U očitom cilju da prestraši NATO, rusko vodstvo sve više i bezobzirnije prijeti svojom ratnom retorikom, a to se može riješiti jednim od dva načina - ignoriranjem ili uzvraćanjem, pišu Ian Kearns, suosnivač Evropske liderske mreže i Imants Liegis, bivši latvijski ministar odbrane i član savjetodavnog odbora Evropske liderske mreže, za Politico.
Analiza govori o tome koji bi trebali biti sljedeći koraci i poruke NATO-a prema Rusiji, uoči NATO samita koji se država 29.-30. juna u Madridu.
Eskalacija u Ukrajini
I prije nego što je Rusija eskalirala svoj osmogodišnji rat u istočnoj Ukrajini u sveobuhvatni ofanzivni napad na ostatak zemlje, evropski režim kontrole naoružanja i dijalog o strateškoj stabilnosti su, nažalost, pali u vodu.
To, međutim, nije spriječilo pet nuklearnih sila Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda - uključujući Rusiju - da potvrde kako se "nuklearni rat ne može dobiti i nikada ne smije voditi", prenosi Net.hr.
S obzirom na tok događaja nakon objave, ruska se predanost toj tvrdnji čini upitnom, a mogućnost korištenja nuklearnog oružja ne može tek tako odbaciti.
Rusko vodstvo navodi da je njegova "specijalna operacija" u Ukrajini borba zemlje za nacionalni opstanak protiv nacista koje podržava Zapad.
Rusija to upotpunjuje tvrdnjama da je, zapravo, u ratu s NATO-om te izložena "egzistencijalnoj prijetnji" – navodeći to kao jedan od ključnih argumenata za moguće korištenje nuklearnog oružja.
Ruski predsjednik Vladimir Putin bio bi spreman na to i ukoliko smatra da bi to moglo natjerati Ukrajinu na predaju te paraliziru svakog mogućeg odgovora NATO-a. Još jedan potencijalni scenarij u kojem bi Putin upotrijebio nuklearno oružje jest onaj u kojem bi shvatio da je na rubu vojnog poraza.
NATO se stoga mora usredotočiti na svoje poruke odvraćanja.
Bilo bi pogrešno da NATO uzvraća po načelu "milo za drago", odgovarajući na svaku prijetnju koja dolazi iz Moskve. Međutim, izravni odgovori tri nuklearne sile NATO-a - Sjedinjenih Američkih Država, Ujedinjenog Kraljevstva i Francuske - do sada su ostali diskretni.
Nuklearno oružje
U isto vrijeme, NATO bi trebao vješto ukloniti rusku prednost, budući da zemlja i dalje iskorištava prijetnje eskalacijom kao zlonamjerno i manipulativno sredstvo.
Alijansa se mora suočiti s rizikom da bi Putin prvi mogao upotrijebiti nuklearno oružje i ne bježati od osmišljavanja odgovora na takvu prijetnju.
S tim u vezi, čelnici NATO-a trebali bi na svom ovomjesečnom samitu ponoviti svoju predanost odvraćanju i odbrani, uključujući dostupnost nuklearne komponente kao jednu od mjera odmazde - za slučaj da takvo što ikada bude potrebno.
To je bitno kako bi se Putinu jasno dalo do znanja da bi nuklearni rat bio katastrofa za sve - uključujući njega, šire rusko vojno i političko vodstvo, njihovu zemlju, najmilije i sugrađane.
Putin mora znati da ništa dobro ne može proizaći iz izravnog sukoba s najjačim vojnim savezom u povijesti.
Ova je poruka tim važnija s obzirom na rusku reakciju na skori ulazak Finske i Švedske u NATO.
Jedan od Putinovih najbližih saveznika, bivši predsjednik Dmitrij Medvedev, upozorava da bi, kao rezultat članstva, rusko nuklearno oružje moglo biti raspoređeno u baltičkoj regiji.
Ignorirajući da je Kalinjingrad imao nuklearna skladišta i, najvjerovatnije, nuklearno oružje koje je tamo bilo raspoređeno mnogo prije trenutne krize, ova izjava implicira da Rusija ili blefira, ili ponovno potvrđuje svoju spremnost za raspoređivanje i eventualno korištenje takvog oružja.
Paralelno s porukom odvraćanja, zemlje NATO-a moraju nastaviti pružati Ukrajini maksimalnu vojnu podršku za odbranu teritorije i zaustavljanje Putinove invazije, kao i svih razornih posljedica invazije.
Ukrajini se i dalje mora omogućavati da se energično brani i da ne mora biti prisiljena pregovarati iz pozicije slabijeg.
Cijeniti stav
Evropska sigurnost također se mora i dalje temeljiti na načelima Organizacije za evropsku sigurnost i suradnju (OESS) uspostavljenima u Helsinkiju, s pravom svake zemlje da izabere svoj vlastiti put.
Mnoge će zemlje bez sumnje cijeniti stav koji su nedavno izrazili američki zvaničnici, kako Rusiju treba spriječiti da ponovi svoje nedavne zločine negdje drugdje.
To ne znači da bi cilj Zapada trebao biti uništenje ruske vojske ili traženje promjene režima u Moskvi.
Naprotiv, ishod trenutne krize mora biti samo bol i nikakav dobitak za Rusiju, kako više nikada ne bi došla u iskušenje ponoviti takvu bešćutnu, nezakonitu i neljudsku agresiju.
Istodobno, važno je da zapadne poruke i demonstracije odlučnosti budu u ravnoteži s oprezom.
Namjerna eskalacija nije jedina prijetnja u ovoj krizi. Gubitak kontrole nad tokom događaja usljed nenamjernog nasilja između NATO-vih i ruskih snaga također je rizik kojeg se treba čuvati, uz razumnu komunikaciju između dvije suprotstavljene vojske.
Ruska eskalacija moguća je i zbog zbunjujuće i šlampave komunikacije Zapada o vlastitim ciljevima i namjerama. U tom dijelu dobro bi došla veća koordinacija i komunikacija saveznika.
Tirani imaju naviku koristiti sistem terora kako bi posijali strah i sumnju u društva - kako svoja tako i ona koja im se suprotstavljaju. Zapad tome ne smije pokleknuti, ali mora čuvati glavu.
Nismo tražili ovu krizu i nitko od nas ne želi je proživljavati. Međutim, balansiranje između jasnog pobijanja ruskih nuklearnih prijetnji i podrške Ukrajini, s razumnim mjerama za izbjegavanje nuklearne eskalacije, jedini je mogući smjer kojim treba ići, zaključuju Kearns i Liegis.
