kao da me manje strah budućnosti i pokušavam si ne raditi toliki pritisak. I dalje naravno dajem sto posto od sebe, ali ne pretjerujem kao nekada. Svoje donatore nisam upoznala, ali svakome tko mi nešto pokloni za rođendan ili Božić pokušam se javiti, čestitati blagdane i zahvaliti im. Želim tim ljudima dati do znanja da sam zahvalna što su odlučili darivati baš mene.
Pitate me imam li sada kakvih želja? Pa, mislim da nemam ništa konkretno. Sve imam ovdje i za sada mi je OK. Nekada, u vrijeme darivanja, odaberem nešto za baku, pa joj ja to poklonim. Imamo džeparac od sto kuna mjesečno, ali pomognu mi financijski mama, baka i tata, tako da ne mogu reći da mi nešto fali. Voljela bih jedino imati bicikl jer ovdje sve obavljam pješice i to mi je, od materijalnih stvari, možda jedina želja.
Postoje trenuci kada mi fali baka i obiteljsko okruženje
Zadnjih nekoliko godina bavim se i suvremenim baletom. Odlazim dva puta tjedno u Zorin dom na treninge i to mi, osim fizičke aktivnosti, jako dobro utječe na psihu. Svake godine radimo predstave i cure u grupi su super. Mislim da sam se našla u plesu i vjerujem da ću se nastaviti time baviti i kada završim školu i odselim se u neki drugi grad na studij.
Inače, živim kao i svi moji vršnjaci. Izlazim s prijateljima na kavu, odlazim na treninge i nemam osjećaj da mi nešto nedostaje. Ponekad naravno imam uspone i padove. Postoje trenuci kada mi fali baka i obiteljsko okruženje, ali ne gledam toliko na to. Ne razmišljam o ovom mjestu kao o ustanovi nego kao o svojem domu, pa znam reći da zapravo imam dva doma; jedan ovdje u Karlovcu i jedan kod bake u Slunju.
Među svojim odgajateljima najviše sam se vezala za tetu Alenku i tetu Moniku. Obje su mi pomogle u najtežim treucima. Teta Alenka je bila uz mene u fazama najveće iscrpljnosti od učenja. Pričala mi je o životu i o tome kako će sve biti lijepo. Maknula me od depresivnih misli i pomogla mi odagnati strah od budućnosti. Bila je sa mnom kada mi je bilo najteže.
Imamo poseban odnos i često dijeli sa mnom neke dogodovštine iz svoje obitelji. Priča dosta i o sebi, pa se nekako osjećam kao da sam i ja dio njezine familije. Tetu Moniku sam otpočetka jako zavoljela i razvila s njom prijateljski odnos i sigurna sam da ću ostati s većinom ljudi u kontaktu kada napustim dom. A, kako se vidim nakon srednje škole? Kao što sam već spomenula; u Rijeku na faks, a nakon diplome bih se voljela vratiti u Karlovac da budem bliže svojoj obitelji. Isto tako voljela bih jednog dana imati svoju obitelj i djecu. Barem dvoje.
